Udruga Franak otvorenim je pismom upozorila na situaciju prema kojoj pojedini profesori "godinama više ili manje sofisticirano zastupaju svojim „stručnim“ člancima interese banaka", te da je zadnji takav primjer članak izvanredne profesorice Pravnog fakulteta u Zagrebu, prof.dr.sc. Alekasndre Maganić u broju 6669 časopisa Informator.
- Molimo da objavite naše otvoreno pismo u interesu 70.000 hrvatskih obitelji čiji su članovi ugovorili kredite s valutnom klauzulom CHF, i otplatili ih prije konverzije - stoji u pismu koje prenosimo:
Otvoreno pismo povodom članka izvanredne profesorice Pravnog fakulteta u Zagrebu, prof.dr.sc. Aleksandre Maganić, u časopisu Informator broj 6669 od 8. ožujka 2021. pod nazivom: „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstvo za stjecanje neočekivane zarade“
Izvanredna profesorica građanskog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, prof.dr.sc. Aleksandra Maganić, u svojem članku objavljenom u Informatoru broj 6669 od 8. ožujka 2021. „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstvo za stjecanje neočekivane zarade“ iznijela je čitav niz degutantnih, nemoralnih i nakaradnih mišljenja koja nemaju nikakve veze s pravnom znanošću te je time, po našemu mišljenju, osramotila instituciju u kojoj radi.
Članak je u biti reakcija profesorice Maganić na tvrdnje Udruge Franak kako nakon odbijanja ustavnih tužbi banaka u tzv. slučaju franak na Ustavnome sudu, 70.000 potrošača s NEKONVERTIRANIM CHF kreditima, bilo da su već otplaćeni, bilo da se još uvijek plaćaju po tečaju CHF, ima pravo na temelju kolektivne presude na obeštećenje u procijenjenom ukupnom iznosu oko 10 milijardi kuna.
Tražimo od Pravnog fakulteta u Zagrebu da analizira njezin članak, da utvrdi zlorabljenje znanstvenog statusa prof.dr.sc. te izvanredne profesorice na Pravnome fakultetu u Zagrebu, i u skladu s utvrđenim činjenicama da izrekne određene sankcije za objavljivanje članka koji je suprotan svim pravilima obveznoga prava iz područja utvrđivanja ništetnosti i posljedica ništetnosti.
Dajemo ovo naše otvoreno pismo na znanje i Sveučilištu u Zagrebu.
Mi ćemo ovdje u nastavku izložiti i argumentirano pobiti sve sporne izjave prof.dr.sc. Maganić iz toga članka koji se nalazi na linku portala Informator:
Na njezin članak u međuvremenu je reagirao i odvjetnik Igor Metelko, čija je reakcija objavljena na portalu IUS INFO, link:
IZ NASLOVA ČLANKA
Krenimo od naslova u kojemu autorica spominje potrošačke CHF kredite kao „sredstvo neočekivane zarade“ za potrošače. Nevjerojatno je da profesorica prava ne zna da u kreditima zaradu imaju samo banke koje kredite plasiraju. Zarada na strani potrošača ne postoji. Potrošači na temelju ništetnosti kamatne stope i valutne klauzule imaju pravo dobiti razliku koju čine iznosi koji se dobiju kada se od naplaćenih anuiteta oduzmu anuiteti s izuzetim ništetnim odredbama, a u skladu s pravilima stjecanja bez osnove, nepošteni stjecatelj mora platiti i zatezne kamate na sve što je neosnovano stekao od dana stjecanja. Kolektivnom presudom utvrđeno je da su banke nepošteni stjecatelji, i to je utvrđeno još u lipnju 2018. Pitamo se u kojemu je zimskom snu spavala doktorica pravnih znanosti koja se eto probudila tek sada nakon odluke Ustavnog suda o odbijanju ustavnih tužbi banaka. Nakon što banke vrate preplaćene iznose, i dalje ostaje činjenica da potrošač nije ništa zaradio, nego je na kraju imao manji trošak kredita zbog toga što je banka ugovorila ništetne ugovorne odredbe.
