"Sveta Marijo moli za nas
naša Gospo Loretska
blagoslovi nas
očuvaj našu vjeru
učvrsti ufanje
obrati mila majčice
izgubljene sve
čuj nas majko!"
*Pjesma don Mihovila Mije Ćurkovića, u čast Gospi Loretskoj
– 'Ko kiti Gospu, ne udaje se! – smije se Luciana Karuza.
Po ocu je Višanka, po majci, Krstić, pura Arbanaška. I, bez ustezanja kaže: "Stara cura!"
Prije sedamdeset i koju godinu djed joj je s Visa došao u Zadar, gdje je dobio posao svjetioničara na Puntamici. Lučana, kako je Arbanasi zovu, od svoje trinaeste, gotovo trideset i pet godina, sudjeluje u kićenju Gospe Loretske, arbanaške zaštitnice.
Svakog 10. svibnja, unatrag najmanje 290 godina, njezin kip s Isusom u rukama predvodi pučku procesiju tom živopisnom zadarskom četvrti. Dvije večeri prije blagdana kip iznesu s oltara i prenesu ga u župni dvor, gdje žene, predvođene Lucianom, debela tri sata, komad po komad, lanac po lanac, kite Gospu zavjetnim zlatom. Drveni kip se sutradan, prije večernje svete mise, svečano unosi u crkvu da bi se na blagdan, nakon večernje mise, iznio na arbanaški trg u procesiju. Kip na ramenima nose samo muškarci, izmjenjuju se četiri starija i četiri mlađa nosača, i svi moraju biti članovi Bratovštine Gospe Loretske.
– Gospu kite žene, ali je nose samo muškarci – objašnjava nam Boris Jelenković, predsjednik bratovštine koja okuplja 78 muškaraca, svih životnih uzrasta. Bratovštini mogu pristupiti svi muškarci nakon sakramenta krizme i u njoj ostaju do kraja života. Biti član Bratovštine Gospe Loretske velika je čast i draga obveza. Svakodnevna, svakotjedna, prema arbanaškoj crkvi i nebeskoj zaštitnici. Takav suživot crkve i Arbanasa, ta iskrena ukorijenjenost vjere među njima, jedinstvena je, ne samo u Zadru. Zato je poput atomske bombe nekidan odjeknula vijest da su neki nezajažljivi lopovi provalili u župnu crkvu i s glave Gospe i Malog Isusa ukrali pozlaćene krune. Takav vandalizam ne pamti se od dolaska Arbanasa u Zadar prije 294 godine. Nikada netko nije tako ponizio njihovu "Zonja jon", Gospu našu...
"Arbanasi vole svoju i našu Zonja jon. A Bogu hvala ima ih posvuda. Vjerujem neće mirovati dok ne vrate krunu Zonja jon i Njezinu Sinu. Arbanasi, to vam mora biti zavjet. Bojim se da su počinitelji blizu..." reagirali su neki Arabanasi na društvenim mrežama.
– Policija? Bojim se da neće ništa biti od toga. Prije ćemo ga mi pronaći – vrti glavom Vili Vukić, član župnog ekonomskog vijeća i Bratovštine Gospe Loretske od 1968. godine. S njim se slaže i župnik don Petar Belina, koji je u Arbanase došao prije četiri godine iz Zagreba.
– Imali smo i dosad provala, krali su se milodari, znali bi nam napraviti veliku štetu na ulaznim vratima, ali nikad nisu dirali Gospu. Ovo, da netko ukrade krune Gospi i Isusu, nitko ne pamti! Za sve nas ovo je bio strašan šok – kaže don Petar, dodajući kako nisu bile točne informacije objavljene u medijima da se u župnom dvoru čuva više od sto kilograma zavjetnog zlata kojim se kiti Gospa. Zlata ima znatno manje, možda nekih pet do šest kila, i čuva se u župnom sefu.
– Zamislite: sto kilograma?! Pa mi bi svakog dana za vratom imali provalnike – čudi se don Petar.
Da, zavjetno zlato, ono nas je dovelo u Arbanase. Nitko prije nas nije dobio priliku iz blizine vidjeti tu nevjerojatnu ostavštinu Arbanasa. Nikad prije Arbanasi nekome nisu pokazali što čuvaju, čime svakog desetog u svibnju ukrašavaju svoju nebesku zaštitnicu.
