Dina i Melita: Snimile smo stare arbanaške pjesme na albumu ‘Bërbili’ i uz pomoć Miroslava Tadića i Edina Karamazova udahnule im novi život!

Dok epidemija koronavirusa u svijetu i Hrvatskoj uzima svoj danak i rapidno mijenja načine života, jedan lijepi glazbeni i kulturološki projekt iz Zadra potiho i “iz sjene” najavljuje da je ljudski duh ipak neuništiv i da bolja vremena kad-tad dolaze.

Prije nekoliko dana na svim važnijim digitalnim platformama, kao i u tiskanom izdanju, izdavačka kuća Nota Bene iz Zagreba objavila je album “Bërbili” (“Slavuj”) - zaboravljene pjesme zadarskih Arbanasa.

Projekt potpisuju pjevačica Dina Bušić i gitaristica Melita Ivković, a na albumu im se pridružuju svjetski poznati glazbenici iz svijeta world music ili kako se to u zadnje vrijeme korektnije naziva - svjetske etno glazbe: gitaristi Miroslav Tadić i Edin Karamazov, te violinistica Yvette Holzwarth.

Nekoliko šturih podataka malo otkriva o čemu se tu zapravo radi, a riječ je o vrijednom i nadasve zanimljivom etnomuzikološkom autorskom projektu zadarskih glazbenica, poznatijih kao Dina e Mel.

Doselili se sa Skadarskog jezera

Dina Bušić glazbenica je klasične naobrazbe koja je diplomu muzikologije stekla na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i od malih nogu aktivno se bavila pjevanjem. Zajedno s Melitom Ivković oživila je danas gotovo zaboravljene pjesme Arbanasa koji su se u 18. stoljeću u bijegu pred Turcima doselili sa Skadarskog jezera u Zadar i s vremenom se potpuno priviknuli i stvorili autentično kulturološko naslijeđe.

Gitaristica Melita Ivković klasičnu je naobrazbu stekla na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi profesora Ante Čaglja, a kao umjetnica Melita se velikom dijelom oblikovala radeći sa Zagrebačkim gitarističkim kvartetom, međutim, nisu joj bili strani ni drugi glazbeni žanrovi kao što su rock, jazz, bossa nova... a što je ispreplela u kreaciju vlastitoga glazbenog izraza.

Izdanjem “Slavuja” zaokružen je projekt koji je muzikologinja i pjevačica Dina Bušić započela još davne 1999. godine kao dio seminarskog istraživanja svojih predaka iz Arbanasa, u čemu joj se pridružila gitaristica Melita Ivković, koja je sačuvane melodije i fragmente uobličila u aranžmane sa svojim autorskim pečatom...

Ovu nevjerojatnu glazbenu priču ispričale su nam i same, neposredno nakon objave digitalnog i tiskanog izdanja albuma.

- Već tri godine živim s tim, pomalo radim i guštam u tome. Nije mi bilo “o glavu” završiti, nego sam htjela da to bude kako treba - započinje priču Dina.

Dok je studirala muzikologiju u Zagrebu, negdje na drugoj godini fakulteta dobila je zadatak da napravi rad i posnimi glazbenu ostavštinu svojih predaka bez obzira otkud su. Po mami Arbanaška, Dina je živjela na rubu Arbanasa do svoje 13. godine. Kako su živjeli na samom rubu Arbanasa, u njihovoj se kući rijetko govorilo arbanaški. Stari je govor više bio rezerviran za babu i dida kad su se “svađali”, odnosno nešto razgovarali da djeca ne razumiju, a nije se baš ni pjevalo stare arbanaške pjesme.

Baba je lijepo pjevala

- Nisam uopće znala za te pjesme. Kad sam došla tada doma i pitala babu zna li koju pjesmu na arbanaškom, rekla mi je “o da, da, kako ne”. Stvarno je lijepo pjevala, svi su oni takvi bili jer je ona Matešićka, prva rodica od poznatog Bepa Matešića i svi su zbilja lijepo pjevali. Krene ona pjevati, ja je slušam i kažem “Bože mili, pa ovo je nevjerojatno...”