Voljeli bismo da nam uvažena profesorica obrazloži kakvu će to zaradu imati obitelji čiji su članovi počinili samoubojstva pod nezakonitim i nerazumnim ekonomskim teretom koji im je nametnut, kakvu će zaradu imati obitelji koje su ostale bez svojih domova te su nakon prodaje nekretnina dužne dvostruko više negoli su kredita uopće podigli i kakvu će zaradu imati svi oni koji su se godinama zaduživali kako bi uopće mogli platiti enormne rate kredita i koji sebi nisu mogli priuštiti osnovna sredstva za dostojanstven život zbog toga što su im banke plasirale nepoštene i ništetne ugovore.
IZ UVODA
U uvodu dr.sc. Maganić kaže kako nitko dosad nije spominjao 70.000 potrošača s nekonvertiranim kreditima, što je notorna laž. Udruga Franak od pravomoćnosti presude p-1401/12 odnosno od lipnja 2018. poziva potrošače na tužbe, i to upravo prije svih potrošače s nekonvertiranim kreditima koji imaju potpuno nedvojbeno pravo sudski zatražiti razlike anuiteta izuzećem nepoštenih odredaba o valuti i kamati u CHF kreditima.
Citiramo sljedeću njezinu misao:
„Međutim, ideja da bi netko tko je slučajno odabrao kredit u CHF-u, sada, petnaestak godina nakon njegova zaključenja, pozivajući se na nepoštenost ugovornih odredbi, zatražio isplatu iznosa koji bi se zakonskim zateznim kamatama trebali multiplicirati i time stekao neočekivanu zaradu, ne čini se prihvatljiv model ponašanja slabije ugovorne strane, kao rezultat znatne neravnoteže koja je postojala na strani potrošača.“
Mi smo šokirani! Profesorica građanskog prava pita se kako je moguće da bi netko mogao tražiti obeštećenje nakon što je sudski pravomoćno utvrđena nepoštenost i ništetnost ugovora odnosno ništetnost bitnih sastojaka ugovora, predmeta i cijene. Kako je moguće da takva znanstvenica može uopće predavati na instituciji koja se zove Pravni fakultet? Zna li stručnjakinja za građansko pravo koje su posljedice ništetnosti?
Ako ne zna, mi ćemo je najprije podsjetiti na Regulu Catoniana:
„Qoud ab initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere.“ – „Ono što ne valja od početka, tijekom vremena neće se popraviti.“
Zatim citiramo Zakon o obveznim odnosima:
„Posljedice ništetnosti
Članak 323.
(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.“
Naknadni nestanak uzroka ništetnosti
Članak 326.
(1) Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.
(2) Ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati.
Neograničeno isticanje ništetnosti
Članak 328.
Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se.“
Dakle, odredba o kamatnoj stopi jest odredba o cijeni, dok je odredba o valuti odredba o predmetu ugovora. Tu se ne radi samo o bitnim odredbama, nego se radi o bitnim sastojcima ugovora, bez kojih ugovor ne može opstati, pa je tako i Sud EU u presudi C-118/17 utvrdio kako po njegovu mišljenju ugovor koji ima ništetnu valutu ne može uopće opstati, citiramo paragraf 52 te presude:
„52 No, u ovom slučaju, kao što je već rečeno u točki 48. ove presude, odredba koja se odnosi na tečajni rizik određuje glavni predmet ugovora. Stoga se u tom slučaju, održavanje valjanosti ugovora ne čini pravno moguće, što je ipak na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni.“
S druge strane, i naš Vrhovni sud je već prije zauzeo stav da su ugovori koji imaju ništetnu samo cijenu, ništetni u cijelosti (Rev-907/02).
Sve opisano za ništetne ugovore, vrijedi i za djelomično ništetne ugovore, a u takvom slučaju primjenjuju se pravila za stjecanje bez osnove, pa citiramo ZOO i u tome dijelu:
„OPĆE PRAVILO
Članak 1111.
(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.
(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
Opseg vraćanja
Članak 1115.
Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“
Dakle, iz pozitivnih zakonskih odredaba obveznoga prava potpuno je jasno da nepošteni stjecatelj mora vratiti sve što je nepošteno stekao sa zateznim kamatama od dana stjecanja. Nije to ništa novo, to sve poznato je još iz vremena kada je Caton napisao svoju regulu koju smo citirali.
I konačno, zar su potrošači koji su trpjeli plaćanje i do 100% većih anuiteta od početno ugovorenih odgovorni za to da je postupak na sudovima zaključen tek 2021. punih 9 godina nakon podizanja tužbe? Kada ništetnost ne bi imala posljedice, onda se ništetnost ne bi nikada niti sudila.
Uistinu, kako je moguće da profesorica građanskog prava piše o nekakvim neprihvatljivim modelima, ako upravo ona predaje predmet po kojemu se ne predaju modeli nego jasno i nedvojbeno zacrtana pravila obveznoga prava. Nama to nije jasno!
2. IZ TOČKE 2.
2.1. Ponajprije želimo skrenuti pažnju kako dr.sc. Maganić provlači potpuno pogrešnu i neutemeljenu tezu da je izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju 2015. (ZIDZPK) zakonodavac htio uspostaviti ravnotežu na temelju Direktive 93/13. To je notorna laž. U zakonskom prijedlogu niti jednom jedinom riječju ne spominje se niti Direktiva 93/13, niti se spominju nepoštene ili ništetne ugovorne odredbe, niti se ijednom riječju spominje bilo kakva ravnoteža između potrošača i banaka, a na kraju krajeva, u vrijeme donošenja toga zakona uopće nije bila utvrđena ništetnost valutne klauzule CHF te je jedina intencija toga zakona bila socijalno-ekonomska. Zakonodavac je shvatio težinu položaja u kojemu su se našli potrošači s neotplaćenim CHF kreditima u vrijeme kada je tečaj nakon prijašnjeg rasta od 40% narastao za dodatnih 20% te je sveukupni rast tečaja i kamata uzrokovao rast anuiteta između 80% i 100%, ovisno kada je netko realizirao kredit. Dakle, notorna je laž da je ZIDZPK imao ikakve veze s Direktivom 93/13 i s kolektivnim sudskim postupkom koji tada nije još uvijek završio, i u kojemu uopće još nije bila utvrđena ništetnost valutne klauzule CHF, pa prema tome nije mogla biti utvrđena niti zakonodavna ravnoteža budući da nije bilo temelja za postupak na temelju Direktive 93/13, osim u dijelu koji se tiče kamatne stope. Upravo je paradoksalno da o kamatnoj stopi dr.sc. Maganić ne piše apsolutno ništa, a upravo ZIDZPK uopće nije razriješio problem nepoštenih kamatnih stopa, jer nije predvidio način uređivanja kamatne stope nakon konverzije, zbog čega su banke konverzijom nametnule nepoštene kamatne stope iz euro
kredita kao zakonite, gdje potrošači nisu imali izbora nego prihvatiti takve nepoštene kamatne stope po principu „uzmi ili ostavi“, jer inače ne bi mogli provesti konverziju.
Dakle, za taj dio koji je pravomoćno bio riješen, zakonodavac nije predložio nikakvo rješenje, što je dodatni element koji ukazuje na činjenicu da se zakonodavac nije rukovodio Direktivom 93/13, nego se rukovodio ustavnom kategorijom socijalne države.
Nevjerojatno je da dr.sc. Maganić o tome problemu nije rekla niti riječi, a bila je nazočna okruglom stolu u Hrvatskome saboru koji je organizirao bivši zastupnik Goran Aleksić, kada se o tome detaljno govorilo, kada je dr.sc. Maganić ostavila dojam da je sve shvatila, i najavila je da će o tome stručno govoriti i pisati. Otad, pa do danas, dr.sc. Maganić govori i piše o svemu i svačemu, ali o nepoštenim kamatama niti riječi, mada je tada na okruglom stolu bila informirana o nepoštenim kamatnim stopama u svim vrstama i valutama kredita, i to ne samo potrošačkim, nego i u poslovnim kreditima ugovorenim prije 2014. godine. Što se to dogodilo da o toj temi stručnjakinja za građansko pravo ne želi govoriti, nama je velika zagonetka? Što se to dogodilo da dr.sc. Maganić ne želi govoriti o neodredivim ugovornim odredbama tako dobro opisanima u člancima 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima?
