Hvala tebi, ljubljeni moj puče hrvatski, koji si me dočekivao raširenih ruku i srca otvorena po ulicama Dalmacije, Slavonije i Kvarnera.
Poanta je to izrečena u Zadru, točno prije 20 godina, na kraju petodnevnoga trećeg pohoda danas svetog pape Ivana Pavla Drugog Hrvatskoj, koji se od 5. do 9. lipnja 2003. održavao u pet naših gradova: Dubrovnik, Zadar, Rijeka, Osijek i Đakovo.
Ovo jubilarno stoto svjetsko apostolsko putovanje Svetoga Oca dovelo je bilo Lijepu našu na udarne stranice i termine vodećih svjetskih medija, tako da se nakon dugog vremena moglo vidjeti kako se hrvatski narod znade iskreno radovati i veseliti, i kako nam je malo bilo potrebno za sreću.
Jubilarno stoto putovanje
A to malo je razumijevanje i uvažavanje koje je prema nam pokazivao Kristov namjesnik na zemlji, nasljednik apostola Petra, Papa iz bijele Hrvatske, iz okolice Krakowa, za čijeg smo se pontifikata oslobodili okova komunizma, koji nas je među prvima kao suveren male ali utjecajne države, Vatikana, priznao 13. siječnja 1992. Bilo je to na tragu onog pisanog priznanja koje se dogodilo prije 1144 godine, na dan 7. lipnja 879., kad je papa Ivan VIII. uputio narodu Hrvata na čelu s knezom Branimirom tri povijesna pisma. Bilo je to prvo međunarodno priznanje mlade hrvatske države, onako kako taj akt danas podrazumijevamo, dakle, u stoljeću devetom.
U razmaku od devet godina tijekom njegovog dugačkog pontifikata, od prvog 1994. preko drugog 1998. pa do spomenute 2003., bio je to treći posjet pape Wojtyle Republici Hrvatskoj. Ako se k’ tome doda da je Ivan Pavao Drugi 1997. pohodio Bosnu i Hercegovinu, prije svega Crkvu u Hrvata u toj zemlji, u glavnom gradu Sarajevu, te da je nedugo nakon što je završio svoje stoto poduzeo i stoiprvo apostolsko putovanje, konkretno u Banju Luku, gdje je beatificirao apostola hrvatske katoličke mladeži, Ivana Merza, rodom iz toga grada u BiH, onda se možemo nazvati gotovo privilegiranim u Papinim očima, koji je nas Hrvate volio i poštovao kao malo koji narod, gotovo kao svoj poljski narod.
Uostalom, sveti nam je Papa tijekom drugog putovanja u Lijepu našu, u Mariji Bistrici proglasio blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Bilo je to u subotu 3. listopada 1998.
Dan poslije, sjetimo se, Sveti Otac je u povodu 1700 obljetnice grada Splita bio u gradu pod Marjanom, točnije na Žnjanu gdje je slavio misu ispred pola milijuna vjernika, poklonio se svetom Dujmu u njegovoj katedrali, a onda navečer u Solinu na Gospinu Otoku održao nezaboravni susret s mladima. No, o svemu tomu više u listopadu kad se obilježava 25. obljetnica tih povijesnih događaja. Ne zaboravimo na kraju ovog pasusa spomenuti i kako je u prvi posjet Hrvatskoj papa Wojtyla stigao prigodom devetstote obljetnice Zagrebačke biskupije, i na Hipodromu 11. rujna 1994. predvodio misno slavlje na kojem se okupilo milijun ljudi, što je najveći ikad održani skup Hrvata od stoljeća sedmog do naših dana.
Beatifikacija u Gružu
Zadržimo se u ovom tekstu na dvije za nas najzanimljivije točke, odnosno mjesta trećeg Papina pohoda koji se zbio prije 20 godina. U Dubrovniku, drugog dana pohoda, u petak 6. lipnja 2003., gradu prirodnih ljepota, Ivan Pavao Drugi održao je prvu svečanu misu tijekom tog putovanja i na njoj je počeo razvijati misli koje su sadržane u geslu njegova dolaska u Lijepu našu: Obitelj - put Crkve i naroda.
Beatifikacija sestre Marije Propetog Isusa Petković bila je povod da propovijed u Gružu Papa posveti svim hrvatskim ženama: suprugama, sretnim majkama i onima koje su obilježene tugom zbog gubitka najmilijih u strašnom ratu koji je Hrvatsku bio pogodio početkom devedesetih. Lik prve hrvatske blaženice Sveti je Otac stavio kao primjer i pred sve časne sestre, koje su poput Marije Petković svoj život posvetile nasljedovanju Krista prihvaćajući život u čistoći, siromaštvu i poslušnosti.