– Gotovo sve do početka Domovinskog rata Arbanasi su živjeli dosta zatvoreno, uglavnom unutar svog naselja. Nakon rata počeli su se malo-pomalo otvarati. Ovo je još jedan korak prema tome – tumači Boris.
I sama se Luciana iznenadila kad smo joj predložili da za Slobodnu Dalmaciju ispričamo priču o zavjetnom zlatu Gospe Loretske. Nije nas odbila, ali je malo zastala, kao da se pita treba li to učiniti. Hoće li time samo privući nove razbojnike, prije nego što su kradljivci kruna otkriveni.
– Ovo nije zlato, ovu su zavjeti naših otaca. Ovdje su njihove molitve, pokore, ufanja i vjerovanja. Ovdje, u ovim svjetlucavim predmetima, simbolički i stvarno čuva se vjera naših pokoljenja, privrženost Bogu i Djevici odvajkada. Od našeg dolaska na ove prostore – kaže Luciana, ježeći se od pomisli čije li su sve molitve pohranjene u tom stoljećima prikupljanom zavjetnom zlatu.
Uistinu je to nevjerojatan prizor, teško usporediv s bilo čim.
Kao da ste na trenutak ušli u svijet dječjih snova o pronalasku kovčega s blagom. Luciana ispred nas donosi drvenu kutiju i oveći zavežljaj. U kutiju su uredno pohranjene sve zlatne, srebrne i pozlaćene kadene, lanci, medalje i narukvice, a iz zavežljaja odmotava nebeskoplavi ogrtač urešen zlatovezom i postavljen ružičastom svilom. Na toj podlozi sa svake strane ogrtača, kao na reveru, prišiveno je nekoliko stotina, vjerojatnije tisuća komada raznoraznog zlatnog nakita, prstenja, vitica, medaljona, privjesaka, satova, broševa, znački, naušnica...
Svaki komad je nečiji zavjet, molitva ili zahvala, za umrlog supruga ili suprugu, za bolesnog člana obitelji, za zdravlje roditelja ili djece, za uspješan porođaj, za začeće nerotkinje, za uspjeh u školi, za mirno more, za sreću i brz povratak s ratišta... Cijelo nebo molitvi i vjerovanja utkanih u Gospin plašt.
– Gospi se najprije oko vrata stavi zlatni lanac, dug skoro tri metra. Križa se na prsima i veže na bokove tako da služi kao glavni nosač za kićenje. Nakon toga na bokove joj se stavlja sedam lanaca s nizom dukata, svaki dukat je zavjet za sebe, a potom joj se od struka prema prsima nižu redovi lanaca. Na kraju se oko vrata veže plašt i lanac sa zlatnim narukvicama. Isus se također kiti zlatnim lancima. Tijela im budu potpuno prekrivena zlatom, a plašt se pričvrsti Gospi na glavu, ispod krune. Vide im se samo blagi izrazi lica – govori Luciana, dok joj kao lutka za demonstraciju kićenja služi Boris.
– Gospa se kiti u zatvorenom krugu žena, od najvećeg župnikova povjerenja. Budemo tu moja tetka Silvana Blagojević, Laura Kotlar Matešić i ja. Ja imam najviše iskustva pa me znaju zafrkavati. "Šta ti kitiš, ti samo zapovidaš", kažu mi. Ali ja sam počela učiti s 13 godina. Prije mene o tome se brinula teta Marija Petani Lilina. Nije bila udana i cijeli život je kitila gospodu i našivala zavjetno zlato. Mene su jedan dana zvali da im dođem pomoći udijevati konac u iglu jer su potrošile oči. Uskoro će i meni takva pomoć trebati – šali se Luciana.
Drveni kip Gospe s Isusom izrađen je 1886. godine, ali nitko ne zna ni tko ga je ni od koga naručio. Slično je i sa samom tradicijom procesije i kićenja Bogorodice. Ne znaju kada je uvedena i zašto, ali je po svojim etnografskim elementima, po svom kulturološkom kodu, jako bliska procesijama u južnoj Italiji, na Sardiniji i Španjolskoj. Slične su po stilu Madone, zavjetnom zlatu i procesijskom ceremonijom, pa don Petar s razlogom pretpostavlja da je tradicija u obliku u kakvom se do danas zadržala nastala vjerojatno pod utjecajem talijanskih svećenika koji su dugo godina djelovali u Zadru i Arbanasima.
