Balašević u posljednjem intervjuu u životu: Osijek je udaljen od Novog Sada 100 km, uvijek sam išao punog srca i sad bi ja trebao da ih bombardiram?!

Na YouTube kanalu makedonske Backstage Medije objavljen je posljednji intervju koji je Đorđe Balašević ikada dao. S mladom voditeljicom pričao je o svojoj karijeri, supruzi Oliveri, ratu, a otkrio je i što bi bio da nije bio pjevač.

Odmah na prvo pitanje kako se osjeća, krenuo je u svom dobro poznatom šaljivom tonu.

- Bolje sam nego što izgledam, godina proizvodnje mi je problem, ali inače sam super.

Intervju se odvio u njegovom domu u Novom Sadu, u kojem je živio oduvijek, ali je pričao kako se ulica u kojoj je stanovao čitav život u potpunosti izmijenila. Nekoć je bila romantična, kao i njegove pjesme, prisjetio se.

- Sve što je napisao u pesmama o salašima u Vojvodini, o konjima, sve je bilo u ovoj kući. Moj deda je imao konja, kola, bio je vinogradar.

Tea Cimas/Cropix

Mi smo na ulici igrali fudbal, a kad bi naišao neki auto svi bismo se ljutili ' a gde baš danas!'. Nema više starih stanara, sve su neki novi klinci, nisu oni iz mog detinjstva.

Kao mali sanjao je da će biti nogometaš, ali je priznao da nije imao talenta. Da nije bio pjevač, rekao je da bi se sigurno bavio "nečim s riječima" – književnošću ili novinarstvom.

O počecima svoje karijere kazao je da nisu pogodni za snimanje filma jer bi to značilo da pokušava na audicijama, pa mu ne ide i onda naposljetku postaje zvijezda, a njegov glazbeni put je bio poprilično lak.

 

Paun Paunovic/Cropix

- Ja nisam nikad imao ambicije da postanem pevač, da snimim ploču. U gimnaziji sam pisao pesme, imao sam svoju stranicu u školskom listu, pa su me curice gledale na školskom dvorištu.

Pesma 'Da si ti telefon, ja bi bio slušalica', bila je poseban hit! Tek s 18 godina naučio sam da sviram gitaru, pa sam mogao napraviti i glazbu i onda sam snimio prvu pesmu koja je prodana u milijune primeraka i nakon toga više nisam mogao da biram, rekao je.

Prisjetio se intervjua u Crnoj Gori, gdje su ga nazvali velikim srpskim kantautorom.

- To mi je izgledalo nekako malo, u usporedbi s onim što ja doživljavam u Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu. Rekao sam nemojte, ima drugih velikih srpskih glazbenika, ja sam skromni jugoslavenski kantautor.

 

Paun Paunovic/Cropix

Osim što se njegova glazba slušala na prostoru cijele bivše države, popularna je i među svim generacijama, pa i među onima ne starijima od 14, 15 godina, što je Balašević smatrao najvećim uspjehom.

- Ja sam stario sa svojim pesamama, to je najljepši poklon umjetniku - da su dela važnija od njega. To šta na moje koncerte dolaze deca od kojih su pesme starije, to je za mene Nobelova nagrada.

Ispričao je i da je zbog svojih političkih stavova bilo teških trenutaka za njega i njegovu obitelj, a od početka 1990-ih punih 12 godina nije bio na nacionalnoj televiziji.

U politiku se prestao uplitati, ne iz straha, nego zato što mu se nije više dalo ništa govoriti 'glupim političarima'. Međutim kad je bilo pitanje rata nije mogao šutjeti.

- Osijek je udaljen od Novog Sada sto kilometara. To je grad u koji sam ja odlazio uvijek punog srca, gdje su ljudi znali sve moje pesme. I sad bi ja trebao da idem tamo da ih bombardujem pre nego što se bilo šta pokušalo da se dogovori oko nekog potoka, neke njive ograđene bodljikavom žicom koja je sad granica

 To sad nije više Srbija nego Hrvatska ili obrnuto, jako važno. Ja sam se tome suprotstavio jer sam imao mikrofon, ali mnogi su mislili kao ja.

Olivera i Đorđe Balašević

Prisjetio se Balašević epizode kad je njegov tata upoznao Oliveru. Ona je došla kod njih kada njega nije bilo kući i vrata joj je otvorio njegov 'ćale'.

- Tražila te neka devojčica jako moderan tip, to ne bi mario za snaju! Bilo je to prvi put da mi je on tako nešto rekao, ali još važnije, bilo je to i prvi put da sam ja to pomislio. 

Njegova srednja kćer Jelena opisala je njihov brak kao sudbinsku vezu. To ne znači da se nisu svađali, bili ljubomorni, vikali, ali uvijek su se voljeli, a njegova 'ljubavnica, suborac i najbolji drug' bila je i njegov najbolji glazbeni menadžer.

- Prije sedam godina kada je producirala film, prestala je biti samo siva eminencija i preuzela konce u svoje ruke. Uvijek štiti interese svoje porodice kao lavica. Žao mi je što nije čitav život radila taj posao, jer bismo sad pričali na nekoj jahti u Monte Carlu - našalio se ponosni Đole.

Za kraj je ispričao da se ne bi usudio žaliti, buniti i tražiti išta više od ovog života koji mu je puno toga dao, jedino eto što žali je što nije naučio svirati violinu.