StoryEditorOCM
SportLEGENDARNI TUMBA

Tomislav Rogić: Na Stanovima veliki vratari niču s travom! Otkrit ću vam ‘zadarski recept‘ zbog kojeg su uspjeli Danijel Subašić i Dominik Livaković...

Piše Dražen Žura
5. siječnja 2023. - 14:54

Zadrani Danijel Subašić i Dominik Livaković svojim su obranama jedanaesteraca na dva zadnja svjetska nogometna prvenstva, u Rusiji i Kataru, oduševili nogometni svijet i odigrali ključne uloge u osvajanju srebra i bronce hrvatske reprezentacije. Pričali smo s čovjekom od kojeg su učili ‘zanat’

‘Hrvatska reprezentacija ne treba brinuti, moj je Zadar nepresušno vrelo golmana, što su na dva zadnja Svjetska prvenstva potvrdili Danijel Subašić i Dominik Livaković.’

- Ali, dolaze i novi! Kako niče trava Stanova, tako s njome izranjaju novi talenti – veli Tomislav Rogić Tumba, koji je odavno zakoračio u trenerske vode, a uža specijalnost su mu baš vratari.

- Na svaki spomen onoga što smo gledali na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, gdje je briljirao Subašić, te nedavno u Kataru, kad je sve na noge dizao Livaković, jednostavno se naježim – kaže nam Rogić.

- Ne znam ima li grada na svijetu kao Zadar, koji je na sebe privukao pozornost činjenicom da je u razmaku od četiri godine slavio golmane koji su obranama jedanaesterca izluđivali suparnike. Iza Subašića pišemo kako je osvojio srebrnu medalju, a iza Livaković brončanu, a oni nikad nisu zaboravili odakle su krenuli u surovi nogometni svijet koji priznaje samo najbolje. Uživam kad spomenu kako je sve počelo na Stanovima, veliko mi je zadovoljstvo da sam obojicu nastojao što više naučiti vještinama koje imaju – zbori Tumba.

image
Robert Matić/hajduk.hr

Dvije godine radio u Kini

- Zadar je grad od osamdeset tisuća stanovnika, a Kina i Indija imaju skoro pa tri milijarde. Kad na zemljopisnoj karti krenu tražiti Hrvatsku teško je pronalaze bez moje pomoći. A kako se tek načude kad stavim prst na Zadar... Pitaju me jesu li se tu razvijali Subašić i Livaković? A nego di će drugo, kažem im pa stanem pokazivati brojne fotografije i videozapise s obranama naših golmanskih veličina – kazuje Rogić koji je zadnje dvije godine boravio u Kini, u stožeru Shanghai Porta kojeg je predvodio Ivan Leko.

- Nas dvojica smo se pred Kinezima znali upitati jesmo li mi normalni? Ili smo ludi, ili o vratarima znamo više nego drugi. A prije će biti ovo zadnje... – nasmijao se Tumba, kojem je draga zafrkancija, ali je ozbiljan kad se uhvati posla. Priznaje kako u počecima Subašića i Livakovića nije vidio tu usredotočenost na penale, ali su u daljnjem radu usvajali znanje koje je dodatno učvršćeno instinktom, podebljao je Rogić.

- Jedno vrijem zajedno smo u Zadru trenirali Suba i ja, nakon treninga bi ostali jedan drugome pucati penale. Svatko po tri, ali ne odjednom nego jedan pa drugi, tako da natjecateljski duh bude baš kao na velikim natjecanjima. Imaš u glavi, pucaš i braniš... To je jednostavna formula kad ovako pričam, ali je teren nešto drugo. Je, dobivao sam Danijela redovito, ali kad je “došao k sebi” nikad ga više nisam pobijedio – podcrtao je Tumba koji je priču okrenuo prema Dohi.

- Impresionira Livakovićeva mirnoća. Njome je do ludila dovodio izvođače jedanaesteraca. Njegove odluke, kad će krenuti desno ili lijevo, a kad ostati na sredini gola su mi fascinantne. Nije lako braniti jedanaesterce, ali bome ni pucati! Samo oni koji su “unutra” znaju što im sve prolazi kroz glavu. Nekad mi se čini kako je put od centra do bijele točke jednak udaljenosti od Šangaja do Zadra! Znali su to Subašić i Livaković. Jednom zgodom mi je Darijo Srna rekao kako mu je, dok je išao pucati penal, lopta izgledala veća od gola i da je bio uvjeren da ne može proći pokraj golmana. Tek kad se zatresla mreža spasio se, priznao mi je – prisjetio se Rogić koji ističe da se koncentracija i mirnoća mogu postići posebnim vježbama.

