Kada je na vratima, onako impozantan, izgleda zastrašujuće, kao div: napadači se često prestraše i promašuju golove. Kada je na poslu, u ordinaciji, sa svoja 193 centimetra, pretvara se u dobroćudnog diva, koji marljivo pomaže svojim pacijentima...
Martin Nonković je 30-godišnji liječnik i specijalist ortopedije i traumatologije Specijalne bolnice za ortopediju u Biogradu.
Trenutačno živi u Tinju, a kada je na svom drugom "poslu", onom malonogometaša, možete ga naći – posljednjih pet godina – na vratima MNK Varoš Zara dental centra, ili – već tri godine – na vratima MNK Jezera u Drugoj HMNL, ili među vratnica MNK Tinj u Benkovačkoj ligi!
Ali nije tu kraj: Martin je i službeni liječnik futsal reprezentacije Finske, trećeligaša Primorca iz Biograda, ženske futsal ekipe Super Chicks te službeni liječnik Futsal Weeka! Za njega će vam reći da je najbolji vratar među liječnicima i najbolji liječnik među malonogometašima. Kako mu sve to polazi za rukom i nogom?
– Kada nešto voliš, ništa nije teško. Moram priznati da ponekad i sam sebe iznenadim kako uspijevam pohvatati sve svoje obveze i hobije. Sve to bi bilo nemoguće bez ljubavi prema liječničkom pozivu i enormne strasti koju imam prema futsalu, ali i sportu općenito. Uz ljubav i strast, jako je bitna kvalitetna organizacija slobodnog vremena, kao i radni kolektiv koji mi dopušta da svoj godišnji odmor prilagodim svojim obvezama. Ponajprije prema futsal reprezentaciji Finske – u uvodu će Martin.
I stižete sve te obveze?
– Istina, imam jako naporan ritam u poslu i sportu, no gdje ima volje, ima i načina. Još za vrijeme gimnazijskih dana nametnuo sam si naporan ritam, koji nije bio ništa slabiji ni za vrijeme studija medicine. Uz mnogo vremena provedenog uz knjigu, uvijek bih pronašao vrijeme za svoj hobi. Treninzi i utakmice bili su neizostavan dio moga života, a to se nastavilo kad sam počeo raditi u Hitnoj pomoći, pa i sada na specijalizaciji. Osim fizičke snage, bavljenje sportom mi pomaže da unaprjeđujem svoju mentalnu snagu te da sačuvam svoj duševni mir.
Gdje ste počeli igrati mali nogomet?
– Rođen sam u Splitu, odrastao sam na Brdima. Kao i većina mojih vršnjaka, mali balun počeo sam igrati na ulici i školskom igralištu. Već kao dječak bio sam sklon branjenju pa bi me starija djeca birala kao golmana u svoje ekipe. Školu nogometa prošao sam u Dalmatincu iz Splita, koji je tad bio filijala Hajdukove omladinske škole, a zanimljivo je da sam tamo bio igrač, a ne vratar.
Ali niste odmah ostali u nogometu?
– Krajem osnovne škole, nakon velikih uspjeha hrvatske rukometne reprezentacije, zaintrigirao me rukomet. Idućih šest godina trenirao sam rukomet u RK Solin. Bio sam vratar i već sa sedamnaest godina priključili su me seniorskoj ekipi, najprije kao treći, a potom i drugi vratar, kada iz druge ulazimo u prvu ligu. U završnim razredima gimnazije paralelno sam trenirao rukomet i futsal. Tada je došao trenutak kad sam konačno morao odlučiti između dva sporta, između dviju ljubavi. Prevagnuo je futsal.
Sada mi nije žao jer mislim da sam nešto bolji vratar u futsalu nego u rukometu. I prije mene nekoliko se rukometnih vratara pokazalo odličnima na futsal terenima. Naime, dimenzije terena i gola su iste, a postavljanje, čitanje igre, eksplozivnost, gipkost, neustrašivost koju posjeduju rukometni vratari od velike su koristi i u futsalu.
Kako ste postali službeni liječnik finske futsal reprezentacije?
