Jučerašnji prosvjed na glavnom zagrebačkom trgu protiv vladinih mjera uslijed pandemije korona virusa nazvan je “Festival slobode”, a izazvao je burne reakcije. Okupljena masa vikala je doktorima “Izdajnici” i pogodila vozilo hitne pomoći plastičnom bocom te pokušala spriječiti jednu hitnu intervenciju što je zgrozilo osobe iz javnog života koje su se oglasile na svojim Facebook profilima.
Na njemu su se među 3 tisuće ljudi pojavila i neka poznata lica koja smo lako prepoznali jer nitko u gužvi nije imao medicinske maske, Tony Cetinski koji se ranije na društvenim mrežama oglašavao protiv obaveznog cijepljenja, Velimir Bujanec u društvu Zlatka Hasanbegovića i Karolina Vidović-Krišto koja je i u saboru odbijala nositi maske za koje je znanstveno dokazano da pomažu u sprječavanju širenja virusa.
Saborski zastupnik Bojan Glavašević na Facebook profilu je komentirao prosvjed i osvrnuo se na kolege iz Sabora.
- Sve, ali baš sve što je potrebno znati o tzv. Festivalu slobode, sadržano je u dvije slike: prva, da su njegovi sudionici gađali medicinske sestre i liječnike plastičnim bocama i vrijeđali ih dok su pokušavali pomoći ženi koja je kolabirala. Nevjerojatna zloća i sramota. Drugo, da su glavna lica tog prosvjeda - jer to je bio prosvjed, a ne festival - bili Karolina Vidović Krišto, Velimir Bujanec i Zlatko Hasanbegović. Jedina sloboda za koju se to troje bore je sloboda da dokinu slobodu različitih od sebe. Ovakve pojave su, nažalost, oznaka vremena u kojemu živimo, i one su odraz mnogih nepravdi s kojima smo danas suočeni, napisao je između ostalog.
Iz Hladnog piva, čiji se frontman Mile Kekin također politički aktivirao na nedavnim izborima u sklopu stranke Možemo, također su na Facebooku simbolički objavili naslovnicu svog albuma s ilustracijom podignutog srednjeg prsta uz pjesmu Zombi party i komentar “Usred glavnog grada…“
Glumica Jelena Perčin podijelila je link reportaže s prosvjeda i dodala:
- Blago nama ako su ovo borci za slobodu. Svojim ponašanjem su potvrdili koliko su obrazovani, odgovorni i željni znanstvenog utemeljenja, napisala je ironično.
Oglasio se i njen kolega, također glumac kojeg smo nedavno gledali u seriji Na granici, Asim Ugljen najdužom objavom od svih u kojoj se ponosno pohvalio članovima svoje obitelji koji su redom doktori i stomatolozi.
- Moj otac je kardijalni kirurg. Moja majka je stomatolog. Jedan od moje braće je stomatolog. Drugi od moje braće će vrlo skoro biti doktor. Moja šogorica je doktorica. Moj tetak je torakalni kirurg. Prijatelje da ni ne spominjem. Znači da dobro poznajem doktore. Danas ću pisati samo o ocu i tetku. Njih dvojica su kirurzi. Kirurgija je težak posao. Fizički iznimno zahtjevan. Psihički još više. Kada bi moj otac došao kući, a pacijenti ne bi bili dobro, klonili bismo ga se kao vrag tamjana, jer je bio jako uzjeban i sjedio na iglama čekajući poziv da se vrati operirati. Nekad bi i otišao prije poziva jer bi znao da će morati opet u salu. Imao je pet godina kada je secirao prvu žabu i rekao da će biti kirurg. Svi su se smijali i rekli: “Da, ok.”
Nikada u životu nije niti pomislio da će biti išta drugo. Nikad. Kada je napokon došao do kirurgije, nije bilo instrumenata za ljevake u Jugoslaviji. A on je bio ljevak. Rekli su mu da ne može baviti kirurgijom. On je otišao i heklao godinu i pol desnom rukom dok nije postao ambideksterijalan. Zbog toga je godinama mucao jer si je pojebao centar za govor. Nakon toga se vratio u salu i proveo čitav radni vijek operirajući srce desnom rukom. Kao ljevak.
Operirao je. Srce. Desnom rukom. A ljevak je. Pročitajte to još jednom i onda probajte obrisati guzicu nedominantnom rukom.
Moj tetak je torakalni kirurg. Nikad u životu empatičniju osobu nisam susreo. Čovjek je ostavio srce i dušu u sali.
Htio je biti filozofom. Ali je iz doktorske obitelji i odlučio se za kirurgiju. Zato da bi pomagao ljudima. Jer količina empatije prema ljudskom rodu koju on nosi je ogromna. Kirurgija kod nas nije pretjerano plaćena. I jedan i drugi su imali priliku ići van operirati za neusporedivo veće novce. Nisu. Jer su smatrali da moraju vratiti dug društvu koje ih je odškolovalo. Jer kirurgija to jest. Vraćanje duga društvu.
Kirurzi ne propisuju lijekove. Kirurzi operiraju. Oni su šljakeri sa skalpelima namjesto lopata. Kirurzi se ne dogovaraju s farmaceutima oko ičeg. Oni jednostavno režu, pile i krpaju. Poprilično je to nezahvalan posao. Moraš to neizmjerno voljeti da bi to radio. A njih dvojica su neizmjerno voljela kirurgiju. Jer su voljeli ljude. Jer su posvetili život pomaganju drugima. I kada mi ljudi koji od medicine nisu vidjeli ni m govore da su njih dvojica plaćenici farmaceutske industrije, to me zaboli.
A kada vidim rulju koja se dere na kola medicinske pomoći: “Izdajnici!”- dobijem blagi moždani udar. Danas, sa žaljenjem moram reći da mi je žao što njih dvojica nisu otišla van operirati i odveli sve nas u civiliziraniji svijet. Jer mislim da ovo društvo nije zaslužilo njih dvojicu. A mi nismo zaslužili ovakvo društvo.