Od 2023. zaštićeni najmoprimci postaju podstanari ili se moraju seliti! Suočena s ogromnim odštetnim zahtjevima, država ipak stala na stranu vlasnika

Vrhovni sud nedavno je u slučaju Kovačević presudio u korist zaštićene najmoprimke i dao joj za pravo da ostane u stanu u kući Dumanić u Rokovoj ulici u Splitu.

Prije toga, Ustavni sud je prihvatio tužbu zaštićenih najmoprimaca koji su od 2023. godine trebali biti izjednačeni s podstanarima, što je značilo da moraju pristati na plaćanje tržišne najamnine ili se iseliti, odnosno vratiti stan vlasniku. Ustavni suci su vratili sve na staro i poručili: zaštićeni najmoprimci, držite se ugovora o najmu, plaćajte simboličnu najamninu vlasnicima i nitko vas do daljnjega ne može istjerati van.

I kad se već činilo da su naše sudske instance u potpunosti stale na stranu zaštićenih najmoprimaca, sprema se novi obrat. U proceduri je zakon kojim bi se ponovno od 2023. zaštićeni najmoprimci "pretvorili" u podstanare, a simbolična najamnina koju su primali vlasnici do tog razdoblja postupno povećavala.

– Hrvatska je takav zakon već morala donijeti na ultimativno traženje Bruxellesa jer se od nas zahtijeva poštovanje presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Statileo, koji nedvojbeno priznaje nepovredivost privatnog vlasništva. Rok je bio prvi kvartal ove godine, no on se neprestano produljuje, ali postoje razlozi zašto to ne može ići unedogled – kaže Ivan Matetić, predsjednik udruge "Proljeće", koja okuplja privatne vlasnike.

Naime, ne donese li država zakon kojim bi se poštovala prava privatnih vlasnika, morat će im isplatiti goleme odštete koje već neko vrijeme, sukladno pravomoćnim i izvršnim presudama koje idu u korist vlasnika u sporu s Republikom Hrvatskom, dolaze na naplatu, i to s masnim kamatama.

Treća generacija stanara

Matetić konstatira da ni nakon gotovo osamdeset godina od najčešće grubog i nasilnog oduzimanja privatne imovine, vlasnicima ista nije vraćena niti su za nju adekvatno obeštećeni, iako je Hrvatska prva od tranzicijskih zemalja krenula s procesom denacionalizacije. Kao da se čeka da se i jedni i drugi, vlasnici i zaštićeni najmoprimci, "odsele na onaj svijet", a, nažalost, i to je na djelu. I s jedne i druge strane "barikade" mahom su sijede glave, izmrcvareni ljudi koji nikako ne mogu dočekati pravdu jer je država pilatovski oprala ruke od svega i "riješila" pitanje denacionalizacije tako da je "betonirala" status quo, kojim nitko nije zadovoljan.

– I tako, dok mi ne možemo u svoje već gotovo osam desetljeća, u našim stanovima živi treća generacija stanara čiji su preci, kako je to utvrđeno presudom Suda za ljudska prava u Strasbourgu, tu useljeni mimo zakona. Prema našim anketama, osamdeset posto zaštićenih najmoprimaca ima zamjenske stanove ili kuće! Da stvar bude gora, u tu zamjensku imovinu ne računaju se vikendice, apartmani ili vile za odmor, što znači da netko može iznajmljivati dvanaest apartmana i uredno u Splitu, Zagrebu ili Dubrovniku stanovati u tuđem. Zamislite tu ludost?! U slučaju Kovačević, recimo, vlasnik stana u kojem je zaštićena najmoprimka je i faktički i formalnopravno socijalni slučaj pa kao takav nema sredstava za pristojan život, a ne može raspolagati svojom imovinom jer je Vrhovni sud stao na stranu zaštićene najmoprimke?! – čudi se Matetić, i upozorava da gradovi i općine sve vrijeme uredno prikupljaju novac od otkupa nekadašnjih društvenih stanova koji im kapa na mjesečnoj bazi, no umjesto da ga potroše za gradnju zamjenskih stanova za najmoprimce, za tu se svrhu nisu udostojili izdvojiti ni lipu.

– Iznimka je Rijeka, koja je gotovo riješila problem povrata stanova vlasnicima i zbrinjavanja najmoprimaca. Grad Zagreb, gdje je takvih stanova najviše, a potom i Split, te Dubrovnik, nisu učinili ništa ni za vlasnike, ni za zaštićene najmoprimce – ističe naš sugovornik.

Ivan Matetić, predsjednik udruge 'Proljeće' koja okuplja privatne vlasnike

Vojko Basic/Cropix

Dok je Europska unija, odnosne njezine institucije, potpuno na strani vlasnika, kaže Matetić, dotle ih kod kuće ignoriraju. Predsjednik Zoran Milanović dva puta je primio predstavnike stanara, a vlasnicima samo deklarativno poručio "da je privatno vlasništvo nepovredivo", no do sastanka na kojem bi se saslušala i njihova strana priče, ne dolazi. Kucali su i na vrata premijera i resornog ministra, ali nisu se otvorila. No, pripremu zakona koji bi uskoro trebao stići na saborske klupe, kaže Matetić, više nitko ne može zaustaviti.

