Gangsterska priča u nostalgičnom sjaju prve Jugoslavije

Dobar dio Srbije živio je u groznici 'Senki nad Balkanom' punih deset tjedana, sve do posljednje epizode emitirane koncem prošlog tjedna. Najskuplja televizijska serija ikad proizvedena u Srbiji barem je jednom postigla očekivano: bila je zamijećena i gledana. Iako nije za svačiji ukus, najveći atraktor popularnosti serije jest - povijest

I prije i nakon 1990. medijske industrije jugoslavenskih zemalja proizvele su mnoge TV serije. Neke su od njih bile popularne, pa i obljubljene. Mnoge od njih bile su medijska tema i žarište velike pažnje. No, dojam je da nikad, ni prije ni nakon 1990., jedna televizijska serija nije bila u toj mjeri postala središnji društveni i medijski događaj kao što su to u Srbiji “Senke nad Balkanom”.

Ambiciozan pothvat

Ova kostimirana povijesno-kriminalistička serija autora i producenta Dragana Bjelogrlića u Srbiji se tijekom jeseni i zime pretvorila doslovce u temu broj jedan. Beograd i drugi gradovi bili su bombardirani plakatima serije. Novine su deset tjedana iz dana u dan objavljivale priloge i intervjue, uključujući i povijesne feljtone o osobama koje se u seriji pojavljuju. Političke grupe, stranke i komentatori o seriji su objavljivali priopćenja i političke tekstove. Mediji - a ponajprije brojni i utjecajni srpski tabloidi - natjecali su se u tome tko će pogoditi sadržaj naredne epizode, ili čak pogoditi ubojicu. Dobar dio Srbije živio je u groznici “Senki nad Balkanom” punih deset tjedana, sve do posljednje epizode emitirane koncem prošlog tjedna. Najskuplja televizijska serija ikad proizvedena u Srbiji, serija koju su neki nazivali balkanskim “Babylon Berlinom” ili srpskim “Peaky Blindersom”, barem je u jednom postigla očekivano: bila je zamijećena i gledana.

“Senke nad Balkanom” - političko/okultni whodunnit s mjestom radnje u Beogradu 20-ih godina - dosad je najambiciozniji pothvat te najveći profesionalni uspjeh Dragana Bjelorgrlića, popularnoga srpskog glumca koji se tijekom 90-ih premetnuo i u producentske vode producirajući dva slavna i iznimno gledana filma Srđana Dragojevića - “Lepa sela lepo gore” i “Rane”. Tijekom posljednjeg desetljeća, Bjelogrlić se prebacio i u TV vode producirajući jedinu poratnu srpsku seriju koja je zatalasala i kod hrvatske publike - seriju “Vratiće se rode”. Istodobno, Bjelogrlić je proizveo i dva kostimirana “heritage” filma koji hrvatskoj publici nisu bog zna što značili, ali u srpskom društvu bili su omiljeni i utjecajni. Riječ je o filmovima ambijentiranim u Beograd koncem 20-ih koji prate stvaranje i uspjeh jugoslavenske nogometne reprezentacije i njen odlazak na prvo svjetsko prvenstvo u Urugvaj 1930. - “Montevideo, bog te video” (2010.) i “Montevideo, vidimo se” (2014.). 

Prava metropola

 Nastali u periodu kad je nakon crnogorske secesije Srbija prvi put nakon 1918. ostala sama i izvan konteksta Jugoslavije, ta su dva filma bila prvi kulturno-politički refleks nove ere. Filmovi o nogometnoj momčadi koja u Urugvaju ostvari uspjeh premda su je bojkotirali nesrpski igrači bila su svojevrsni politički “wishful thinking”, ali i alegorija političkog trenutka tadašnje Srbije. Istodobno, Bjelogrlić je srpskom društvu ponudio poželjnu kulturno-povijesnu fantaziju: a to je bio Beograd 20-ih, kraljevska prijestolnica, grad charlestona, jazza, luksuznih interijera i stilski dotjeranih terevenki. Bajpasirajući komunizam i drugu Jugoslaviju, 2. svjetski rat, četnike i partizane, Bjelogrlić je ponudio lude 20-e kao poželjni identitetni model o koji se može osloniti nova, samostalna Srbija koja nastaje.

Ambijentirane također u Beograd, i to svega koju godinu prije zbivanja iz “Montevidea”, serija “Senke nad Balkanom” u neku ruku trguje istom kulturno-povijesnom fantazijom. Kao što Boris Akunjin publici nudi glamuroznu sliku carističke predboljševičke Rusije, kao što su američki “filmovi nostalgije” prodavali imperijalnu idiličnu Ameriku prije kontrakulturnog meteža 60-ih, tako i Bjelogrlić od Beograda 20-ih stvara svojevrsni surogatni identitet za Srbiju danas. Taj Beograd je prava metropola, grad vojne i financijske moći, banaka, ministara i generala, kocke, opijuma i (ponajviše) alkohola, ali i grad terorista i političkih urotnika. Usuprot toj slici, Bjelogrlićeva serija prikazuje i drugi, periferni Beograd kao svojevrsni prigradski Deadwood u kojem vladaju makroi, šverceri i ulični kodeks.

