- Ja sam bodulica! Bodulica, bodulica. Meni su did i baba s jedne i druge strane s otoka. I prababa i pradid, svi s Pašmana. Sve je bazirano između Dobropoljane, Banja i Mrljane. Zato se za nikoga nisam mogla udati u Dobropoljani, jer mi ih je po' u rodu! – smije se Nevena Dujmović Prižmić (36), dok ispijamo kavu na zadarskoj rivi.
Prošlog mjeseca napunila je 20 godina superuspješne manekenske karijere, nitko se toliko dugo nije uspio održati u samom vrhu svjetske industrije koja svakodnevno traži nova lica i novi tip ljepote, zbog čega mnogi Nevenu smatraju našom najuspješnijom manekenkom. Mediji je opisuju kao samozatajnu ljepoticu savršenog izgleda, slobodnog duha i zarazne energije, kao vječnu muzu stilista i dizajnera, a mi smo je htjeli predstaviti u drugačijem svjetlu, kao jednostavnu djevojku i ženu, kao predsjednicu KUD-a Bokolje, kao 'donky girl', kako je, otkriva nam, svi znaju u njenom profesionalnom svijetu.
Kao skromnu djevojku s otoka koja je igrom slučaja ostvarila briljantnu karijeru top modela snimajući kampanje i reklame za bezbrojne globalne modne, kozmetičke i medijske brendove, kao što su Guess, Pupa, Garnier, Clinic, L'Oreal, Bucherer, Vogue, Glamour, ID...
- Zapravo ni sama više ne znak za koga sam i što sve radila. Trebala bi to početi zapisivati, najbolje da napišem knjigu, kako ne bi sve to zaboravila – govori Nevena na simpatičnom otočkom dijalektu s kojeg se tijekom cijelog razgovora nije skidala. Uspjeli smo je, zahvaljujući pandemiji korone, uhvatiti u Zadru, gdje se vratila sredinom ožujka iz Dominikanske republike, sa snimanja za francusku medijsku kuću Marie Clair. Zbog opasnosti od zaraze morala je provesti dva tjedna u samoizolaciju, a vrijeme u karanteni iskoristila je za nekoliko zabavnih plesnih videa objavljenih na Instagramu. Od tada je, gotovo tri mjeseca, „zarobljena u Zadru”.
- Nikad u karijeri nisam toliko bila doma u jednom komadu. Uvijek dođem na tjedan, najviše dva, i odmah moram dalje, na neko novo snimanje. Sada sam se već malo zabrinula, dosta je komplicirano putovati, trebaš neke potvrde, ali pokušat ću. Već me čeka jedna posao u Njemačkoj – kaže. Razgovor je tekao spontano, uz puno upadica i smijeha, a Nevena je, kao i uvijek, bila ležerna, prirodna i slobodna govoriti o svemu.
Vi ste najmlađi u obitelji?
- Da, imam stariju sestru i brata. Ja sam 'uletila' zadnja. Uvijek sam tatu zezala da je najbolje što je na kraju napravio. Nisam bila u planu, ali se dogodilo. Brat je stariji trinaest a sestra sedam godina. Tata je imao 45 godina kad me dobio. Za ono vrijeme bio je 'stari čovik'. Sad nije, sad je sve to OK.
Sada je to postalo normalno?
- Tako mene tlače, na dnevnoj bazi, barem pet puta. „Kad ćeš dicu”?!
Tko vas tlači?
- Svi! Doma, familija... Da sretnem i kokoš na putu mislim da bi me i ona isto pitala. Ajme što to ljude zanima! Ne mogu to opisati!
I, što im kažete?
- Materi sam rekla: „Ti si imala 35 kada si me rodila, što oćeš”. „Da, ali treće” odgovorila mi je. „Važnija ti je karijera nego obitelj”. I onda se nikako ne mogu izvući...
U svibnju ste napunili 20 godina nevjerojatne karijere...
- Da, prošlo je dvadeset godina da me Anna 'uhvatila'.
Kako se to dogodilo? Anna Gojanović je inače poznata po tome da svoje najbolje modele 'hvata' po ulici...
- Na Kalelargi. Zaustavila me, pitala... Bila sam srednja škola.
Što je rekla?