Vježbe za koncentraciju

- To je zadarski recept – prisnažio je Tumba i vratio se opisivanju sposobnosti vratara koji su prolazili njegovu školu.

- Različiti su, to se primijeti na prvu. Subašić ima bolju tehniku, ali mu se Livaković skroz primaknuo. Suba bolje igra nogom nego drugi, stalno samu mu govorio da bi mogao igrati u “špici” bilo koje momčadi u Hrvatskoj. Dešnjak je, ali lijevom nogom udara kao malotko, pravo je čudo. Puno puta je bio flegmatičan i onda bi ulazio u probleme, ali se izvlačio mirnoćom. A Livaković... Svi su vidjeli kako lakoćom kupi lopte koje idu nisko ili iz neposredne blizine. Zašto? Jer ima nevjerojatnu brzinu. Osobita mu je prednost skok u leđa, slikovito kazano stoji u zraku. Kad bismo njih dvojicu spojili u jednoga vratara dobili bismo savršenstvo na golu – uvjeren je Rogić koji upućuje na podatak kojeg se nije moglo čuti u komentarima o vrsnim obranama jedanaesteraca.

image
Jure Miskovic/Cropix/Cropix

Dva mjeseca u Hajduku, pa pravac Ukrajina

- Vratar ne može dozvoliti da mu se lakat ne ispruži, treba se vidjeti tijelo u cijeloj dužini. Livaković je to demonstrirao, lijepo se vidjelo gdje su mu kraj kopačke i vrh rukavice. E, kad se tako nešto postigne i kad utakmicu završiš s bolovima ispod pazuha, onda možeš reći da si dobro branio. Nikako se ne smije ući u oblik potkove jer se tako znatno “skraćuje” i oduzima sebi puno centimetara kojima se može zaustaviti lopta – veli Tumba koji podvlači kako će Livaković vježbanjem usavršiti i izlazak na loptu.

Nakon Zadra je kratko boravio na Poljudu, u Hajduku je ostao nepuna dva mjeseca jer nije mogao odbiti “nemoralnu ponudu” ukrajinskog Šahtara iz Donjecka. Onda se nakon izvjesnog vremena preselio u Rusiju, u Zenit iz Sankt Peteburga.

- Tu ću epizodu pamtiti po tome što sam kao najzimogrozniji čovjek na svijetu došao na minus deset stupnjeva. Ali tamo je to kao da si u Sibiru na minus četrdeset. Stalno smu mi se smijali koliko sam robe navlačio na sebe, trebalo mi je pola sata da se obučem, a tek nešto manje da sve to svučem sa sebe. Bio sam dobro prihvaćen, ali nije se lako nametnuti u klubu u kojem su za isti posao imali i svoje veterane. Nekako sam se snašao – nasmijao se Tomislav (ne vjerujem da ga itko tako zove u Zadru, op.p.).

S Lekom osvojio belgijsku titulu

Poslije Rusije nogometni put ga je odveo u Club Brugge i u suradnju s Lekom. Proslavili su titulu prvaka Belgije, uzeli i Superkup. Ono što mu je ostalo u dobrom sjećanju, osim rezultata i vrhunskih uvjeta za rad, bili su međuljudski odnosi u stručnom stožeru.

- Ne mogu se sjetiti odakle su sve bili ljudi iz stožera, multinacionalni “staf”, ali ni u jednom trenutku nije došlo do iskakanja. Žao mi je što tamo nisam dočekao izgradnju velebnog kampa za igrače – vrtio je Tumba glavom. Odlazak u Indiju bio nešto posve novo...