U taj Beograd Bjelogrlićeva serija smješta kompleksni kriminalistički zaplet koji počinje ubojstvom u ruskoj pravoslavnoj crkvi koju financiraju i pohađaju “bijeli” ruski emigranti. Tijekom noći nepoznati je počinitelj otukao pod crkve, ukrao iz tajne odaje zlatninu te ubio svećenika. Uskoro se ispostavi da nije riječ o običnoj zlatnini, nego o blagu ruskih dinasta Romanovih, za koje se vezuju okultna značenja i atributi moći. Od trenutka kad blago nestane, Beogradom se nižu okrutna ritualna ubojstva, a policija nalazi odsječene glave. Slučaj ubojstava preuzimaju dva policajca koji su - tipično žanrovski - sušti kontrast.

Stariji Tanasijević Tane (sam Bjelogrlić) otvrdnuli je noirovski cinik, veteran 1. svjetskog rata, ženskar i pijanac koji se snalazi u polusvijetu kao riba u vodi. Mlađi Pletikosić (Andrija Kuzmanović) mlađahni je, fini buržuj koji se netom vratio iz Švicarske oboružan novim znanjima forenzike i daktiloskopije. Dok par policajaca traži ubojicu, ukradeno blago traže ruski emigranti na čelu s generalom Vrangelom (Aleksandar Galibin), a samom Vrangelu o glavi radi Kominternin ubojica, Hercegovac Mustafa Golubić (Goran Bogdan). Istodobno, podzemljem plamti rat oko kontrole trgovine opijumom između “bijelih” Rusa, Makedonaca te misterioznog mafijaškog “kingpina” pod tajnim imenom Kaluđer.

Bijeli Rusi

 Za ovu ambicioznu, skupu i dramaturški kompleksnu seriju Bjelogrlić je okupio zanimljiv tim pisaca. Kao svojevrsnog “showrunnera” angažirao je crnogorskog dramatičara Stevana Koprivicu koji je imao iskustvo duljih serija (“Budva na pjeni od mora”). Kao pisce za “writer’s room” uzeo je mlađu, ali iskusnu TV scenaristicuDanicu Pajović, ali i dvojicu bestseler-romansijera s ideološki desnog segmenta srpske književne scene. Prvi od njih je niški pisac Dejan Stojiljković, znan po odlično prodavanim pustolovno-povijesnim romanima ambijentiranim u eru Nemanjića. Drugi je Vladimir Kecmanović, Sarajlija koji je u ratu pobjegao iz Sarajeva i napisao o tom iskustvu roman “Top je bio vreo”, te koji u srpskoj kulturi funkcionira kao neka vrsta njihova Nina Raspudića - kao reprezentant politički prihvatljivog, elokventnog nacionalizma u jeansu.

Ovaj brižljivo sastavljeni “all stars” pisaca u seriju je unio sve teme koje inače fasciniraju i uzbuđuju srpske medije i javnost. Prva od njih su Rusi. U ozračju novoprobuđene rusofilije, Bjelogrlić i njegov tim znatan su dio radnje osovili oko zajednice “bijelih” Rusa kojih je u Kraljevini SHS bilo više od 20 tisuća, sve dok nisu napravili kobnu budalaštinu, masovno stali uz Hitlera te završili na Bleiburgu. U epohi kojom se serija bavi Beograd je svojevrsni paralelni ruski glavni grad, u Sremskim Karlovcima je ruski patrijarh u egzilu, a iz Srbije djeluje i politički lider bijelih Rusa, general Vrangel kojeg u seriji - kao i u zbilji - otruje agent Kominterne. Kod Bjelogrlića, međutim, Rusi nisu nevinašca: vode klubove i kupleraje te kontroliraju glavni dotok opijuma iz Turske.

Pera peder

Druga tema koju serija spretno eksploatira jest mistično i okultno. Ubrzo se ispostavi da iza krimi-zapleta stoji cijela danbrownovska simbolološka zavrzlama koja uključuje cara Konstantina, Teodoru, Bizant, Rusiju kao Treći Rim, masone, nacističku organizaciju Tula, te sličan mistični cušpajz, a kao beogradska verzija Brownova Roberta Langdona pojavljuje se doktor Arčibald Rajs (Nikola Ristanovski), Pletikosićev švicarski mentor i specijalist za okultna značenja.

