U Hajdukovom impresivnom rušenju Dinama ne smije se zanemariti zasluga Valdasa Dambrauskasa

Čvrsta, sigurna, kvalitetna, zaslužena, velika pobjeda Bijelih na Maksimiru navodi na zaključak da je Hajduk nakon dugo vremena napokon ozbiljna ekipa. Ali ne ozbiljna ekipa koja samo tako izgleda dok ne naiđe na protivnika s kojim se treba „potući”, već momčad koja može pobijediti i Istru, i Dragovoljca, i Rijeku, i Dinamo.

Sjajni Marko Livaja ponovno je bio ključna figura u pobjedi s pogotkom i asistencijom, Marco Fossati bio je agresivniji i defenzivno angažiraniji nego vjerojatno ikada prije u dresu Hajduka, a nitko zapravo nije podbacio. Ova impresivna pobjeda najveća je zasluga samih igrača, ali uloga Valdasa Dambrauskasa nipošto se ne smije zanemariti.

Litavac se odlučio na teren poslati istu jedanaestorku koja je pobijedila Lokomotivu u Kupu prošlog utorka i taktički pristup je u puno stvari bio sličan onome u toj utakmici, ali s jednom malom, ali važnom razlikom.

Naime, od prve je minute bilo jasno da Dambrauskas od svojih igrača traži duge lopte u prostor iza leđa protivničke obrane, prvenstveno za Livaju, ali i za bilo kojeg drugog igrača koji se nađe u situaciji za bijeg. Bijeli su se tako u prvih 13 minuta utakmice čak četiri puta našli u zaleđu, ali Dambrauskasov zahtjev se svejedno činio logičan, jer je Livaja brži i od Kévina Théophilea-Catherinea i od Josipa Šutala.

Dinamo se uglavnom branio u srednjem bloku i dopuštao Hajdukovim stoperima da vode igru, što je zapravo samo išlo u prilog Dambrauskasovoj ideji. Bijeli nisu bili posebno opasni u posjedu, iako bi u pravilu dobro kombinirali po krilnim pozicijama kada bi im se ukazala prilika za to. Naglasak je bio na direktnom pristupu, okomitim dodavanjima i brzim okretanjem strana dijagonalnim dugim loptama. Tako je nastala i najveća prilika za Hajduk u prvom dijelu. Fossati je poslao sjajnu dijagonalu za Gerga Lovrencsicsa, a Mađar je odmah još bolje ubacio za Stipu Biuka na drugoj stranu, koji se nije najbolje snašao pred protivničkim golom.

Bijeli su danas dobili i bitku na sredini terena, što je od iznimne važnosti u ovakvim utakmicama. Jani Atanasov i Fossati su bili defenzivno odgovorni i taktički disciplinirani, ali su također i energetski bili na visini zadatka, što je glavni razlog činjenice da je Hajduk dobio više duela od Dinama (17-10).

No, ključ današnje pobjede Hajduka ipak su bile duge lopte, kojih su Bijeli danas poslali 17, od čega osam točnih. Taj podatak govori u prilog tome da se nije radilo o bezumnom napucavanju, već o segmentu koji se uvježbavao na treningu, pogotovo ako brojku usporedimo s Dinamovih 3/14 točnih dugih lopti. Sve se to isplatilo u 60. minuti, kada je Livaja upravo iz jedne takve jednostavne akcije doveo Bijele u vodstvo.

Josip Elez je sa svoje polovice, bez da ga je itko napadao, poslao dugu loptu za Livaju koji je sjajno tempirao svoj ulazak iza leđa Théophilea, iskontrolirao loptu i otarasio se Dinamova stopera u punom trku te fantastično prebacio Dominika Livakovića u stilu Lionela Messija te ugurao loptu u mrežu. Kod tog gola ključne su bile dvije stvari. Prva je faktor iznenađenja čija je uspješnost ovisila o međusobnom razumijevanju Eleza i Livaje, a druga je činjenica da je Livaja ušao iza leđa Théophilea, a ne Šutala, koji je ipak malo brži i motoričniji od Francuza.

Iako je došao u 94. minuti, kada je Dinamo očajnički krenuo po izjednačujući pogodak, gol Emira Sahitija za 2:0 također je rezultat slične akcije, odnosno Elezove sjajne dijagonale na Livaju, nakon koje je on pronašao Sahitija povratnom loptom. Doduše, tu se može prigovoriti i Danielu Štefulju zbog njegovog pozicioniranja, ali kada u 90 minuta pošalješ toliko kvalitetnih dugih lopti koje tvoji suigrači očekuju, za očekivati je da će protivnik ponekad i pogriješiti.

Činjenica je da se Dinamo nalazi u krizi, ali to ne umanjuje zrelu pobjedu Hajduka koja nije došla kao rezultat slučajnosti, već zbog toga što je Dambrauskas pogodio u pripremi utakmice, kao što je pogodio i u pripremi prethodne četiri utakmice na klupi Hajduka.

Kako je i sam rekao na presici u petak, nije mogao znati kakve će biti taktičke zamisli Željka Kopića, stoga je odlučio osloniti se na jedino ono u što može biti siguran. A to su činjenica da je obrana Modrih već dulje vrijeme „klimava” te „mismatch” koji je Livaja imao u odnosu na Théophilea, ali i Šutala.

Kada je jedan ovakav derbi u pitanju, trenerov posao nije izmišljati toplu vodu, niti igrati umjesto igrača. Njegov posao je samo ponuditi igračima taktički okvir koji će najbolje odgovarati kontekstu u kojem se susret igra i koji će im dati najveće šanse za uspjeh. Ostalo je na igračima.

Dambrauskas je danas učinio upravo to, a igrači su mu odgovorili onako kako je samo mogao priželjkivati. Hajdukova pobjeda na Maksimiru nije mogla doći na jednostavniji način, ali to je ne čini ništa manje impresivnom.