- Nisam se zamarao time što je to zemlja sa 1,4 milijarde stanovnika. Dočekali su nas skromni i radišni ljudi, željni novih znanja, spremni biti pri ruci u svakoj prigodi. Jedino me mučilo to što sam privržen tradicionalnoj dalmatinskoj kuhinji i nisam se mogao priviknuti na njihovu hranu koja je kvalitetna, ali mi nije sjela. Utjehu sam našao u tamošnjoj riži, ali i Čokolinu kojeg sam uzimao po deset, petnaest kila svaki put put kad bih došao u Zadar. Odavde sam nosio i sušeno voće i tako uz neke kombinacije preživio, ali sam bio kao čačkalica. Ovakav, bez kose i mršav, uz tamniju boju, mogao sam se “prodati” za Indijca – “ozbiljnim” tonom je zborio Tumba koji se zatim iz Južne Azije preselio u Istočnu, u Kinu.

image
Jure Miskovic/Cropix/Cropix

Kinezi krivo postavili stvari

- Dvije duge godine u Kini su meni i Leki završile. Ne želim govoriti o njegovim iskustvima i viđenju svega, iako znam koje je mišljenje stekao o kineskom nogometu. To neka Ivan priča. Meni je odmah bilo jasno da su krivo postavili stvari, umjesto stvaranja kvalitete oni su igrače napravili milijunašima. U takvom okruženju nije bilo lako raditi, teško je nametnuti autoritet. A kako ćeš kad igrači u sezoni uzmu milijun i pol eura iako ni jedan od njih ne vrijedi toliko. Ali na prvu loptu ti kažu koliko zarađuju, da voze automobile od pola milijuna eura, nose satove od trista tisuća eura i žive na visokoj nozi. Zato i nemaju nogomet kakav očekuju – veli Rogić koji im nije ostao dužan kritičkog osvrta.

- Svima sam rekao “dečki moji, pođite u bilo koji hrvatski klub osrednje kvalitete i nećeti biti ni na klupi, a kamoli imati glavnu ulogu. Za godinu dana biste zvali roditelje da vam kupe avionsku kartu.” Nitko nije lud plaćati nekvalitetnog igrača. U Kini da, ali u Hrvatskoj. kao i mnogim drugim europskim državama, nikako – zbori Rogić i vraća se na Šangaj gdje je radio.

Novi talenti Miočić i Zdrilić

- Njima je najbitnije što manje raditi, tako da u vodu padaju priče o radišnim kineskim sportašima. Naprotiv, stalno se izvlače, vruće im je, ledeno... Ili im se ne trenira na razini koju je u svim klubovima uspješno provodio Leko. Puno toga su nametnuli treneri iz Europe koji imaju svoje ime, ali su se prilagodili očekivanjima neradnika. Zato im je muka bila prijeći s razine šest na deset, jer mi nismo došli varati ih nego raditi s njima na poboljšanju kvalitete. Uložili su puno u stadione i kampove, ali je sve krivo nasađeno. Umjesto puta kojeg su odabrali bolje bi im bilo da su stvorili tridesetak nogometnih Akademija. Više bi profitirali – zaključio je Tumba, ističući kako se za nogomet, i sport uopće, puno zalaže i sam predsjednik Kine Xi Jinping.

image
Jure Miskovic/Cropix/Cropix

- Čovjek je imao lijepe namjere, ali s krivim sportašima. Slobodno svi odreda mogu nositi njegovu sliku u džepu jer je od njih napravio bogataše. No, ne i radišne nogometaše – otvoreno će Rogić koji planira i dalje ostati u poslu s vratarima, ističući rečeno na početku kako je Zadar mjesto na kojem se stvaraju nogometni reprezentativci. Naveo je i dva imena o kojima će se, kaže, pričati uskoro: Luka Miočić i Bernard Zdrilić. Dobro ih zapamtite, jedan je u Zadru drugi u Dinamu. •

‘Kina je u velikom problemu s Covidom’

- Koronavirus? Ne pitajte me ništa na tu temu, u Hrvatskoj se malotko testirao na COVID kao ja. U Kini se sve prati, pa čim bi netko u mojoj blizini bio pozitivan - odmah u karantenu na najmanje tri dana. Nije se bilo lako nositi s tom psihozom, ali nitko me nije tjerao u Kinu, to je bio moj izbor. Nogomet je praktički bio mrtav, samo suigrači profitirali, gledatelja nije bilo. Sve se odvijalo na relaciji hotel-stadiona. I kakvog je to smisla imalo? Prije nego ću krenuti za Hrvatsku deset dana je bilo sve zatvoreno, onda se zadnjih pet sve otvorilo, a korone na svakom koraku. Bog neka im podari sve najbolje, ali su u velikim problemima što se tiče virusa..

17. studeni 2024 01:19