2.2. Citiramo dio točke 2:
„Očigledno je da je zakonodavac smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno da između tih (bivših) potrošača i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. U prilog tome stajalištu je i brojka na koju se predlagatelj ZID ZPK/15 u obrazloženju poziva – riječ je o 53.000 građana koji su neposredno bili pogođeni rastom anuiteta, dakle ne i o 70.000 o kojima se danas u medijima spekulira.“
Profesorici je očigledno ono čega uopće nema. Naime, zakonodavac se upravo nije htio petljati u rad sudova, i zbog toga nije propisao konverzije za otplaćene kredite u kojima je također potpuno nedvojbeno došlo do znatnoga rasta i kamata, i tečaja CHF. Mi ne spekuliramo s brojkama. Mi ZNAMO ono što jedna profesorica prava ne zna i nije joj jasno, a to je činjenica da je 70.000 nekonvertiranih kredita OBUHVAĆENO kolektivnom presudom u slučaju franak, zbog čega 70.000 potrošača iz takvih kredita ima pravo podići tužbe i zatražiti preplaćene anuitete, i to bez ikakva dokaznog postupka, što je potvrđeno revizijom Vrhovnog suda RH Rev-3142/18 koja je već potvrđena i odlukom Ustavnog suda. Sve što svaki od 70.000 potrošača s nekonvertiranim otplaćenim CHF kreditima treba učiniti jest tužiti banku, pozvati se na kolektivnu presudu, i sud je OBVEZAN na temelju Zakona o zaštiti potrošača, na temelju Zakona o parničnom postupku, na temelju Direktive 93/13 i konačno čak i na temelju odluke Vrhovnog suda Rev-3142/18 utvrditi da se radi o potrošaču na kojeg se primjenjuje kolektivna presuda, provesti vještačenje i dosuditi potrošaču preplaćene anuitete uz pripadajuće zatezne kamate!
Žalosno je da jedna profesorica koja predaje studentima tako važnog fakulteta kao što je Pravni fakultet u Zagrebu – TO NE ZNA!
Dalje profesorica „bistri“ o tome jesu li banke nešto znale, ili nisu znale, pa joj predlažemo da detaljno prouči presudu suca Radovana Dobronića P-1401/12 u kojoj je obrazloženo u čemu leži krimen banaka u odnosu na potrošače kod ugovaranja VK CHF. Isto tako, napominjemo da je VK CHF suđena ništetnom u potrošačkim kreditima u Francuskoj, Španjolskoj, Poljskoj, Italiji, Rumunjskoj, Grčkoj, Austriji, Mađarskoj, a čak i Srbija koja uopće nije članica EU utvrdila je ništetnost te valutne klauzule pravnim shvaćanjem njihova Visokog kasacionog suda. U Njemačkoj se CHF sudi ništetnim čak i za pravne osobe, što je potpuno u skladu s obveznim pravom u području ugovaranja tipskih unaprijed formuliranih ugovora.
Profesorica se poziva na stajališta iz presude Suda EU C-186/16, i pritom ne razumije što je tom presudom suđeno. A suđeno je da je valutna klauzula CHF glavni predmet ugovora, i da se mora ispitati njezina poštenost, pri čemu se mora utvrditi je li banka upozorila korisnike na rizike ugovaranja takve valutne klauzule, i to na sadržajnom, a ne na isključivo gramatičkom nivou. Čak je predsjednik Suda EU Koen Lenaerts u intervjuu za slovenski Dnevnik rekao otvoreno i javno prije nekoliko godina kako je Sud EU utvrdio nepoštenost valutne klauzule CHF, i kako banke moraju vratiti sve nastale razlike zbog primjene ništetne valute.
