Pobjednica Eurosonga, voditeljica škole pjevanja i razlog zbog kojeg sam nakon našeg razgovora cijeli dan pjevušila „nisam ja santa ledena, nisam ja žena od kamena“. Sve to, ali i puno više od toga je Emilija Kokić, koja s nestrpljenjem očekuje novu školsku godinu koja će joj, nada se, vratiti poslovni dio života u normalu.
- Moja škola pjevanja nastala je spontano i slučajno, bez neke moje jasne namjere. Iznutra sam osjećala da je ta moja pjevačka karijera zapravo počela jako silovito. Nakon toga što u anonimnom bendu pobijediš na Eurosongu, pa taj uzlet, pa rat, pa završiš u podrumu pod granatama, pa sve skupa splasne, pa se bend raspadne, nakon čega sam išla u solo karijeru... Osjećala sam intuitivno u sebi da mene još ima, nije me zadovoljavala samo pjevačka karijera. Osjećala sam da me uzima cijelu, a htjela sam otkriti što to još u meni leži. I… Jedan put dobra prijateljica moga supruga, Melita Hengrek, bila je pozvana pjevati u „Zvijezde pjevaju“ - prepričava Emilija svoje pedagoške početke. U popularnom showu HRT-a, televizijske kuće u kojoj je Hengrek radila kao voditeljica, mentor joj je bio Splićanin Giuliano.
- Rekla mi je da joj on stalno govori: "Pivaj, pivaj!", a ona ne zna kako točno treba. Naravno da je Giuliano predivan i pretalentiran, ali postoji taj pedagoški moment. Radi se o načinu na koji nekoga učiš i prenosiš mu znanje. E sad, kako sam ja i sama završila solo pjevanje, znam da je to proces, ali imam strpljenja. Tko zna, možda sam i samo maštovita pa sam uspjela njoj to nekako prenijeti - smije se rođena Zadranka, koja je prijateljicu tako podržavala u pjevačkoj avanturi.
Odlično prenosi znanje
Zapravo, ideja o otvaranju škole pjevanja došla je od Hengrek, koja je našoj sugovornici neprestano ponavljala da je iznimno talentirana za prenošenje znanja. A šteta je ne iskoristiti svaki talent koji netko ima.
- Kad je ona meni to rekla, mislila sam da mi to bezveze savjetuje. Kakva škola pjevanja, kako se to otvara? - nastavlja kroz smijeh Emilija, koja je iz početnog neznanja za nekoliko godina uspjela stvoriti jednu od najpoznatijih škola pjevanja.
Nesigurna ima li kapaciteta za tako velik korak, otišla je u Narodno sveučilište u Dubravi, koje se nalazi u njezinu susjedstvu i predložila suradnju.
- Ravnatelj me zapravo odgovarao na prvu, doživljavao me kao osobu s televizije koja je vrlo uspješna u karijeri i poznata i sad ja kao takva odjednom želim otvoriti školu kod njih, njemu je to valjda bilo izvan pameti - smije se Kokić, tipična "dišpetna" Dalmatinka koja nije posustala u svom naumu. Odlučna, ali s velikom količinom straha, ipak je krenula u nešto što će se poslije pokazati kao pun pogodak. Započela je sa samo petero ljudi.
- Ja sam školu otvorila u petom mjesecu, a u šestom završava sezona. Jako hrabro! Htjela sam opipati sebe, vidjeti imam li strpljenja i živaca jer se ipak radi o radu s ljudima. Shvatila sam da tu ima nešto za mene. Već sljedeću godinu normalno su krenuli upisi… - prepričava.
Škola pjevanja funkcionira po principu školske godine, uvijek su upisi u devetom mjesecu i godina traje do šestog mjeseca sljedeće godine. Već prva puna akademska godina donijela joj je velik broj polaznika i tako je rasla iz godine u godine. Kako ne bi nikada postala dosadna svojim polaznicima, svake godine doda i osmisli nešto novo, a predaje nekoliko različitih programa.
- Pjevanje je divan hobi, prekrasno je za sve koji imaju taj talent, a ja se uvijek trudim da bude zabavno. Ne može to biti dril pun nekakavih suhoparnih vježbica za vokalnu kondiciju koje će ljudima biti dosadne. Poanta je da je korisno, ali i zabavno - nastavlje te dodaje kako značajan broj njezinih polaznika ima problema s tremom, na čemu ona radi s njima. U cijelu priču je uključen i emocionalno-psihološki dio, što učenju daje puno šire i dublje dimenzije.
Inače pričljiva i brza na jeziku, na pitanju o tome osjeća li se bolje u ulozi predavačice ili pjevačice, Emilija nema konkretan odgovor.
'Zapela' u čežnji
- Ne znam. U zadnje vrijeme mi fali škola, ali mi fali i snimanje pjesama i moja pjevačka karijera. Nisam ja aktivna u tom pjevačkom smislu da radim nastupe i koncerte, ali ja snimam i tako sam diskografski aktivna. Prisutna sam, a sad odjedanput nema ničega pa sam zapela u svojoj čežnji i za jednim i za drugim - otkriva te dodaje kako s onim polaznicima s kojima može raditi online, tako i radi, ali nije svima moguće taj dio učenja prenijeti preko Zooma. Većina ipak nije oduševljena time što se ne vide uživo.