Onda je to bilo drugačije, sjećam se da mi je mama pričala kako su im se rugali dok su govorili arbanaški. Nije to bilo baš poželjno, tako da su ljudi govorili i pjevali eventualno u krugu svoje obitelji. Snimila sam tada nju, a još me poslala kod nekoliko svojih prijatelja i rođaka koji su pjevali u legendarnom arbanaškom zboru, a koji je čak snimio LP ploču 1979. godine.
Snimila sam ih i napravila seminarski rad, u Zagrebu sam imala predavanje u Hrvatskom društvu skladatelja o tome kao studentica i profesorima je to bilo jako zanimljivo. Profesorica iz muzikologije mi je tada rekla kako nemaju ništa od zadarskih Arabanasa i da im je to prvi put da nešto tako čuju. Tako je to stajalo 20 godina, mene su projekti odveli dalje.

’Što će ti bossa nova’

Melita i ja 2012. godine počinjemo surađivati na bossa novi. Kad nas je Maksimilijana Barančić pozvala na promociju svog “Udžbenika arbanaškoga govora”, pripremile smo u nekoliko dana tri pjesme koje smo izvele u Gradskoj loži u Zadru. Dok to nismo izvele na promociji, nije nam sinulo koliko je to značajno i vrijedno. Kad je bilo gotovo, kad smo vidjele reakcije Arbanasa kojih je tamo bilo zbilja jako puno, postalo nam je jasno koliko im to znači. Neki su se doslovno rasplakali otkad to nisu čuli, zašto se se to više ne pjeva, zašto je zaboravljeno...

U ovih 20 godina, od kada sam prvi put snimila te pjesme pa do danas, od 20 do 25 ljudi u Arbanasima koji su znali te pjesme, sad se svelo na možda pet. Na samom rubu zaborava odlučile smo se napraviti ovaj projekt, doslovno bilo je to spašavanje u zadnji trenutak. A te su nas reakcije ponukale da to učinimo.

Znam da mi je Melita rekla: mi se nekim Brazilom bavimo, što će ti bossa nova, ti nisi normalna, a vidi što imaš doma, na kućnom pragu. I tako smo krenule, s time što je zadatak bio jako zahtjevan. Neke su pjesme sačuvane samo u dijelovima, neke su prekratke pa smo ih dvije spojile u jednu pjesmu. Također smo se odlučile da nećemo doslovno prenijeti pjesme, već da ćemo dati i neki svoj autorski pečat kako se i radi u world musicu. Konkretno, naslovna pjesma “Bërbili” bila mi je poznata odnekud. Postalo je jasno kad mi je Miroslav Tadić rekao, pa to ti je isto što i Anadolka.

Pretraživala sam po internetu i shvatila da mnogi tu pjesmu svojataju kao svoju, a pjeva se i u Turskoj i Makedoniji i svugdje po istočnoj Europi, pa čak i na Bliskom istoku. Eto, čak i na arbanaškom postoji, kao dokaz o ljepoti dijeljenja istog ili sličnog. Tu pjesmu pjevam na arbanaškom, pa na turskom, pa na bosanskom kao sevdalinku i opet na kraju na arbanaškom, čime se dobiva cjelovita priča. Zanimljivo je i da smo instrumental iz sredine te pjesme Melita i ja čule kad smo gledale dokumentarac Turističke zajednice Albanije i super je bila muzika.

Kaže Melita, slušaj ovu temu, baš je dobra. Tako da smo slagale puzzle od svega i svačega, od naše glazbene tradicije Mediterana, samih Arbanasa, do utjecaja koje smo pokupile “po putu” dok smo istraživale i pronalazile.