- Ništa, prišla je, rekla tko je i što je, iako sam ja za nju već bila čula. Rekla je kako bi me voljela vidjeti i fotografirati. „Ne bih hvala”, rekla sam joj, a ona me zamolila broj telefona. Nazvala je mater na otok i rekla joj neka me dovedu, da vidi jesam li fotogenična. Ako nisam, ništa, ako jesam, onda ćemo se dogovoriti. Tako sam otišla na probno snimanje. Ana je bila zadovoljna, poslala je slike agenciji u Milano, a oni su htjeli da odmah dođem. Doslovno preko noći mi se to desilo. Nisam bila svjesna što se događa.
I od tada do danas nije stalo?
- Nije odmah krenulo, imala sam 16 godina, još sam bila u školi, Za mjesec dana sam završila treći srednje i nakon toga sam s Annom otišla u Milano. Tamo sam napravila test snimanja za 'book' i s time sam otišla na castinge. Na prvom castingu odmah sam dobila posao.
Za koga?
- Ne sjećam se više, ali znam da je bilo nešto vezano uz kosu i frizure. Toliko sam se sramila, toliko nisam ništa znala o ničemu... I to je ona velika razlika u mom početku i početku današnjih cura. Njima je sve dostupno. Slikaju se telefonima, pa im je već lakše, rade selfije, objavljuju na Instagramu, sve je isfiltrirano... Kod mene je svi bilo sirovo, ono si što si.
Kako ste se snašli, od koga ste učili poziranje?
- Od nikoga. Učiš se baš sam. Pokušavam vratiti unazad taj film kako sam se osjećala. Točno se sjećam filinga ispred kamere prvi put, a ne znaš pozirati, ne znaš ništa. Apsolutno nište. Ono, dite, dite...
Jeste li tražili pomoć?
- Ne, jer nisam bila svjesna što se događa. Sa mnom su bile Anna i moja sestra koja je studirala talijanski. Ostale smo mjesec dana u Milanu, sestra mi je tu puno pomogla u snalaženju s jezikom. Na snimanjima, valjda zato što sam bila dijete, a normalno je da djeca ne znaju, na mene nisu radili nikakav presing. Bilo im je važno da sam tu, da sam lipa i da slušam fotografa što mi kaže. On je zapravo najvažniji jer je on taj koji te složi u cijeloj toj sceni. Sad s iskustvom, to je druga priča. Kad dođem na snimanje pitam fotografa ili klijenta što žele. Ako znaju, oni mi pokažu i ja dam najbolje od sebe. Ako to nije ono što žele, želim da mi kažu kao bi promijenili na bolje. To je iskustvo, znam se postaviti, razgovarati, imam samopouzdanja. Tada ga nisam imala.
Što ste napravili nakon mature?
- Upisala sam faks, smjer kultura i turizam u Zadru. Manekenstvo je odabralo mene, a ne ja njega. Uvijek sam imala neku dozu zadrške, „ajme, neću ja biti manekenka, ne bi ja, ne bi ja”. Ali uvijek radiš, uvijek me zovu. Zvali su me u Pariz i s 18 godina sam dobila svjetsku kapanju za Guess. Tada nisam znala što to znači, danas znam. Meni je to bilo svejedno. I to je ta razlika između današnjih cura i mene.
Pariz?
- Išla sam na probno snimanje s Ellen von Unwerth. Zapravo, prva Guess kampanja snimala se na Havajima, ali u Zagrebu nisam mogla dobiti vizu. Ja nikad sretnija! Koji Havaji, idem ja doma, u Zadar! Sreća da me Guess sljedeće sezone opet uzeo, ali pod uvjetom da snimamo u Europi, jer nisam mogla dobiti vizu za Ameriku. Ellen nije htjela da direktno snimam kampanju, tražila je probno snimanje. Pozvala me u svoju kuću, snimali smo po njenoj kuhinji, kako nešto kuham, spremam... Ispalo je dobro, ona me potvrdila i uzela za kampanju. Snimali smo je u nekom disko klubu.
Jeste li kasnije opet radili za Guess?
- Nisam, ali Ellen me na račun Guess kampanje pozvala na snimanje za talijanski Vogue. Bilo je grupno snimanje, nekakav party.
Guess je dakle bio prekretnica?
- Da, bila je to velika stvar s 18 godina dobiti svjetsku kampanju, bar tada. Ali onda sam dobila i tri kampanje za Pupu iz Milana, časopise, naslovnice. New York je htio da dođem. Otišla sam i tamo živjela dvije godine. U Americi sam radila Clinic, L'Oreal, Garnier, ne znam više...