Također nije poznato ni kada je procesija prvi put održana ni zašto je prebačena iz prosinca, kad je inače blagdan Gospe Loretske, na svibanj. Neki smatraju da je razlog tome što su Arbanasi bili razmjerno siromašni pa si nisu mogli priuštiti u jednom zimskom mjesecu dvije velike fešte, Gospu Loretsku i Božić. Gospu Loretsku, dakako, obilježavaju 10. prosinca, ali pravo Arbanaško čudo je u petom mjesecu. I to čudo opet nema nikakve konotacije vjerskog misterija. Čudom se, naime, zove po čuvenju. U čast nebeske zaštitnice Arbanasi bi cijeli trg ispred crkve pretvorili u veliki sajam s bogatom ponudom hrane, trgovine i zabave, što je u ono vrijeme neimaštine ljudima izgledalo kao pravo čudo.
– Evo, na ovom se vidi godina, 1769. A na ovom je 1789. Tko zna koliko je to staro zlato. Tko zna tko ga je poklonio... – otkriva nam, bez naočala, istaknute godine na rubu dukata poredanih na jednom od sedam krpenih lanaca. Ti dukati ili medalje, kako ih još zovu, obrubljeni su filigranski raskošnim ukrasima od srebra ili pozlate u obliku zvijezde ili tanke mreže, pa izgledaju kao ordenja nekakvih kičastih habsburških oficira u sekundarnoj upotrebi. A zapravo je svaka priča za sebe, koju tek treba otkriti.
Teško je vjerovati, ali sve ovo neprocjenjivo bogatstvo nitko još nije sustavno istražio, popisao i obradio. Luciana i župa pobrinuli su se za održavanje, prije nekoliko godina svi predmeti su očišćeni, a od lomljenog zlata izrađen je dugačak nosivi zlatni lanac za kićenje Gospe. Ali podrijetlo, tko su bili vlasnici tih zlatnih satova i velikih broševa s dragim kamenjem, gdje su se izradili sve te medalje s portretima svetaca, vojskovođa i gracilnih dama u profilu, kako su ovdje dospjeli, nitko ne zna.
Zapravo se zna vrlo malo.
Bilo bi dobro dovesti nekog povjesničara umjetnosti, stručnjaka za zlatarstvo, da vam malo uvede reda u sve ovo. Bio bi to veliki izazov, predlažemo.
– Slažemo se – kažu Boris i Vili, a don Petar nas zaskoči s evidencijom zavjetnih darova koja se čuva u župnom dvoru. U maloj bilježnici.
– Tadašnji župnik Fabijan Kotlar je 1976. pronašao inventarski popis zavjetnih predmeta. Svi su popisani po komadu i težini, točno se navodi što je u zlatu, a što u srebru. Imamo točan i precizan popis svih zavjetnih darova od 1949. godine do danas. Sa zadnjim darom, primljenim 10. svibnja ove godine, ima ih točno 540 – otkriva don Petar.
– Tu je onda sigurno zlatni lanac moga tate, kojeg sam zavjetovala nakon njegove smrti – kaže Luciana. – Ali i medaljon s likom moga brata blizanca, Tonija, koji je umro kad je imao 22 godine.
Medaljon s Tonijevim likom pronalazimo ušivenog na reveru plašta.
– Za nas je ovo od neprocjenjive vrijednosti. Ne materijalne, nego emotivne i setimentalne. Ovo su sve molitve i zahvale, ovo je duhovni život ove župe i ove zajednice. Njihova vjera u Svevišnjega, u Boga oca, kojem su naši ljudi za života zavjetovali materijalna dobra jer su znali da na ovom svijetu ima vrjednijih stvari od toga – doda Boris.
Odjednom svi zanijemismo.
Neka blagost i tišina spusti se na župni dvor, na stol s pokrovom od zlatoveza i tisuću zlatnih predmeta. Gledamo spokojno kako neki duh ispunjava težinu zlata. I onda Vili na arbanaškom kaže: "Para teje Zon Mari..." "Ispred tebe Gospo Marijo..."
Gospa naša. Zonja jon.