Upravo na temelju testa poštenosti sudac Dobronić, između ostalog, je utvrdio:
Da je CHF valuta utočište kapitala u vrijeme gospodarske krize, kada bogataši kupuju masovno valutu CHF koja zbog toga poskupljuje. Krize se periodično ponavljaju, i banke su o tome morale upozoriti DOKAZNO buduće korisnike kredita.
Da HNB štiti tečaj kune u odnosu na EURO, ali ne štiti u odnosu na CHF, zbog čega je velika vjerojatnost da CHF može značajno narasti, i pritom potrošači imaju dvostruki rizik, jer im raste tečaj glavnice, i tečaj kamate koju plaćaju, a još u svemu tome kamate su rasle na nezakonit način, povećavanjem pukim odlukama banaka bez ikakvih ugovorenih kriterija.
Dakle, uopće se ne radi o tome da su banke znale kada će, i koliko će narasti tečaj CHF-a, nego se radi o tome da su banke znale da ta mogućnost postoji, i da je vrlo moguće da „preko noći“ tečaj CHF-a uslijed neke buduće gospodarske krize odleti u nebo! To je taj rizik na koji banke nisu upozorile potrošače kod ugovaranja VK CHF!
Sudac Dobronić utvrdio je još čitav niz dodatnih argumenata za utvrđivanje ništetnosti valutne klauzule CHF. No, ta dva su već dovoljna da se utvrdi ništetnost koja je pravomoćno potvrđena.
IZ TOČKE 3
Opet pod točkom 3. u članku dr.sc. Maganić izjavljuje kako su otplaćeni krediti izuzeti iz konverzije zbog toga što je zakonodavac smatrao da potrošači s takvim kreditima nemaju pravo na zaštitu po Direktivi 93/13. Stoga ponavljamo, ZIDZPK nema niti jedne jedine dodirne točke s Direktivom 93/13, kao niti s kolektivnim postupkom u slučaju franak. Teze dr.sc. Maganić potpuno su promašene, i ne možemo se oteti dojmu da su pisane samo za tekuće potrebe Hrvatske udruge banaka i njezinih članica, a radi li se o besplatnom podilaženju lopovima ili plaćenom pisanju ZA lopove, mi to ne možemo znati. Dokaz da su naše tvrdnje točne jest tekst prijedloga ZIDZPK (NN 105/12) s obrazloženjima za donošenje.
IZ TOČKE 4
Citiramo:
„Konačno, uspoređujući položaj potrošača koji su zaključili ugovor o CHF kreditu s položajem potrošača koji su zaključili ugovore o kreditima u drugim valutama, postavlja se pitanje nisu li korisnici kredita u drugim valutama ipak bili diskriminirani. …. Međutim, u novonastalim okolnostima, pitanje diskriminacije korisnika kredita u drugim valutama i nadalje ostaje otvoreno. Tim više, što se prema pojedinim scenarijima iz medija najavljuju ekstremne zarade koje potrošačima s drugim vrstama kredita ne stoje na raspolaganju.“
Ponajprije valja reći da su u kolektivnom postupku obuhvaćeni samo CHF krediti, i da se nakon pravomoćne ništetnosti valute i kamate ne uspoređuju potrošači iz CHF kredita s potrošačima iz kredita s drugim valutama, nego se na temelju Zakona o obveznim odnosima i Direktive 93/13 na temelju svake pojedinačne privatne presude mora provesti povrat u početno stanje, a to se provodi IZUZIMANJEM ništetnih ugovornih odredaba. Vrlo jednostavno, uspoređuje se otplaćeni kredit i kredit kakav bi bio da je otplaćivan bez primjene rasta tečaja i bez primjene rasta kamate, razlika pripada potrošaču, ali mu uz tu razliku na temelju ovdje citiranih odredaba ZOO pripada i zakonska zatezna kamata počevši od dana kada je banka stekla bez osnove preplaćeni iznos pa sve do dana naplate tih razlika. I u skladu s pozitivnim zakonima i pravom EU-a doneseno je već između 500 i 1000
pravomoćnih presuda, od kojih je već nekoliko desetaka potvrđeno i revizijski te je doneseno i između 3000 i 5000 prvostupanjskih presuda koje će tek postati pravomoćnima.