Top kozmetika.
- Osamdeset posto poslova uvijek sam dobivala na račun glave i lica.
Niste nosili revije?
- Jako malo i ništa. Ja sam ipak metar i sedamdeset.
I to je problem?
- Je i nije. Kad staneš na štikle, to se nekako izjednači, nije to sada toliki problem. Ja sam uvijek bila, ne mogu reći jaka, ali niža, što je automatski minus, i...
...Voljeli ste, što kažu, 'poist i popit'?
- Ha, ha, ha... Nisu me nikad doživjeli kao te pomalo androgine djevojke, ja sam uvijek bila ljepuškasta. Više neka komercijala nego high fashion.
Ali nema industrije za koju niste radili, fasciniraju sve te vaše transformacije, za sport, bezalkoholna i alkoholna pića, nakit, donje rublje, kostimi, parfemi, satovi, moda...
- Jako sam skromna što se tiče mode, ali radila sam svašta.
Znate li još neku našu djevojku koja je toliko dugo uspješna u vašem poslu?
- Ne znam niti jednu kolegicu da je 20 godina ostala u ovom poslu, ali sigurno ih ima. Par kolegica iz Hrvatske se bliži tom broju.
Prije tri godine u Japanu imao sam priliku upoznati Ljupku Goić, samo koji mjesec prije njenog povratka u Hrvatsku. Baš je vas spomenula kao primjer nekoga tko se dugo i uspješno održao na svjetskoj sceni.
- Nikad se nisam eksponirala i u tome sam, mislim, ostala jako skromna. Ljupku sam upoznala u Milanu, vidjela me i prišla: „Ej bok, ti si Nevena”. A ja tudum, nikako skužiti tko je ona. Tek na drugu. „Oh shitt, to je Ljupka Gojić!”. Bilo je to na početku, kad sam imala možda 19 godina, ipak je ona starija nekoliko godina od mene. Odvela me na piće, bila je pristupačna i draga.
Što je bilo s faksom?
- Upisala sam ga i htjela studirati, ali već sam se počela baviti manekenstvom tako da nisam mogla jedno i drugo.
Je li vam žao što ga niste završili?
- Ne. Uhvatila sam se par puta u razmišljanju o tome. Završila sam prvu godinu, upisala drugu i tu sam stala jer je New York tražio da dođem. Bili su umorni čekajući, doslovno. Agencija Ford me čekala od 16 godine, ja sam već imala 19, „a još ne dolaziš”. Tako sam otišla i radila velike poslove, kozmetiku, časopise Vogue, Teen Vogue, ID, Glamour...
Trendovi u modi mijenjaju se sve brže, svakodnevno se traže novi tipovi žena, no unatoč tome vi ste i dalje traženi, godinama ste ostali u vrhu?
- Sebe smatram tipičnom komercijalom. Mogu se transformirati i to me spašava. To i što lijepo starim. Nisam, kako za neke govore, propala kroz godinu dana, nego baš ujednačeno starim.
I vi ste na početku bili 'svježe lice', osjećate li sada da pada interes za vama, da ste na izlaznim vratima...
- Početak mi je bio teži, ali sam radila za najveće svjetske brendove. Onda je došao period gdje sam počela 'tuči' kataloge, od 25 do 32 godine. To mi je bio najdraži period, snimanja po Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, pretežno Europa. Nisam se više vraćala u Ameriku jer mi je u Europi bilo super. Vječito sam bila između Pariza, Londona, Španjolske i Njemačke. Bilo mi je prva liga. Dođem doma na dva tri dana, odmorim se pa opet odem.
Onda su ti katalozi lagano počeli padati. Osjećam da ne radim kao prije, ali meni je još uvijek OK. Neka mi ovako ostane ja sam zadovoljna. Ali posao pada. Analiziram zašto je do toga došlo: ili sama upala u grupu gdje izgledam mlađe a nisam mlada i sad ne znaju gdje bi sa mnom, ili bi me htjeli staviti u stariju kategoriju, ali ne mogu jer izgledam mlađe? Kada se traži cura do 35 godina, za primjerice cigarete, alkohol, kreme za bore i slično, gdje žele da žena izgleda zrelo, meni svi govore da izgledam mlađe. Što mi je super, dapače, jer to znači da ću doći u 40-te a radit ću kao da ima 35. Tih pet godina razlike je bilo uvijek, od početka.
