Adam Semijalac i Fige nastupili u Lisinskom: koncertna promocija albuma za koju je u startu bilo kazano da se najvjerojatnije neće dogoditi

„Ovu pjesmu sam napisao na temelju priče koju je mom djedu u Posedarju ispričao netko od domaćih o jednom od susjeda kojem je umrlo dijete. Kad se to dogodilo, taj čovjek, taj otac, stavio je tijelo svog djeteta u neku torbu i krenuo put brda da ga negdje sahrani u šumi. Na putu je susreo svoje suseljane koji su se boćali, a oni su ga pozvali da s njima odigra partiju. Kad im je rekao da ide dijete sahranit, odgovorili su mu nešto u smislu: ‘Sad je ionako gotovo, jedno boćanje neće ništa promijeniti’. Dugo me to mučilo jer sam razmišljao gdje je tu bio onaj neki period za odtugovati za čovjeka. Izgleda da ga kod nekih nužno ne mora ni biti“, ispričao je Adam Semijalac prije nego li je zajedno s peteročlanim ženskim zborom Fige krenuo u izvedbu pjesme „Ode dite“, po kojoj je njegov prošlogodišnji izvanserijski i hvaljeni album dobio ime, piše Zoran Stajčić za portal Ravno do dna pod naslovom "Adam Semijalac i Fige u Lisinskom - duševno isšpunjenje".

Sam taj jučerašnji dan, taj 8. svibanj nosio je sa sobom neke događaje i simbolike netom pred sam koncert Adama Semijalca i Figa u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Ispalo je da su HDZ i Domovinski pokret postigli dogovor za sastavljanje vlade koja će po svoj prilici imati odlike tvrdog desničarenja naredne četiri godine, baš na taj 8. svibanj na koji su 1945. partizani oslobodili Zagreb, a sat vremena pred koncert došla je vijest da je iznenada umro Steve Albini – jedan od najvažnijih rock producenta svih vremena, ako ne i najvažniji za mnoštvo nas koji smo cijelu mladost i dobar dio života proveli uz glazbu koja je beskompromisno mijenjala tadašnje postojeće stanje, što uma, što glazbe.

Možda je priča s početka šokantna nama koji se smatramo urbanima i civiliziranima, nama koji dobrim dijelom svog bića možda živimo u uvjerenju da su i naše provincije zahvaljujući kakvim-takvim blagodatima civilizacije iščišćene od tegobnih muka i narativa iz kojih iščitavamo nedostatke ili suspenziju nekih osnova humanosti, ali eto i autoru ovih redaka se dogodila takva situacija u vremenskom procjepu između toga da stigne procesuirati šok od Albinijeve smrti i događaja koji je gurao uzbuđenje i radost nečeg što bih mogao nazvati ponovnim koncertnim rođenjem jednog od naših najtalentiranijih glazbenih autora.

Semijalac je proteklih godina prošao tegobni zdravstveni put koji je izravno utjecao na njegov izričaj i koji je onemogućio vokalni blues njegovog one man banda Bebe Na Vole. Adam Semijalac kao „Adam Semijalac“ u umjetničkom smislu nastajao je paralelno i spontano kroz godine, kao i kroz neke druge scenske angažmane koji su dakako tražili glazbu i Adamov potpis koji se nije ticao bluesa. Što bi se reklo „Adam Semijalac“ je Adamu Semijalcu bio usputni projekt, koji je najviše bio zapažen (može se reći u internim krugovima obožavatelja) one-take izvedbom pjesme „Baba Ljuba blues“, koju je snimila Adamova partnerica Selma jednog ljeta negdje u Posedarju i u situaciji dok je baterija u kameri javljala da ima snage za još svega pet minuta snimanja.

S pandemijskom 2020. Adam predstavlja album etno eksperimentalnog karaktera „Tanac za crnega vraga“ koji je došao i do Dunje Knebl nakon čega njih dvoje objavljuju zajednički album „Moje srce se reskoli“ na samom početku 2023. da bi ubrzo potom izašao i sad već ikonoklastični „Ode dite“ koji je oduševio i Teda Gioiaju, američkog jazz kritičara, glazbenog historičara i ujedno jednog od najvećih američkih glazbenih autoriteta današnjice koji je tada napisao: „Najbliža usporedba koju mogu napraviti je Blind Willie Johnson – ali samo ako bi se preselio iz Teksasa i postao bard u Zagrebu.“

A taj naš zagrebački bard koji vuče obiteljske korijene s dalmatinskog krša utkao je u svoj ogoljeni glazbeni hibrid možda najcrnji naturalizam ruralnog i pastirskog kraja i time posve slučajno otvorio neka sasvim druga vrata kroz koja su prošle pjesme, za koje je Emir Fulurija (ispred Izvorišta koja su s koncertom Adama i Figa otvorila novi koncertni program u Lisinskom posvećen etno izričaju) u uvodnom govoru kazao „da zvuče kao da su oduvijek bile tu, iako su čisti Semijalčev autorski plod“.

Adam je po objavi albuma prošle godine kazao kako je zbog njegovog zdravstvenog stanja upitno hoće li te pjesme ikada koncertno zaživjeti, ali rješenje je neočekivano došlo s jedne sasvim druge strane. Vinka Bedeković, Zrinka Džoić, Tina Mijolović, Ines Stefanovska i Ana-Marija Zubčić iz zadarskog zbora Fige osjetile su iskonsku snagu tog zvučnog materijala, te je došlo do suradnje koja je svoje obrise dobila ljetos u Benkovcu kada su pjesme „Kajanje“ i „Budalica“ izvele u a capella aranžmanu, dok su pjesmu „Ove zime“ izvele zajedno s Adamom.

