Bruški martirij Luke Klapana donio filmsko svjedočanstvo o stradanju mještana prosinačke noći 1991.

Zadarsku je filmsku scenu osvojio još jedan vrijedni dokumentarni film - Bruški martirij. Bruška, selo u zadarskom zaleđu, nosi svoj martirij - patnju, muku, stradanje za ognjište, dom, domovinu, vjeru...

Kroz prošlost ispisane su bruške stranice tim krvavim slovima. I to je prepoznao redatelj Luka Klapan snimivši vrlo zanimljiv dokumentani film - Bruški martirij koji govori o mučkom ubojstvu jedne prosinačke noći, 1991. ljeta u jeku Domovinskoga rata, desetero žitelja zaseoka Gornji Marinovići. Premijera filma održana je u prepunoj dvorani Kneževe palače u Zadru nakon dvadeset sedam godina, 21. prosinca 2018. Teško je povjerovati da od toga stravičnoga pokolja, u kojemu su stradali podjednako muškarci i žene na pragovima svojih domova, pa do dana današnjega službeno zakonodvstvo nije pronašlo i osudilo počinitelje.

Film je dočekan i ispraćen burnim pljeskom gledatelja s posebnom zahvalom redatelju Klapanu što je te mučne događaje ovjekovječio, dokumentirao i predstavio široj javnosti. Doista, Bruška ima svoj martirij, svoju zbilju koja već u prvim kadrovima filma teče od prikaza pitoresknoga krajobraza obilježena maslinicima i pokojim vinogradom, listopadnim raslinjem i surovim kršem. Da bi kadrovi prelazili na vrijedne i radišne ljude koji u kućnoj radinosti stvaraju, potom na vjetroelektrane koje su omeđile sjeverni i istočni dio bruškoga krajobraza sve do svjedočanstava skromnih, jednostavnih, ali istinoljubivih ljudi koji su preživjeli pokolj u Bruškoj te prosinačke noći.

Sadržaj je filma tematski zanimljiv, uzbudljiv, intrigantan, pobuđuje interes gledatelja. Prodire duboko u njihove emocije te tako dobiva svoje vjerne gledatelje. Radnja je filma ujednačena, odmjerena, znalački postavljena. Za razvoj radnje ključan je odnos svjedoka prema stradalnicima. Kadrovi su filma snimani iz različitih kutova, a objekti s različitih udaljenosti. Plan snimanja djeluje vrlo efektno, posebice krupni i detalj plan snimanja iskaza svjedoka. Nadasve su umjetnički vrijedni i dirljivi kadrovi u kojima susjedi - sumještani, prijatelji, preživjeli članovi obitelji, iskazuju svjedočnstva o mučkom stradanju desetorice žitelja u ratnom vihoru. Upečatljiv je njihov govor koji snažno, jezgrovito s malo riječi, otkriva svu tu tragediju koja se dogodila nedužnom čovjeku. Više od riječi u filmu progovaraju kadrovi lica svjedoka snažno otrivajući njihove emocije.

Kadrove, koji ne donose svjedočanstva ljudi, odmjereno prati jasan govor filmskoga naratora koji potiskuje uporabu glazbe kao filmskoga sredstva. Tek ponegdje tonsku stranu čine poneki zvuk i šum - glasanje pijetla i slično. Film je u većoj mjeri sniman u vanjskom prostoru, u zimsko doba kako i priliči surovoj priči o tragičnoj ljudskoj sudbini, dok su kadrovi unutarnjega prostora rjeđi. Autor je filma, zadavši sebi visoke ciljeve, odgovorio na sva pitanja koja film pred sebe kao umjetničko sredstvo postavlja. Njegova je kritičnost vezana uz tvorilačku maštovitost umjetnika, djelo promatra sa stajališta svojih namjera i zamišljenih mogućnosti što mu sveudilj iskrsavaju.

Dokumentarni film Bruški martirij ispunio je visoka očekivanja te otvorio razmišljanje o mnogim životnim pitanjima; pitanje odgovornosti, brige o stradalnicima i preživjelim, požrtvovnosti, zajedništvu, općeljudskom dobru...te se pitamo kad će tome kraju i preživjelim članovima nastradalih obitelji biti vraćeno dostojanstvo življenja. Sve pohvale autoru, prepoznao je općeljudsku i eduktivnu svrhu dokumantarnoga filma.