Pojava koronavirusa svima je poremetila poslovanje pa tako i njoj, a nekoliko različitih paketa mjera pobrkalo joj sve planove. Budući da je škola pjevanja specifična djelatnost, morala se izravno dopisivati sa Stožerom civilne zaštite iz kojega su joj objasnili zakon i mjere donesene koje se odnose konkretno na njezinu djelatnost. Na popisu su bili amaterski zborovi, probe ili nešto slično, ali škole pjevanja nisu bile točno navedene, zbog čega je nastavila komunikaciju sa Stožerom.
- Uvijek sam znala na čemu sam. U toj situaciji, pjevanja i aerosola i sve te čestice koje izlaze tijekom pjevanja mogu biti opasne i potencijalno nositi rizik od zaraze. Imala sam varijantu da sam mogla imati određeni broj ljudi u učionici, a nakon toga su se mjere pooštrile u trećem mjesecu. Zapravo sam smjela raditi samo mjesec dana ove godine, i to s djecom. Isti broj odraslih nije smio biti u učionici. Pretpostavljam da je to zato što su otkrili da su djeca manje zarazna ili manje škodi. Jako mi je škola bila pogođena, a poslije i zatvorena. Korona me pogodila i kao pjevačicu, ali i predavačicu - govori nam o zahtjevnom razdoblju.
Svako zlo za neko dobro, manjak posla koji je doživjela s jedne strane omogućio joj je da se posveti svojem studiju.
- Prava sam štreberica, pa ja nešto studiram, ali to ću otkriti tek kad završim. Zapravo mi je taj prisilni predah dobro koristio na fakultetu. Ova peta godina mi je bila izuzetno naporna i zahtjevna pa sam itekako dobro uložila svoje slobodne vrijeme i posvetila se stvarima koje me duboko zanimaju - najbolje je moguće iskoristila vrijeme, dodaje. Da je škola bila aktivna kao godinu dana prije korone, teško da bi sve stigla.
Ipak, uspjeh škole nije samo njezin jer ima, kako sama kaže, ljude koji su fantastični u određenim segmentima.
- Ne radim baš sve ja. Netko se bavi isključivo ritmom, netko tehnikom pjevanja… Imamo mi i glumačke dijelove. Dosta različitih slojeva ide pod kapu pjevanja, nije to samo ponavljanje tonova i određene melodije - hvali svoje kolege koji vrijedno rade na ciljevima škole pjevanja s njezinim imenom.
Svi koji prođu kroz njihova vrata nemaju želju za profesionalnim pjevanjem, jako je puno onih koji žele naučiti pjevati samo sebi za dušu.
Podučava i umirovljenike
- Meni je najzanimljiva grupica ljudi koji su pred mirovinom jer dosad zbog roditeljstva, posla i drugih okolnosti u životu tek sad imaju vremena za bavljenje svojim strastima. Ta energija, naboj, pozitiva, i radost, i strast, i sve to što nam ta skupina ljudi donosi na satove nešto je predivno. Čovjek radi nešto što voli i što želi cijeli život. Odčepi se nekakav poklopac i daju si oduška - prepričava s oduševljenjem u glasu.
Oko završnih izvedbi svojih polaznika posebno se potrudi, a nastup koji predstavlja krunu školske godine napravljen je na visokoj razini. Razglas rade profesionalci koji i inače rade s bendovima, tri kamere snimaju cijeli nastup kako bi na kraju balade polaznici u svojim rukama mogli imati i DVD svog uspjeha, ali i diplomu o završenom stupnju.
Najponosnija na sebe i svoj rad je kad vidi da su polaznici pobijedili sami sebe, a dogodi joj se i da je emocije preplave. Jednom su tako, na završnoj izvedbi za kraj godine, emocije bile jače od nje pa se od radosti i rasplakala.
- Jedna djevojčica koja se cijelu godinu mučila, borila se i dolazila nikako nije mogla pogoditi intonaciju. Te velike okice su me gledale, ona otpjeva, a to bude falš. Uvijek sam je morala ispravljati jer nije bilo dobro, a boljelo me srce to reći djetetu koje je jedva čekalo moje priznanje. Tek pred kraj školske godine se nešto u njoj iznutra dogodilo i tek je na kraju uspjela otpjevati intonativno dobro. Na dodjeli diploma htjela sam pred svima, pred roditeljima i publikom i pred drugim djevojčicama iz njezine grupe, reći koliko je bila dobra i koliko sam ponosna. U valu lijepih riječi koje sam imala za nju samo sam počela plakati. Rasplakala sam se, rasplakala se ona, plakala je i publika… - zaključuje poznata mentorica, čiji se polaznici vraćaju iz godine u godine.