Devet mjeseci kasnije Adam Semijalac i Fige bili su spremni za cjelovečernji koncert u malom Lisinskom, koji je, uzgred rečeno, bio rasprodan dva dana prije održavanja. Bolji start nije se mogao dogoditi, obzirom da je riječ o konceptu koju u svakom segmentu nadilazi nekakve klupske okvire. Upravo što se tiče cijele koncepcije i onog sinoć prezentiranog i praizvedenog, za „Ode dite“ Adama Semijalca i Figa treba reći da je to vrhunski avangardni program jer koliko je potresno ukopan u tradiciju i taj naš „gen patnje“, toliko zrači i probija izvan njega kroz blues obrasce primijenjene na tradicijskim žičnim instrumentima, plesni stomp beat, te psihodelične ambijentalne narative u kojima su se Fige pokazale da su i više od zbora u nekom klasičnom stilu kako se zbor doživljava, već postoje dijelovi naricateljskog i onomatopjeskog karaktera čime gotovo da su u dramaturškoj ulozi antičkog kora.

Dakle, pjesme s albuma „Ode dite“ su minuciozno prearanžirane iz prvotnog minimalističkog oblika u scensko djelo vrijedno udivljenja obzirom na zahtjevnost izvedbe u jednom sasvim neuobičajenom formatu, te sinergiju koja vlada između Adama i zbora. Koristim stoga i ovu priliku da posebno pohvalim Fige iz razloga što mislim da poznam Semijalčevu ćudljivost zbog koje su mu i forme dua znale trajati (pre)kratko, a ovog puta se obistinilo da njegova kreativnost dobije zamah s još pet članica ansambla – što je pobjeda na svim frontovima.

Iako se sve odvijalo besprijekorno, kao što je i Semijalac bio iskusni konferansije koji je i riječima, a ne samo glazbom, doticao duše mnogih u dvorani, za punu snagu, time i glasnoću Figa se trebalo čekati samo finale i bis. Ne sporim da je to možda bila nakana izvođača od samog početka, ali pozvat ću se na riječi našeg legendarnog zborskog maestra Emila Cossetta koji je uvijek govorio da se zbor ne smije gušiti, već mu se treba napraviti prostor za uzlet, jer se od zbora to i očekuje – da ponese. No u nekom optimizmu držim da se prava izvedbena sinergija između Semijalca i Figa tek treba razviti i „zapeći“ u nekim narednim angažmanima, kojih će, vjerujem, biti.

Album „Ode dite“ izveden je u cijelosti, a snaga tog materijala imala je i transcendentnu dimenziju koja kao da je otvarala i neku dosad nenapisanu predstavu na tu temu. Naime, nije to bio samo monoton i dug tunel tuge, već je, kao i sam život, taj mali opus bio ispresijecan bljeskovima prema ljudskimtrenucima sreće i bezbrižnosti koja se vezuje za mladost, ali i iskonskim impulsima usmjerenima prema ljubavi i razumijevanju, kao što je progovaralo i buđenje empatije kroz korske pozive u pomoć – što je budilo neke osjećaje prema kolektivnom, što je isto zvonilo u glavama kao odbljesak nekih drugih vremena u ovo naše doba individualizma.

Pjesma „Ode dite“ kako je posljednja na albumu, tako je bila i sinoć u službenom dijelu nakon čega je bilo jasno da ne može ostati samo na tome obzirom na euforiju koju je unijela među prisutne. Možda su se očekivale repete nekih pjesama za bis, ali Semijalac i Fige su mislili i na to. Po svoj prilici bili su spremili jednu izvedbu, ali euforično emotivno stanje se osjećalo u zraku, što je i Adama potaknulo da ad hoc odluči po prvi put pred publikom izvesti „Baba Ljuba blues“ – pjesmu od koje je sve nekako i počelo. To je tek bilo dolijevanje ulja na vatru, jer su mnogi vrisnuli od oduševljenja kad su prepoznali uvodnu melodiju.

Nakon tog, mogu reći nužnog proširenja set liste, Adam i Fige dali su do znanja koliko potencijala nosi i materijal s albuma „Tanac za crnega vraga“ s izvedbom pjesme“ Kad te gledan“ nakon čega se cijela dvorana digla na noge u burnom aplauzu koji je u minutama koje su uslijedile pratio nekoliko ponovnih izlazaka i naklona izvođača.

Ako je album „Ode dite“ uhvatio u sebi tu nekakvu iskonsku i povijesnu emotivnu energiju, onda je ono što se dogodilo sinoć donijelo atmosferu kao da je glazba upravo otkrivena kao takva. Uvijek sam zahvalan onima koji uspiju tako nešto postići i podsjetiti nas na koncu koliko nam je bitna za komunikaciju i za suočavanje s bremenom života u nama samima kao i oko nas, čak i kada se u njoj zrcali bezizlazni pakao, jer i suočavanje s njim kroz glazbu nosi neko izlječenje.

Ispratili smo u nekom čudnom pozitivizmu i druženju nakon koncerta taj 8. svibanj. U nekom prešutnom dogovoru da nećemo otvarati teške teme. Pustili smo da ih noć odtuguje umjesto nas i za nas, jer nam je večer donijela duševno ispunjenje, piše Zoran Stajčić za portal Ravno do dna.