Ipak, vjerojatno najveći atraktor popularnosti serije jest - povijest. Serija usput dodiruje sve vruće teme tadašnje Jugoslavije, od uspona nacizma, preko ilegalnog komunističkog djelovanja, do borbenog makedonskog separatizma. Bjelogrlićeva ekipa seriju je spretno armirala s nizom stvarnih povijesnih likova koje su upleli uz fabulu. Tako se u seriji pojavljuje general Petar Živković, šef kraljevske vlade koji je ujedno i “closet gay” (imao je nadimak Pera peder), pa je zbog homoseksualnosti bio ranjiv na ucjene. Lik u seriji je i kraljev stariji brat, princ Đorđe kojem je zbog psihičkih problema oduzeto pravo nasljedstva, a mlađi ga je brat dao internirati u baranjsku lovačku kuću.

Od povijesnih ličnosti u seriji se još pojavljuju bijeli general Vrangel, Staljinovputujući egzekutor Golubić, ali i budući nacistički poglavnik Ante Pavelić (Bojan Navojec) kojeg serija prikazuje u vrijeme kad još u Kraljevini SHS djeluje kao odvjetnik. Njega iz Zagreba kao branitelja poziva makedonski terorist Hadži Arsov (Toni Mahajlovski), heroj srpske vojske iz 1. svjetskog rata koji se revoltiran srpskom politikom premetnuo u oružanog pobunjenika. Kako je Hrvatska jedina ex-Yu zemlja u kojoj “Senke nad Balkanom” nisu kupljene, u srpskim se žućim novinama pojavila spekulacija da Hrvati bojkotiraju seriju zbog prikaza Pavelića u njoj. Osobno mi se to ne čini kao razlog. Budućeg nacističkog vođu serija prikazuje prije kao smiješnog napuhanka nego kao stvarno dijaboličnu figuru, pa se ne mogu oteti dojmu da bi ozbiljniji hrvatski mediji rastrgali onog tko bi u hrvatskoj seriji na taj način “humanizirao” ustaškog poglavnika.

“Senke nad Balkanom” u Srbiji su naišle na prigovore s nekoliko različitih strana. Filoruske organizacije Bjelogrlića su kritizirale zbog prikazivanja vrangelovaca kao mafijaša. Dio desnih vidovdanskih sajtova obrušio se na seriju zbog “simpatičnog” Pavelića. S druge strane, niz analitičara s lijevog kulturnog ruba načelno je iritiran Bjelogrlićevom verzijom “heritage cinema”. Nisu sasvim u krivu kad pišu da Bjelogrlić Srbiji nudi “njihov Downton Abbey”, namirisanu i nacifranu fantaziju o tome kako su jednom bili važni, mondeni, glamurozni i šik dok sve to nisu pokvarili druga Jugoslavija i komunizam.

Ipak, takvi prigovori ostali su na margini: glavnina medija i kritike dočekala je seriju s entuzijazmom kao najvažniji domaći TV proizvod u ovom stoljeću. Dio kritičara hvali i politički sloj serije s tvrdnjom da “Senke nad Balkanom” pokazuju ishodišta klijentizma, korupcije i oligarhijske bahatosti koja će na duge staze rastočiti Jugoslaviju. Kad su pohvale posrijedi, treba imati na umu i to da je Srbija bila prilično nezadovoljna vlastitom proizvodnjom serija te da su vodeći kritičari isticali da su hrvatske serije bitno bolje. Sad su se stvari okrenule: Beograd je dobio reprezentativni serijski proizvod upravo u trenutku kad HTV terminalno tone u idiotizam.

Dobar posao

Fanovima TV serija koji su navikli na ambiciozniju robu poput “Leftoversa” ili “True Detective”, “Senke nad Balkanom” bit će možda za nijansu pretrivijalne. Serija se guši u “svemu što ljudi vole”, od ubojstava i akcije, preko bogatih interijera i raskoši, pa do obilja golotinje i erotike koja kod puritanski ćudorednih hrvatskih medijskih regulatora ne bi ni u paklu prošla u “prime timeu”. Režirana je barokno-pulpovski, s puno slow motiona i muzičkog “pumpanja”, pa neki dijelovi nalikuju špageti vesternu ili Walteru Hillu. Ukratko, nije to za svačiji ukus. No, Bjelogrliću i njegovoj čudnoj družbi pisaca treba međutim priznati da nisu napravili loš posao. Serija je dramaturški spretna, “cliffhangeri” se otvaraju spretno, whodunnit i gangsterska saga dobro su izbalansirani.

Seriju režijski potpisuje hrpa redatelja raznih generacija iz triju zemalja (među poznatijima Miroslav Lekić, Danilo Bećković i Igor Izy Ivanov), no nemate dojam da ih nije radila ista ruka. “Senke nad Balkanom” su dopadljiva TV zabava koja bi mogla naći gledatelje i kod nas. Hrvatsku publiku - doduše - ni Rusi, ni ambijent međuratne kraljevine, ni pravoslavno-mistični sloj priče ne zanimaju ni približno koliko srpsku. Ipak, gangsterski i krimi-zaplet dovoljno su atraktivni da se gledatelj zalijepi za njih.