Plaši li vas starenje? Ipak radite u industriji koja eksploatira ideale mladosti, zdravlja i ljepote?
- Normalno da o tome razmišljam, to mi je manje više nametnuto. Sve se vodi oko toga kao izgledam. Meni je moja glava sve što vrijedi. Uvijek se rugam, tuči me, samo ne po glavi. Ali, ne bojim se. Mislim da lijepo starim, mislim da ću biti 'lipa gospođa'. I onda se ne bojim. Ne bojim raditi kataloge 'za babe', dapače.
Za žene u svakoj dobi postoji ciljano reklamno tržište.
- Tako je, pa ja radim snimanja s curama od 18 pa sve do žena od 45 godina i više.
Nije vam dosadilo, niste zasićeni?
- Ne i ne. Sad uživam sto puta više nego prije. Na tom početku nisam niti malo uživala. Uvijek me vuklo kući. Plakala sam 'oću doma'. Po tome sam bila najpoznatija cura. A sad, sad bi otišla. Sve dođe na naplatu.
Kad smo se dogovarali za razgovor, rekli ste da idete „na održavanje”, a ne na trening. Što trenirate?
- Da! Ha, ha, ha... Tako se zezam. Volim sport, a sada sam krenula na Xbody, vježba se 20 minuta u odijelu pod strujom. Rade svi mišići, spojeni ste na stomak, ruke, stražnjicu, bedra i leđa.
Prošle godine radili ste snimanje s Antoniom Banderasom u Malagi, za njegovu liniju parfema. Kako je došlo do toga?
- Moja agentica iz agencije Elite u Barceloni ponudila me kao opciju za snimanje parfema. Ušla sam u uži izbor i kasnije me tražila video. Nakon toga me bukirala.
Kakav je dojam na vas ostavio Banderas?
- Super, prva liga čovik. Kampanja je izašla lani, ali smo je snimali 2018., baš u vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu. Kad sam mu rekla da sam iz Hrvatske, tema je odmah bila nogomet. Usput sam ga naučila nešto hrvatskog. Znate onu reklamu: „Antonio, vruće mi je!”. E ja bih na setu viknula: „Antonio”!, a on bi na hrvatskom odgovorio: „Vruce mi je, vruce mi je...”. Tako smo se smijali i zabavljali. Bio je baš pristupačan, zezancija na vrhu, ugodno i jedno od lakših snimanja u životu. Trajalo je možda dva sata, a poslijepodne je za drugi parfem snimala glumica i manekenka Olga Kurylenko.
Na nekim slikama jako podsjećate na nju, kao da ste sestre...
- Uspoređivali su me s njom, puno puta.
Jeste li ikad dobili ponudu za film?
- Jesam, i sad su mi počeli govoriti da bih trebala upisati tečaj glume.
Tko vas je pozvao?
- Agencije. Dosta njih kad snimamo neke reklame ili videa kažu da me ljubi kamera i pitaju zašto ne glumim. To stvarno često čujem. Sad me to vuče da probam, možda ću biti katastrofa, a možda bude OK. Ne znam.
Upoznali ste se i s Georgeom Clooneyem?
- Jesam, snimali smo skupa reklamu za Nespresso 'What Else', prije nekih četiri-pet godina, na jezeru Como, blizu njegov kuće u Italiji. Bili su on i glumac Jack Black. U pauzi snimanja sam našla neki balun i stala ga nabijati u štiklama. On je to gledao i kako svi gledaju što George Clooney gleda, tako mi je prišao. Pitao me odakle sam, bavim li se glumom (vidiš!). Kad sam rekla da sam iz Hrvatske, rekao je da voli našu zemlju i da je bio kod nas. Pričali smo o košarci, sportu...
Onda ste kao ambasadorica 'grada košarke', imali što reći?
- Nego! Izbiflala sam mu sve što sam mogla, odmah! Pratio je Dražena Petrovića, dosta toga zna o Hrvatskoj. Nažalost, na kraju sam u tim reklama dobila bolno malo vremena.
Kad ste shvatili da je manekenstvo ipak vaš posao, da je to to?
- Kad sam prestala plakati za Zadrom i kućom. Trebalo je proći sigurno pet-šest godina.
Toliko dugo?
- Bila sam dijete, htjela sam svoju mamu. Sad kad vrtim film unazad, ja sam dite s otoka i meni je i grad već bio previše, a kamoli svijet. Milano, New York, Pariz... Valjda mi je trebalo vremena. Možda, da nisam toliko žalila za doma i bježala kući, možda bi danas bila triput veća.
