Ako ste i vi od onih promatrača kuća koji zapažaju "male" detalje, sigurno ste imali neki "svoj" prozor, neka vrata ili balkon koji su vam uvijek privlačili pažnju i nametali pitanje: što se krije iza?
Postoje jedna takva vrata u Splitu, koja su, doduše, na vidljivu mjestu svakom prolazniku, ali možda nisu baš svakome privlačila pažnju kao meni. Godinama se pitam što je iza njih, kamo vode i čija su.
Jednom davno bila su otvorena, toliko da sam zapazila mali kameni dvor. Kad mi se neki dan javio vlasnik kuće i dao mi adresu, nisam ni sanjala da su to baš ta "moja" vrata. Nakon toliko godina promatranja, konačno su se, eto, otvorila, za Slobodnu Dalmaciju.
Što se krije iza vrata?
Priča o današnjoj kući zato i mora započeti s tim drvenim vratima u Domaldovoj ulici koja su nas uvela u mali skriveni svijet, i to usred grada. Pred nama se ukazalo dvorište uredno popločano starim kamenom i tada smo vidjeli da ga dijele kuća našeg domaćina, pa susjedova, koja ga i ne koristi, te crkva Sv. Duha.
U to vrijeme upravo je trajala misa, pa smo se tiho provukli između nekoliko ljudi koji su se u svojoj molitvi rasporedili u prostoru. Naša su bila plava vrata kuće građene u 14. stoljeću, kako veli vlasnik, i stiješnjene između crkvenog dijela i susjedove stare ljepotice.
Sve je tu nekako izmiješano, kako to obično biva u starim gradskim jezgrama, nekome je pripao dio prizemlja, nekome dio potkrovlja, pa tako otkrivamo da našoj kamenoj ljepotici leđa "čuva" splitska Glazbena škola Josipa Hatzea.
I to nije sve, naš domaćin dijeli potkrovlje s jednom glazbenom učionicom i kaže kako tu ima ugodnih trenutaka kad se kroz zid čuju prigušeni zvuci klavira.
Možete li zamisliti ugodnije okružje? Zapravo, sve je tu zaokruženo nekim mirom i tišinom, uz nenametljive zvukove molitve, glazbe i žamora s ulice.
A kako smo već spomenuli, ona plava ulazna vrata u kuću, nazvanu "Old Town Luxury House", odmah vas vode na pomalo zaokružene kamene stepenice, koje su stare koliko i kuća.
Ali uređene, očišćene i prelijepe, kao da su sad stigle ispod dlijeta.
Glavni prostor ove stare kuće ne izgleda nimalo staro. Na toj prvoj etaži susretnete se sa suvremenim svijetom, modernim prostorom, od osvjetljenja, preko namještaja, metalnog "tavanskog" stubišta, pa sve do zatvora. Gledajući prostor s tri južna prozora koji daju dovoljno dnevne svjetlosti, pa uz to i prevladavajuće mirne bež tonove, odmah se osjetite kao da ste doma. Sve je povezano, a funkcionalno odvojeno.
U središtu prostora je velika, duga sofa ugodnog dizajna i boje. Iza njezinih leđa veliki drveni stol oko kojeg su se poredale atraktivne stolice splitske arhitektice i dizajnerice Lee Aviani, na koje se sličnom nijansom nastavlja niz kuhinjskih elemenata visokog sjaja i s detaljima najsuvremenije kuhinje.
Na suprotnoj strani zavrtjele su se crne metalne okrugle stepenice s bijelim drvenim gazištem koje nas vode u spomenuto potkrovlje koje samo zid dijeli od glazbene učionice.
Reklo bi se da je prostor neiskorišten, jer tu ima mjesta tek za jedan lijepi kauč, naravno u bež boji, s pridruženom, pomno biranom podnom lampom i dovoljno svjetlosti koja dopire od malog tavanskog prozorčića.
Zapravo je teško ovaj galerijski mali ambijent nazvati potkrovljem, riječju koja asocira na kakav tamniji i neugodniji prostor. Ovo je mjesto za pravi odmor i čitanje dobrog štiva, slažemo se s vlasnikom i usput podržavamo odluku da male "džepne" prostore koje nameće konstrukcija krova ostavi praznima, jer pridonose volumenu. Dođu kao zanimljivi "detalji", baš kao i istaknute i obnovljene stare grede koje su tu vjerojatno još od 14. stoljeća.
Harmonija boja i dizajna
No, vratimo se na donji kat, u onaj glavni prostor u kojem caruje harmonija boja i dizajna, s tek malim umjetničkim naglaskom, uljem Ivone Vladović koja ga je izradila upravo za ovu kuću.
Harmonični ugođaj iz centralnog dijela kuće ima i svoj nastavak. Odijeljen je kliznim vratima od smećkastog stakla, a iza njih... pravo iznenađenje – kružni svodovi kao da ste se našli ispod Dioklecijanova akvedukta.
Tri svoda od složenog starog kamena na neki način "drže" cijeli sjeverni dio etaže. Kamen je očišćen i obnovljen po konzervatorskim pravilima, a sve prostorije i razmještaj podređeni su ovoj ljepoti. Ispod jednog svoda smješten je bračni krevet, ispod središnjeg je otvorena garderoba koja se nastavlja na kupaonicu.
Kod "walk in" tuš-kabine otkrivamo mali prolaz ispod trećeg luka koji nas vodi u drugi dio kupaonice s velikim ogledalom i zidnom stijenom od staklenih cigli. I odatle se opet vratimo na početak.
Ovi svodovi tu stoje kao povijesni dar, a vlasnik je pokušao istražiti njihovo podrijetlo i zaključio da su nekad vjerojatno bili dio Dioklecijanovih bedema ili tko zna... Ali ovdje daju posebnu težinu ambijentu.
Cijela je kuća obnovljena do zadnjeg detalja, prema projektu arhitekta Franza Zahre. Prostor je iskorišten na najzanimljiviji način, kao što su, na primjer, slobodni "džepni" prostori u potkrovlju, tako je ostavljen i taj spomenuti prolaz između dva dijela kupaonice. Bila bi prava šteta napuniti ih namještajem ili stvarima.
Ostavljeni su i kameni zidovi u južnom, dnevnom dijelu, tamo gdje tri prozora daju bogatu dnevnu svjetlost. A i ti prozori u kamenim stijenama vanjskih zidova napravljeni su točno po izvornim, drveni su s dvostrukim staklom, sve po mjeri, a kad ih izradi pravi meštar, onda pomalo i sumnjate kad vlasnik tvrdi da su potpuno novi.
I ništa nisu nagrdili. S vanjske strane štite ih plave škure, isto drvene (!), i zajedno s kamenim, očišćenim pročeljem stvaraju nestvarnu sliku.
Stara, a nova kuća, skrivena u dvorištu, među tihim i ugodnim susjedima... a sve u centru starog Splita.
Zar to nije prava bajka?