Potpuno je nejasno da dr.sc. Maganić, koja predaje građansko pravo, ne razumije posljedice ništetnosti.
Potpuno je nejasno da dr.sc. Maganić, koja predaje građansko pravo, misli da na temelju ništetnosti oštećenik ima pravo na temelju usporedaba s nekim drugim sličnim pravnim poslovima zatražiti adekvatno obeštećenje, a ne zna da se obeštećenje temelji na strogo i jasno utvrđenim pravilima iz Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove.
Malo je reći da smo šokirani takvim razmišljanjima koja nemaju apsolutno nikakve veze s građanskim pravom, niti sa zaštitom potrošača, niti s pravom EU-a!
U svemu tome moramo naglasiti i činjenicu da potrošači, ali i pravne osobe, koji su ugovarali kredite prije 2014. također imaju pravo na obeštećenje, jer su i s njima banke ugovarale nepoštene kamatne stope, na način da su ugovorene kamatne stope takve da se mijenjaju odlukom banke, drugim riječima neodredive su, i stoga su ništetne.
Zahvaljujući aktivnostima Udruge Franak u smjeru osvještavanja i takvih potrošača, ali i pravnih osoba, na sudovima je donesen već čitav niz pravomoćnih presuda na temelju kojih su banke morale obeštetiti i potrošače, i pravne osobe, koji su ugovarali euro i kunske kredite s ništetnim kamatama. Navest ćemo samo primjer pravne osobe Vrana d.o.o. koja je dobila od Addiko banke ukupno obeštećenje u iznosu oko milijun kuna, od čega 650.000 kuna čine preplaćene kamate, a 350.000 kuna pripadajuće zatezne kamate (presuda pž-4183/2016) te nedavnu presudu i rješenje Viskoga trgovačkog suda na temelju koje je pravna osoba Glumac-Export d.o.o. također dobila pravo na obeštećenje zbog ništetnih kamatnih stopa (presuda pž-5087/2017).
Zašto dr.sc. Maganić, koja predaje građansko pravo, ne govori o tome, zašto ne govori o ništetnim kamatama u euro i kunskim kreditima, jer mi znamo da ona itekako zna da je to pravna činjenica u RH, budući da je bila na okruglom stolu u Hrvatskome saboru kada se o tome govorilo? Zašto ne govori o pravu ostalih potrošača i pravnih osoba, s ugovorenim euro i kunskim kreditima, na oko 10 milijardi kuna obeštećenja zbog ništetnih kamatnih stopa?
IZ TOČKE 5:
Zaključke dr.sc. Maganić ne treba isuviše komentirati, jer smo sve njezine „teze“ pobili pravnom argumentacijom. Teze o izostavljanju otplaćenih kredita iz primjene na temelju kolektivne presude kao i teze o diskriminaciji drugih potrošača, koji su kao što smo ukazali također oštećeni i mogu doći do svojih prava privatnim tužbama, izgledaju kao da se radi o kolumni koju je pisao netko iz Hrvatske udruge banaka, i to bez ijednoga pravnog argumenta, kao što je već uobičajeno iz HUB-a koji za svoje tvrdnje nikada nije imao, niti ima pravne argumente.
Pozivamo odgovorne osobe Pravnog fakulteta u Zagrebu da odrede odgovarajuće sankcije izvanrednoj profesorici prof.dr.sc. Aleksandri Maganić, koja je prekršila Etički kodeks lažući javno iznošenjem teza suprotnih pravnoj znanosti, pretpostavljamo za potrebe banaka osuđenih u kolektivnom slučaju franak, ali je i osramotila Pravni fakultet u Zagrebu svojim sramotnim neutemeljenim tezama o pravima potrošača na restituciju.
Pozivamo Pravni fakultet u Zagrebu da naloži izvanrednoj profesorici dr.sc. Aleksandri Maganić ispriku oštećenicima u slučaju franak koji su otplatili svoje kredite, zbog laži iznesenih u stručnome časopisu Informator.
Srdačan pozdrav!
Voditeljica ureda Udruge Franak
Sandra Žiga, vr.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....