Stvarno?
- Možda, a možda i ne bi. Pretpostavljam, da sam se potpuno posvetila, da sam otišla i ostala, bila bih puno bolja. Ali ja sam uvijek htjela doći doma.
Jeste li bili u takvoj situaciji, da ste odbili ostati a pred vama je bila prilika koja bi vas još više lansirala?
- Ne direktno, ali sve agencije vole kad si u njihovom gradu jer si im dostupnija i lakše je organizirati snimanje.
Biste li danas sve to skupa ipak ponovili?
- Bih, i za ničim ne žalim. Ni za faksom. Voljela bih zbog svoje glave da ima diplomu, da se lakše osjećam, ali danas mogu on-line završiti što hoću.
Niste se nikada vidjeli kao ekonomistica, pravnica, liječnica...
- Upisala sam ekonomsku školu, zamišljala sam se kao nekakav uredski službenik, ni slučajno kao model. Ali znate što mi je malo žao?
Što?
- Sport. Volim sport i voljela bih da sam probala nešto u sportu. Mislim da sam dosta žilava, tvrdoglava i uporna. Uvijek kukam, ali ne odustajem.
A film?
- Voljela bih voditi neku televizijsku emisiju, ali da je zabavna, a ne informativni program. Gdje ne moram biti ozbiljna, neki putopis, da se glupiram. To bih voljela. A za to trebam otići u Zagreb, malo se spojiti s ljudima, popričati, savladati govor... Voljela bih definitivno ostati u svom smjeru, ali htjela bih pokušati, nikad ne znaš do ne probaš. Žao mi je ako ne probam. Uvijek o tome govorim, a po tome ništa ne radim. I još nešto...
Recite?
- Kad ste me pitali bi li sve ponovila, da, ponovila bi, ali ipak bi voljela da sam u startu nešto više o svemu tome znala. Da sam mogla od početka u svemu tome uživati. Stvarno nemam ništa loše reći ili prigovoriti životu, od odrastanja na otoku do srednje škole. Sretna sam zbog puta koji me odabrao. Ne bih vidjela svijeta, iako ga nisam vidjela toliko koliko sam mislila. Kad sam išla na Google, ispada da sam vidjela 23 posto svijeta.
Nije to malo.
- Nije malo, ali mislila sam da sam vidjela bar pola, ali ni blizu. Još nisam bila u Rusiji, a to je veliki komad svijeta. Bila sam u Brazilu i Argentini, ali hoću vidjeti i Peru, Čile.
To ostavite za penziju...
- Salu (suprug Saša, op.a.) nagovaram, kada kuću barem malo dovedemo kraju, da odemo šest mjeseci na put oko svijeta. Prije djeteta, prije svega. Voljela bi ići na ta mjesta gdje nisam bila.
Jeste li imali prilike ostati vani?
- Jesam, prije pet-šest godina sam htjela kupiti stan u Londonu, tamo se preseliti i ostati.
Što vas je spriječilo?
- Tata mi se razbolio. Došla sam kući, našli smo teren u Zadru i odlučila sam umjesto kupnje stana u Londonu graditi kuću u Zadru. I još uvijek se mučim s tom kućom. Nemojte nikada graditi kuću! Ha, ha, ha...
Kažete da bi mogli živjeti u Cape Townu u Južnoj Africi. Nekada se trčali, a sada bježite iz Zadra.
- Da, sada bježim. Zezam se, volim Zadar. Za odgajati djecu i imati obitelj, to mi je možda najbolji grad. Imamo sve, klimu, sigurno je. Kad usporedim s drugim gradovima nije skupo. Južna Afrika je čudna, javne škole su katastrofa, a privatne su jaku skupe. London je još skuplji. Svugdje se može živjeti, ali mislim da je za obitelj ovdje najbolje.
Vratimo se na početak razgovora, što onda kažete mami, familiji kad pitaju 'kad ćeš...'
- Dogodine, dogodine... Onda mi mater kaže: „To govoriš već deset godin, dogodine”. I tako to traje. Luda sam od toga. Ljudi imaju slobodu da me to direktno pitaju, ne znaju da li ja ima problema, mogu li... Meni je to intima, moja privatnost.
Ne bih pitao da niste sami rekli.
- Ma znam, govorim slobodno.
Mogu to koristiti za intervju?
- Možete.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....