– Dosad sam imao priliku biti službeni liječnik dviju skandinavskih reprezentacija. Na turniru Futsal Week Spring Cup 2019., na poziv švedskog izbornika Matije Đulvata, bio sam službeni liječnik švedske futsal reprezentacije i tada smo osvojili treće mjesto na turniru. Na poziv finskog izbornika Miće Martića, od listopada 2019. službeni sam liječnik finske futsal reprezentacije. S njima sam do sada odradio kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, koje će se održati u rujnu u Litvi. Nažalost, nakon tri uspješna kruga kvalifikacija, zapeli smo na posljednjoj stepenici i ispali u play-offu od reprezentacije Srbije. To je ujedno i najveći uspjeh u povijesti finskog futsala. Trenutačno igramo kvalifikacije za Europsko prvenstvo, koje će se održati u Nizozemskoj 2021. godine. U teškoj smo grupi s Italijom, Belgijom i Crnom Gorom, ali pokušavamo uhvatiti svoje mjesto među elitom. Cijeli stručni stožer i igrači vjeruju u plasman, a kroz ovaj mjesec znat ćemo jesmo li uspjeli u našem naumu.
U Zadru ste od 2016. godine, poznaju vas preko CB Nite, Hitne i drugih klubova...
– U Zadar sam stigao 2016. godine, kad sam počeo raditi kao liječnik na Hitnoj pomoći. S obzirom na to da svoj život ne mogu zamisliti bez futsala, odmah nakon dolaska uključio sam se u zadarsku futsal scenu. Tako sam se, po preporuci svoga prijatelja Stjepana Perišića, futsal reprezentativca, priključio MNK Varoš. Paralelno sam s kolegama sa zadarske Hitne i Opće bolnice formirao ekipu Hitna 194, koja je bila hit zadarskih ljetnih turnira.
Kakvo je vaše mišljenje o futsalu koji se igra u Zadru i županiji? Treba li Zadar imati prvoligaša?
– U Splitu sam navikao na visoku kvalitetu futsala. Naime, Split s okolicom ima tri-četiri prvoligaša te pet-šest drugoligaša. Smatram da je velika šteta što slična situacija ne postoji i u Zadru. Po mojemu mišljenju, Zadar svojom veličinom, sportskom tradicijom, kvalitetom igrača zaslužuje u najmanju ruku stabilnog prvoligaša. Jednom zgodom sam rekao da nikoga ne bi trebalo iznenaditi ako Zadar u skoroj budućnosti iznjedri i europski futsal klub. Zadar jest grad košarke, ali zašto ne bi bio i grad futsala?
Znatno manje sredine od Zadra, poput Makarske i Omiša, pokazale su da se s pravom strategijom razvoja kluba, organizacijom omladinske škole, dovođenjem kvalitetnih domaćih i stranih pojačanja može podići klub koji je konkurentan u Ligi prvaka. Novčana ulaganja za takav klub u futsalu su znatno manja nego, recimo, za nogomet, košarku, rukomet. Po kvantiteti i kvaliteti igrača Zadar treba imati prvoligaša.
Uz tolike aktivnosti sigurno se vežu i neke zanimljive anegdote i priče s terena i oko njega...
– Otkad se bavim sportom, kao vratar i kao sportski liječnik, proživio sam puno lijepih i zanimljivih trenutaka. Teško je izdvojiti neki poseban, no meni je najzanimljivije kako sam postao vratar FC Maribora u Sloveniji. Naime, za vrijeme studija medicine, u sklopu Erasmus+ programa, otišao sam na razmjenu u Maribor. Tamo sam odslušao jedan semestar te proveo prelijepih šest mjeseci života. Čim sam došao u novi grad, preko svojih sportskih poznanstava stupio sam u kontakt s lokalnim futsal prvoligašem. Prvotna namjera mi je bila treniranje, samo kako bih ostao u formi nakon povratka kući, no već nakon dva treninga ponudili su mi da postanem član kluba i uskoro sam registriran. Ubrzo sam postao prvi vratar kluba. Uslijedio je uspon na tablici, a na kraju sezone završili samo na trećem mjestu, što je bio najveći uspjeh kluba do tada.
U klubu sam ostao upamćen kao Šime Dalmatinac. Mislim da je to bio presedan Erasmus razmjena, da je netko od studenata postao igrač prvoligaškog kluba. Za kraj ipak moram naglasiti da su mi od svih trofeja, ekipnih te individualnih nagrada, najdraža prijateljstva i poznanstva koja sam stekao kroz sport, što svima preporučujem.
Budući planovi?
– Planiram završiti specijalizaciju i, naravno, braniti, ako to dopusti zdravstveno stanje te obiteljske i poslovne obveze. Od kratkoročnih i dugoročnih ciljeva u futsalu, imam želju za plasmanom na iduće Europsko prvenstvo s Finskom i osvajanje Prve HMNL, ali i želju da pomognem u stvaranju jakog zadarskog prvoligaša.
A za kraj bih volio organizirati kvalitetan turnir u mojemu Tinju...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....