Eda Vujević: Prosvjetiteljski duh i misija koje s pravom očekujemo od stručnijih i znanstveno potkovanijih od nas u Hrvatskoj su doživjeli potpuni krah

Podaci koje je iznijela prim. dr. Željka Karin, ravnateljica županijskog Nastavnog zavoda za javno zdravstvo, a koji govore o katastrofalnoj spremnosti na cijepljenje kod medicinskih radnika u Splitu, strašni su. Ona sama ističe kako je zgrožena, osobito, kako je kazala, "odazivom na cijepljenje osoblja koje radi pri domovima za starije i nemoćne. Vrlo malo njih se želi cijepiti." Tko ne bi bio zgrožen?

Istina, ravnateljica ističe da će nam zbog lošeg odaziva na cijepljenje propasti još jedna turistička sezona, jedina gospodarska žila kucavica na koju Hrvatska – ako bude sreće i pameti! – još može računati. Dakako da je pitanje turističke sezone važno za čitavu zemlju, a i posredno ili neposredno za mnoge od nas, osobito uzevši u obzir činjenicu da ni prošlo ljeto nije bilo bajno, koliko god mi šutjeli o tome. Svi oni koji od turizma žive vitalno su zainteresirani da se biznis održi jer ušteđevine su pri kraju, a krediti, podignuti u optimističkom naletu splitskog poduzetništva, vraćati se moraju.

No osim turizma, važniji smo mi. Svi mi! No taj dio svijesti očito nije zaživio kod medicinskog osoblja koje se, eto, ne želi cijepiti. Loš marketing i nikakve komunikacijske vještine našeg Nacionalnog stožera, ali i javnih dužnosnika, osobito onih medicinske struke, ubiru svoj danak, a oprezu spram cjepiva sigurno kumuju i uporna medijska prepucavanja znanstvenika i stručnjaka, ali i "stručnjaka" koji kao da su u misiji zbunjivanja javnosti, a ne u njezinoj službi. U tom smislu, prosvjetiteljski duh i, reklo bi se, misija koje s pravom očekujemo od stručnijih, obrazovanijih i znanstveno potkovanijih od nas, u Hrvatskoj su doživjeli potpuni krah.

Nažalost, taj krah se reflektira na sve sfere društva pa, eto, i na medicinske radnike koji su, i oni, prijemčiviji za dezinformacije, za sumnjičavost, za teorije urote, ali i za odricanje od vlastite odgovornosti ne samo spram vlastitih života, nego i spram nas, svojih korisnika. Odgovornost koju odbijanjem cijepljenja odbijaju zaposlenici domova za stare i nemoćne, sigurno će imati i određene reperkusije koje, sigurna sam, neće proći nezapaženo.

Naime, bilo da se radi o privatnim ili javnim ustanovama, bilo da je riječ o staračkim domovima ili domovima za djecu, bilo da je riječ o bolnicama, ambulantama ili nekoj sličnoj vrsti usluge, djelatnici koji tamo rade jednostavno moraju biti cijepljeni. U protivnom, čitav sustav koji je dizajniran za stjecanje kolektivnog imuniteta na COVID-19 pada u vodu.

Nezamislivo je da bilo tko od nas koji se jesmo nakanili cijepiti i time pokušati vratiti makar nadu u kakav-takav normalan život, ode u ambulantu ovu ili onu gdje će mu cjepivo dati necijepljena osoba! To nije dopustivo i to će se, sigurna sam, spriječiti. Dio djelatnika u zdravstvu, znajući da ih na tržištu rada nedostaje, zacijelo drži da su im radna mjesta nedodirljiva pa da, odbijajući cijepljenje, neće snositi niti sankcije. Međutim, takvo razmišljanje je na rubu socijalne ucjene. A to je – nedopustivo!