Danijel Subašić priredio je pressicu poslije utakmice sa Šibenikom, oproštajni razgovor s novinarima. Pričao je:
- Zahvaljujem se Hajduku, suigračima...svima... Jer ovo je ispalo prekrasno, kad sam odlučio završiti karijeru, da se sve poklopilo i da su momci uzeli kup. I zadnja utakmica je ta koja puno znači, ove 24 minute su mi bile važne kao i sve prije. Hvala svim koji rade u Hajduku i drže do nas koji igramo u Hajduku. Od predsjednika, direktora, suigrača, sve do čistačica...
Nije to fraza, znamo koliko je Subašić iskren, primao je čestitke na cijeloj karijeri. Bi li on pucao penal da je dosuđen dok je bio u igri, VAR je pregledavao, bio je blizu?
- Što se tiče penala, Livi (Livaja, op. a.) je rekao ako bude penal, da ću ga ja pucat. Bilo je zamalo. Ali što je tu je. Nisam u cijeloj karijeri imao ljepše zagrijavanje. Davno nisam bolje zagrijavanje napravio nego danas. Nisam imao ni ljepšu pratnju, moj sin Hrvoje... Bilo je bitno otići uzdignute glave.
Riječi su mu zastale u grlu. Rasplakao se... Pustili smo ga na trenutak. Dotakao se i Hrvoja Ćustića pokojnog suigrača s kojim je toliko bio vezan, a i danas ga drže snažne uspomene.
- To je tako. Malo emocija... Htio sam baš tu majicu (od Ćustića, svoga neprežaljenog prijatelja iz redova Zadra, op. a.) stavit svakako na ogradu Torcide, danas mi je bila želja da ostane na sjeveru, znam da Torcida drži do svih...
Ćustić je velika Subašićeva emocija, njemu u čast branio je baš 24 minute. Pitali smo ga dalje:
Hajduk ima tradiciju velikih golmana, što ostaje iza vas?
- Hajduk ima najbolje golmane, žao mi je što se Kale (Lovre Kalinić, op. a.) ozlijedio, on je bio nama sve u svlačionici. Dolaze dica, dolaze mladi, tu je Sentić, branio je baš dobro, to je naše dite, ako je koji put pogriješio, treba mu oprostit, tako to ide...
Budućnost svoju kako vidite?
- Odmor, odmor totalni od svega. Laganica. Dite, vrtić, trening, igrat padel, tenis. Dok igraš, svi sve rade za tebe, ti si Bog. Sad Suba mora radit za druge, sad ja moram ić na pijacu... - nasmijao se.
Kako gledate na svoj put? Kad se osvrnete unatrag?
- Kad sam bio u Zadra suspendiran i trenira‘ sam u Bibinjama, fala još jednom tim ljudima šta su me primili..., ko je moga znat dokle ću... Trenirao me Niko Matković i govorio kako ću doć jedan dan do Hajduka. Može se taj naš teren di san trenira i sad vidit na na you-tubea, to je posebno... Ne možeš zamislit da iz tog svega dođem u Ligu prvaka, izbacim Guardiolu iz Lige prvaka, a zna se kakav je trener. Prošao sam sve i svašta. Sve te to ojača ako imaš karakter, dragi Bog vrati ako si korektan čovik. A ja mislim da jesam. Bar pokušavam bit.
Prošlo je puno igrača kroz vašu karijeru? Tko je posebno u uspomeni ostao?
- Počeli smo Luka Modrić i ja. Luka, pa Grgurović, mali šta je bio u Hajduku i ja... Čovjek (Modrić, op. a.) iz ničega dođe da bude Zlatna lopta. Ima tu nešto. Ima ogromnu težinu i značenje. Mbappe mi je bio suigrač, još da on osvoji Zlatnu loptu, mogu reć da sam igrao s dvije Zlatne lopte!
Što iz Hajduka najviše pamtiš?
- Špaco Poklepović je jedan od najboljih trenera koji me trenirao i najbolji čovjek svakako. Uvijek pamtim, igramo u Bukureštu, branio sam bože te sačuvaj i pita on mene je li te boli. A boli. Enti gospu brani, kaže Špaco, a ako za.eb.š... ja sam kriv! I brani sam, u revanšu je bilo 3:0 za nas i prošlo je dobro.
Subašić se dotakao i najbližih:
- Bitno je da je familija uvijek uz tebe, osmijeh i pozitiva ide kroz sve dalje. Ako je netko nekad zapinja noge, nema veze, idemo dalje. Oni koji su bili na početku moga puta sa mnom su sa mnom i danas i hvala im na tome.
Koji vam je najsretniji trenutak karijere?
- Kad sam došao u Hajduk i bio na prvoj pressici u Hajduka, kad sam došao ovdje, imao sam kosu fudbalerku i majicu Armani ka‘ sad se sićam... I srebro u Rusiji naravno. Hajduk je emocija. Hajduk i repka. Ti si bog i u Monacu, drže do tebe, ali to je posa‘. A ovo je ljubav.
Tko vam je u vratarskom smislu dao ono najvažnije?
- Jakov Pinčić, iza njega je Niko Matković, njega sam vam spomenuo, pa Tumba Rogić. Sve je bilo dobro do trenutka kad se dogodilo pokojnom Hrvoju... Imaš onda u Hajduka Tonća Gabrića, koji je top lik i top trener. I trener u Monacu koji je rekao da me ne želi mijenjat i da imam svoj stil i neka ga se držim. Nisam nikad bio mrzovoljan na treningu nikome. Uvijek sam bio pozitiva, da budemo k‘o familija. Kad je familija čvrsta, doći će nešto dobro.
Generacija u Zadru bila je neponovljiva, gdje je zapelo sad u proizvodnji igrača?
- To nije pitanje za mene, ali ima talenata uvijek u Zadru. Šteta da nije Zadar minimalno u drugoj ligi, grad to zaslužuje. Bilo bi uvijek četiri, pet tisuća ljudi. Znate i kako Zadar diše. Talenata je bilo i ima ih. Žalosno je da je Zadar u četvrtoj ligi i da naša zadarska djeca idu lijevo, desno.
Hoćete li u trenere, da vratare vježbate i učite?
- Ima ideja da znanje šta mi je dao pokojni Jakov ja nastavim dalje prenosit. Vidjet ćemo još, o tom potom.
Šta ćete večeras radt, gdje ćete?
- Kući bogati! Nema fešte. Treba malu sutra vodit u vrtić!
Koja vam je neispunjena želja?
- Nisam osvojio po što sam došao, ali osvojit će to oni i bez mene. Znate da o naslovu prvaka govorim. Sritan sam čovik i ispunjen. Daj Bože da Hajduk bude prvak! Ne, nisam nikome govorio da idem, da će ovo bit moj oproštaj to su znali igrači iz svlačionice, samo sam im rekao da je to to. Oni su zaslužni za kup i oni su mi omogućili da sam ja na puni stadion mogao izaći braniti 24 minute i da idem preko tartana uz publiku i da me pozdravljaju...