Nije me uvrijedila predsjednica Kolinda, ali morala se bolje pripremiti za posjet ratnog huškača Vučića koji je davno u Hrvatskoj trebao biti persona non grata!

Poštovani moji Hrvatice i Hrvati, svi građani Lijepe naše, izazovi koji su stavljeni pred hrvatski narod, hrvatskom opstojnosti kroz stoljeća znali su se nekako riješiti, ali ne uvijek na dobro naroda hrvatskog. Godina 1991. bila je godina velikih izazova, nedaća, nesreća, trpljenja, stradanja i ginjenja. To vrijeme nije bilo baš kratko, trajalo je 5 godina i kroz svih 5 godina hrvatska sloboda zalijevala se krvlju. Kroz to vrijeme svijet je shvatio potrebu, nužnost stvaranja nove hrvatske državnosti i međunarodnog priznanja. Tim događanjima otvorila su se vrata ne samo međunarodnom priznanju, već što je jako važno, razvoju demokracije, gospodarstva, socijalne i političke sigurnosti.

Od tih godina do dana pozivanja od strane naše predsjednice gospođe Kolinde Grabar Kitarović instituciju predsjednika Republike Srbije u osobi Aleksandra Vučića nije tako mali vremenski odmak, odmak za građane Hrvatske. To je više od 20 godina ili četvrtina dobrog ljudskog vijeka. Što smo u tih 23 godine od završetka Domovinskog rata ili 25 godina od završetka mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja naučili od čelnih ljudi srbijanskog političkog vrha? Bit ću slobodan i osobno ću reći - čini mi se ništa i puno.

Odgovaram zašto ništa - ništa jer još nismo shvatili kako je srpski egoizam u tim vodećim glavama neizlječiv, a hrvatska dobrota i naivnost također. Zašto puno, pa zato što sada nakon posjeta konačno trebamo promijeniti retoriku pomirbe, pomirenja i stvaranja širih i jačih poslovnih, obiteljskih odnosa i promijeniti politički smjer. U ljubavi tražimo trajanje, povjerenje, uvažavanje, ispriku, a u poslovnim odnosima vjeru, korektnost, profesionalnost, uvjerenje u dobro. Sve ovo navedeno može biti dobar koktel i za ljubav i za poslovne odnose pa i političko djelovanje.

Poziv predsjedniku Republike Srbije mogao je biti i ranije. Taj poziv se trebao i morao dogoditi - zato odajem priznanje našoj predsjednici i njezinim savjetnicima ili međunarodnim suradnicima na pozivu, ali su se morali bolje državnički pripremiti. Međutim, zašto je u toj osobi predsjednika Srbije Aleksandar Vučić koji je po nedvojbeno prikupljenim materijalima iz vremena Domovinskog rata ratni huškač itd., tu predsjednicu jednim dijelom krivim kao i sebe. Hoću reći kako smo velikim dijelom krivi mi, ako ne svi građani Hrvatske, onda svakako institucije s kojima direktno upravlja predsjednica ili su upravljali raniji predsjednici te druge državne institucije koje su itekako tijekom i nakon Domovinskog rata takve osobe trebale procesuirati ili u najblažem smislu proglasiti ih osobama nepoželjnima u RH, odnosno osobama persona non grata.

Takvim mogućim i potrebnim ranijim činom navedenih institucija indirektno smo mogli utjecati i na odabir predstavnika Srbije pa i za predsjednika Srbije bez miješanja u ustrojstvo druge države. Velike su još nezaliječene rane u Hrvata koje vjerujem i nikad se u jednom dijelu neće ni zaliječiti. Način djelovanja i ponašanja predsjednika Srbije pri posjeti RH znači, ne samo instituciji predsjednice države, već svim građanima RH bilo koje vjere, vjeroispovijesti, stranačke pripadnosti, je još jednom ponavljam, arogantan i bahat i uvredljiv čin. Pa to smo znali i prije. Žao mi je svih stradalnika Domovinskog rata i njihovih slijednika što su još jednom morali proći „mučenje", ali i to je dio žrtve koju trebamo proći za našu Hrvatsku. Dao Bog i naš državni građanski razum da ovo bude posljednji u nizu takve prirode.

Našoj predsjednici želim dobar put u diplomaciji s porukom: dobro je biti hrabar, ali u ovom slučaju nedostajalo je malo mudrosti i hrvatske državotvorne svijesti zbog budućih naraštaja. Zašto? Prisjetimo se, moja hrabrost u predratnom vihoru bila je uz znanje tadašnjeg hrvatskog vrha uvjeriti naoružane pobunjene Srbe iz okružja Benkovca kako je njihova pobuna bespredmetna, već je potrebno njihovo političko i diplomatsko djelovanje. Naime, kazao sam bez obzira na stradanje Hrvata, odnosno njihove neke moguće pobunjeničke pobjede ili agresiju iz Srbije na Hrvatsku, opet će Hrvati biti svoji na svojem pragu. Hrvati i građani Hrvatske će biti ratni pobjednici.

Odležao sam teške dane u benkovačkom i kninskom zatvoru uz mnoge hrvatske sinove, dobio 12 lomova i 9 operacija. Eto, moja Predsjednice (doživljavam Vas odvažnom i hrabrom), s Vašim izjavama nisam se našao povrijeđen, niti sam se našao u tom krugu margine, ali kako ste kazali, neka Vučić pri svojoj posjeti donese papire za samo jednog nestalog hrvatskog bojovnika od traženih 1900 i više, onda niste ni Vi smjeli povrijediti (iako kažete nesvjesno) niti jednog građana Hrvatske jer u hrvatskom političkom djelovanju bilo kojeg demokratskog oblika nema marginalaca. Hvala Vam na hrabrosti, ali...