– Skandalozno je da je Grad Split samo s trećinom prikupljenog novca od otkupa društvenih stanova mogao zbrinuti zaštićene najmoprimce, i tako osloboditi vlasnicima njihovu imovinu, a da to do sada nije napravio iako je to po zakonu dužan. U Zagrebu je 680 gradskih stanova, no nijedan nije iskorišten u svrhu rješavanja ovog problema koji je država zakuhala ranih devedesetih, a nije ga riješila ni do dana današnjeg – kaže Matetić.

U međuvremenu, naši susjedi Slovenci dali su rok od godinu dana da država, jedinice lokalne uprave ili samouprave, institucija ili poduzeće koji su za vrijeme Jugoslavije svom zaposleniku dali stanarsko pravo u nekretnini koja je oduzeta vlasniku, taj problem i riješe.

– Znači, u godinu dana morali su stanaru osigurati adekvatan smještaj, a vlasniku vratiti njegovo. I tako je to i učinjeno, pa ovaj problem u Sloveniji odavno više ne postoji – veli Matetić.

Zanimljivo je da se istodobno Crkvi vraća ono što je oteto. Katolička i Pravoslavna crkva dobile su u velikim hrvatskim gradovima brojne nekretnine – stanove i poslovne prostore, koje su im davno oduzele komunističke vlasti, no kad su u pitanju građani čija su prava povrijeđena na isti način – pomaka nema.

Dubrovački slučaj

– Nijedan od vlasnika nije dobio natrag stan ili kuću koja je oteta. Do toga je došlo jedino tamo gdje su se vlasnik i najmoprimac nagodili, a takvih slučajeva, srećom, ima – kaže Matetić, prema čijem mišljenju brojka od deset tisuća zaštićenih najmoprimaca zajedno s članovima njihovih obitelji koji žive u tim kućanstvima, kojom barataju stanari, ne drži vodu. Matetić smatra da ih je puno manje.

– No, uzmimo da je brojka kojom se oni služe približno točna, pa kažimo da bi to značilo da se deset tisuća vlasnika koji ne mogu koristiti svoju imovinu osuđuje na život na ulici, a, nažalost, takvih vlasnika ima. U svoje se ne mogu useliti, a drugu imovinu nemaju! – kategoričan je naš sugovornik.

Je li ikada dogovor između vlasnika i najmoprimaca bio na pomolu, s obzirom da je država, solomunskim zakonskim rješenjem, bacila kost između njih i smrtno ih zavadila? U puno slučajeva posvađani su nekadašnji susjedi, prijatelji, kumovi, a ima čak i onih koji "žive u tuđem, a natrag potražuju svoje".

– Da. U Dubrovniku smo se umalo uspjeli dogovoriti. Predloženo je bilo da Grad Dubrovnik da zaštićenim najmoprimcima u najam stanove adekvatne veličine prema broju članova, a vlasnicima vrati njihovo. To bi značilo da ako dvoje zaštićenih najmoprimaca živi u stanu od sto kvadrata, oni neće dobiti drugih sto u najam, nego manji, za njihove potrebe dovoljan stan. No, čim se promijenilo vodstvo udruge stanara s kojom smo vodili uistinu fer pregovore, za to pravedno rješenje zaštićeni najmoprimci iz Dubrovnika više nisu imali sluha – kaže.

Matetić je mišljenja da, ma koliko se god otezalo s rješenjem ovog problema, oduzeta se imovina u konačnici, ipak, mora vratiti vlasnicima. Taj scenarij je realan.

– Privatno vlasništvo je zaštićeno Ustavom i u nas i drugdje i kad-tad moramo dobiti našu imovinu. Sve se ovo novcem od otkupa društvenih stanova moglo riješiti unatrag petnaest godina, a tako je to zakon o povratu otete imovine i nalagao, međutim, država, odnosno gradovi i općine, osim grada Rijeke, otvoreno ga krše. Novac od otkupa društvenih stanova i dalje uredno stiže u gradske i općinske blagajne i tako će biti do 2023. Stoga nikad nije kasno da se vlasnicima vrati njihovo, a zaštićenim najmoprimcima osigura najam u POS-ovim stanovima po netržišnim i s pravom na otkup po povoljnim cijenama. Ako se radi o ljudima u poznim godinama, u zakonu koji se priprema bit će naznačeno da takvi imaju pravo prvenstva na zbrinjavanje u staračkim domovima – veli na koncu Matetić, koji je uvjeren da sve vodi prema ovom modelu kako bi i Hrvatska, nakon punih trideset godina od napuštanja planske ekonomije i oživljavanja instituta privatnog vlasništva, ovaj problem konačno stavila "ad acta". Živi bili pa vidjeli.