Koliko smo uspješni u turizmu ?
U posljednje vrijeme, glede turističke sezone, a prema medijskim napisima smo naglašeno uspješni. Činjenica je da u razdoblju od 2016. – 2019. Hrvatska bilježi kontinuirani rast turističkog prometa, ali istovremeno i snažan rast volumena smještajnih kapaciteta. Ulaganje u kvalitetu naglašenije je valorizirano u segmentu hotela, gdje postoji primjetna korelacija između kategorije objekata i njihove popunjenosti (veća kategorija – bolja popunjenost). Isto vrijedi i za kampove.
No, hrvatski turizam je usprkos svim naporima Hrvatske turističke zajednice, Ministarstva turizma, ali i regionalnih i lokalnih turističkih zajednica, raznih krovnih udruga u turizmu i tome slično, izričito sezonskog karaktera. Hrvatska je u Europi zemlja s najvećom sezonskom varijancom (oscilacijom u mjesecima).
Ĉak oko 66 posto dolazaka u Hrvatsku se više ostvaruje u mjesecu kolovozu nego u sijeĉnju.
U međuvremenu izrađivano je nekoliko strateških dokumenata razvoja hrvatskog turizma s našim i međunarodnim stručnim institucijama koji su trebali dati nove razvojne inpute prvenstveno na temu iskorištenosti smještajnih kapaciteta. No rezultati nas prema spomenutoj varijanci, na kraju balade, baš i ne ohrabruju. Niti jedna strateška studija nije svoju priču temeljila kao vrući krumpir na toj našoj „Ahilovoj peti“ ili ranjivosti. A iskorištenost kapaciteta iz godine u godinu, sve više raste u „špici“, a i sve više pada kada je najpotrebnija u predsezoni.
Gledajući rezultate sedamdestih godina prošlog stoljeća (prije 45 godina) uspijevali smo u hotelu Diamant u Poreču imati popunjenost od 302 dana, hotelu Mirna u Istarskim toplicama 338 dana, a u motelu Lovac u Pazinu čak rekordnih 347 dana! To pišem jer je moja malenkost vodila marketing ondašnjeg poduzeća „Riviera“ Poreč. Prosječna hotelska iskorištenost varira danas u Hrvatskoj između 130-140 dana godišnje. Bilo je i pojedinačnih dobrih primjera pa tako na primjer hotel Olimpya u Vodicama bilježio 2018.g. 227 dana, a vjerojatno postoje još neki svjetliji podatci u recentnoj povijesti, no daleko je to od varijance koja bi popravila našu lošu sliku kao najsezonalnije destinacije u Europi.
Nadalje ni nacionalna struktura turista danas nam ne ide baš na ruku. Godine 1982. (prije 40 godina) imali smo skoro 70 posto popunjenosti klijentima iz Njemačke ( čak 42%), Austrije (11%), Italije ( 8,4%) i Ujedinjenog Kraljestva ( 7.9%). Danas iz tih tržišta nam dolazi tek oko 36 posto svih dolazaka ili polovina ondašnjih dolazaka, a njihovo je prisustvo bila garancija dužeg boravka i bolje turističke potrošnje, posebno iz Ujedinjenog Kraljestva.
Na kraju moram parafrazirati dr. Miju Rešetara koji je tvrdio da je izgradnja hotela proces proizvodnje u tijeku kojeg nastaju „zalihe“ usluga smještaja čija rasprodaja traje do isteka vijeka trajanja objekta .
Prodajom “zaliha„ postepeno se oslobađaju uložena ( isplaćuju) sredstva no i obratno neiskorištenim uslugama smještaja uložena sredstva zauvijek propadaju .
Izgleda da kod nas vrijedi ona stara kineska izreka da su strategije put paradoksa. Pa nerijetko, tko je vješt, pokazuje se nespretnim, a tko je koristan pokazuje se beskorisnim - piše Jerko Sladoljev, naš turistički stručnjak.