Te se mise u Gružu, jedine za tog pohoda održane u Dalmaciji, na kojoj su sudjelovali i mnogi hodočasnici iz Splita, doline Neretve, s naših otoka, iz susjedne Hercegovine, sjećam po teškim patnjama koje je sveti Papa podnosio dok su ga iznosili na oltar pripravljen u Gruškoj luci.
Osobito mi je ostala upečatljiva slika kojoj smo nehotice svjedočili sada već pokojni kolega dubrovački fotoreporter Slobodne Milo Kovač i ja osobno, kad smo ostavši sa strane lučke zgrade zatekli se u trenutku dok je ekipa iz Papina osiguranja shvatila da ne mogu Ivana Pavla Drugog unijeti u lift zajedno s kolicima kako bi ga podigli na plato oltara.
Uslijedila je brza operacija premještanja Svetoga Oca, koji je pritom podnosio velike bolove što se i vidjelo iz njegovih grimasa, na jednu običnu stolicu koju su donijeli s oltara ručno, na kojeg su isto tako, na isti način odnijeli kolica koja su bila preširoka.
Iako poznat kao pravi profesionalac Milo ni jednog trena nije ni pomislio snimati te scene koje su mogle biti jako neugodne i za Papu i za Svetu Stolicu, a što su i sami djelatnici osiguranja znali cijeniti, pa je jedan od njih kolegi Kovaču digao palac u zrak u znak odobravanja.
Molio se šesti čas na Forumu
Treći pastoralni pohod Hrvatskoj papa Ivan Pavao Drugi zaključio je u ponedjeljak 9. lipnja 2003., na blagdan Marije Majke Crkve, molitvom Šestog časa u Zadru. Kao sastavni dio liturgije je i službena molitva Crkve, Božanski časoslov, kojeg se Šesti čas slavio na Forumu. Za milijunsko mnoštvo Hrvata koje je preko televizijskih ekrana pratilo događaj održan na Duhovski ponedjeljak, kao i za one koji su u njemu sudjelovali, bilo je to izvanredno otkriće. Dakle, osim mise postoje i drugi oblici molitve.
A da su Zadrani pravi, pokazali su i neviđenim skandiranjem tijekom susreta s Papom na Forumu. Bilo je kao na košarci, kad igra njihov KK Zadar. “Mi smo Zadrani, Papa je naš”, “Papa mi te volimo”... orilo se na sve strane. Marko Perković Thompson kao poseban je gost premijerno otpjevao svoj hit, uspješnicu nazvanu: “Ivane Pavle Drugi, Hrvatska te ljubi”. Forum je bio prepun hrvatskih i vatikanskih zastavica koje su lepršale u rukama vjernika kao i mnogi posteri s likom generala Ante Gotovine, u to vrijeme bjeguncem pred haaškom optužnicom.
Timbar takvoj izvanrednoj atmosferi dali su prije svih predstavnici brojnih crkvenih pokreta, neokatekumena, križara, fokolarina, bratovština, molitvenih zajednica... koje su u to vrijeme, kad je pastira bio nadbiskup Ivan Prenđa, naprosto bujale u Zadarskoj nadbiskupiji. A sa samim navijanjem ravnao je Prenđin generalni vikar mons. Ivan Mustač. Obadva su, nažalost, u međuvremenu preminuli.
U to sam vrijeme vodio za Slobodnu Dalmaciju “Dnevnik hodočasnika”. Evo za kraj ulomka koji tada nije ugledao svjetlo dana.
“I osobno sam se kao hodočasnik ovih dana molio skupa s Papom na zajedničke i svoje vlastite nakane. Tako sam se u Dubrovniku, nadomak otočića Daksa molio za patra Petra Pericu i sve žrtve komunističkog terora nakon Drugoga svjetskog rata. U ravnoj Slavoniji, pored Vukovara moje su misli bile sa svim mučenicima iz nedavnog Domovinskog rata. U Rijeci sam se molio za generala Mirka Norca, jednog od hrvatskih junaka, koji u tom gradu provodi svoje uzničke dane. I na kraju, u Zadru sam se sjetio još jednog generala, Ante Gotovine, kojem ne daju da živi u miru sa svojom obitelji.”