Ima tu još puno nekih detalja. Ja dosta često pjevam glissando. Zašto? Svi moraju rođaci u Arbanasima koji zbilja jako lijepo pjevaju, ja im ni sjena nisam, svi pjevaju glissando, penju se i spuštaju po tonovima. Svi su odrasli na toj talijanskoj tradiciji kancone. Meni su se u muzičkoj školi “smijali” kad sam bila dijete zašto tako pjevam, kao neka baba. Kako sam odrastala s njima i s tom glazbom, meni je to bilo normalno. Kao akademski obrazovan glazbenik to sam jedno vrijeme napustila, a onda sam na ovom CD-u namjereno opet u nekim pjesmama pjevala glissando - kaže nam Dina.

Suradnja s Miroslavom Tadićem i ostalim glazbenicima opet je posebna priča projekta. S Tadićem su se upoznale tako što ih je pozvao da dođu na Prvić odsvirati svoju bossa novu. Nakon toga je i Tadić gostovao u Zadru i još su se bolje upoznali i “kliknuli” i kao ljudi i kao glazbenici.

Snimale u crkvi u Zlarinu

- Čuo je čime se bavimo i rekao da je to jako vrijedno jer se i sam bavi etnomuzikologijom. Izrazio je želju da pomogne i tako se ubacio u projekt, kao i njegova djevojka, američka violinistica Yvette Holzwarth. Tako je bilo i s Edinom Karamazovim kojega poznajemo odavno, a sve se dogodilo slučajno da smo snimale kod tonskog majstora Marina Fulgosija u crkvi Marijina Uznesenja na Zlarinu. Njega sam upoznala s Karamazovim još 2009. godine, nakon čega je Karamazov kupio kuću na Zlarinu i tamo već godinama snimaju s brojnim glazbenicima – kremom europske klasične u zlarinskoj crkvi koja ima izvrsnu akustiku, a Marin ima odličnu opremu.

Tako se sve sklopilo i nastalo na spontan i kreativan način međusobnom razmjenom ideja i energije. Tadić i Karamazov su napravili predivne aranžmane u pjesmama u kojima su sudjelovali, a ja bih ipak krunu stavila Meliti na glavu jer ona je jako puno radila i slušala svaki moj muzikološki naputak i pokušala ga uklopiti u čitavu cjelinu.

Svaku smo pjesmu snimile u samo možda tri do četiri takea. Važno je što smo te pjesme zapisali i preveli i napravili prepjeve na hrvatskom jeziku, što je napravila Ljiljana Koci, baš zbog očuvanja arbanaškoga govora kojemu prijeti izumiranje, za što se bore Maksimilijana Barančić i Bernard Kotlar. U tom je smislu posebno vrijedna zadnja pjesma na albumu “Pecat te muzikes pe Arbenesit” u kojoj sam “nalijepila” sve izvorne izvođače koji otpjevaju po jedan fragment od svake pjesme koja se pojavljuje na albumu - ističe Dina Bušić.

Čak se i naš poznati književnik Miljenko Jergović uključio svojim doprinosom preko braće Teofilović koji su bili upoznati sa svim i predočili mu projekt, pa je Jergović u popratnom tekstu u knjižici izdanja naveo kako je “pjesme svaki put slušao s onom vrstom ganuća kakvo bi osjetio knjižničar Aleksandrijske biblioteke da je iz vatre uspio spasiti barem jednu jedinu knjigu.”

Album miksan u Švedskoj

Iako je pandemija koronavirusa zaustavila sve glazbene projekte, “Slavuj” se zapravo odvija po planu. Izišlo je digitalno i tiskano izdanje albuma, a promocija je ionako planirana za lipanj i srpanj. Načelno je dogovorena “Mimara” 29. lipnja, zatim su pozvane na scenu Amadeo 23. srpnja u Zagrebu, Zadranima planiraju pokloniti koncert na ljeto.... Što će biti sa svim tim, tek treba vidjeti, no do tada će album živjeti svoj život u objavljenim izdanjima.

Treba spomenuti i da su glazbenice u Švedskoj povjerile miksanje albuma Janu-Ericu Perssonu, jednom od vodećih stručnjaka za zvuk u Europi i vlasniku ugledne izdavačke kuće Opus 3 Records, dok je mastering potpisao Saša Miočić. Izdanje je opremljeno ilustracijama Josipa Zankija, a grafički dizajn albuma potpisuje Duje Medić.

Koliko je instrumentalistička strana projekta bila izazovna, reći će gitaristica Melita Ivković:

- Bilo je izazovno jer se izvorno radilo o nekim melodijicama, čak i samo fragmentima, koje su ljudi pjevali. Nije bilo predloška od kojega smo mogli kretati, već samo basic melodija. Autorski pristup se podrazumijevao i iz tih razloga, jer smo kreacijom upotpunjavali “dijelove koji nedostaju” u smislenu cjelinu, nekad i spajanjem dvaju fragmenata kao u pjesmi “Me oficala Jam Arbenes”, gdje sam na sve još dodala i jednu tarantellu od gitarističkog kompozitora...

Probe su izgledale otprilike ovako: Dina mi nešto pjevuši, ja oko toga improviziram, sve snimam pa kod kuće transkribiram u Sibelius, kopam po tome, mijenjam, dolazim na iduću probu s novim idejama i tako dvije godine.

Potom se priključuju Miroslav, Yvette i Edin. Snimamo u zlarinskoj crkvi, kod Marina Fulgosija, u par noći od ponoći do tri ujutro i par sparnih popodneva uz zvukove cvrčaka, miksamo u Švedskoj kod Jana-Erica Perssona, uz pauze za biodinamički ručak u lokalnom kulturnom centru koji je 1960-ih nosio ime Rudolfa Steinera, a navečer pivo i dokumentarci o Zappi... prisjetila se Melita nevjerojatne glazbene odiseje na Zlarinu i prijateljstva s glazbenicima Tadićem i Karamazovim, na čijim je temeljima čitav gazbeni projekt zapravo i izgrađen.

Svjetske face world musica

- Sve se složilo kroz druženje i prijateljstvo, a od Edina i Miroslava može se i jako puno naučiti, posebno u pogledu nekih savjeta o aranžmanima i u kojem smjeru treba ići, jer njih su dvojica zbilja svjetske “face” u pogledu world musica, odnosno etno glazbe. Ono što bih naglasila u našoj izvedbi je interpretacija koja je slična klasičnoj muzici. Nema konstantnog perkusionističkog pulsa, već više zvuči poput stare renesansne glazbe. I pustili smo da ide, nema tu nekog čvrstog dogovora. Recimo skladba “Netet” je čista improvizacija i to mi je jedan od dražih trenutaka na CD-u. Sjeli smo u crkvu i oko ponoći je krenulo, potpuno spontano, razliveno – ističe Melita.

Daljnje aktivnosti su pod znakom pitanja, ali kako se radi o projektu koji se kotrljao 20 godina, može se pričekati i još malo, nisu nestrpljive i možda je bolje napraviti odmak do promocije albuma, s tim što se u izvedbama osim Tadića i Edina planira pozvati i još glazbenih gostiju

- Izvedbu čak i nije moguće ponoviti kako je snimljeno, jer nije zapisano.

Mislim da je to sretna kombinacija između planiranog i neplaniranog. Improvizacija, ali nije kaos, s naglaskom na neke klasične gitariste 19. stoljeća, čije sam fragmente uzimala kao što hip hoperi čine samplovima. Kako ćemo to sad svirati uživo, ne znamo, nisu isključene mogućnosti niti nekih drugih kombinacija. Mislim da projekt nastavlja svoj život, čim se situacija oko epidemije smiri – zaključuje Melita Ivković.