Ivi Moroviću na putu se pridružio prijatelj Tomislav Barbić, donio mu je sunce, ali i vjetar u prsa. Naišli su i na tri psa, branili se toljagama...

Putovanje zadarskog brijača Ive Morovića bicklom iz Zadra u Lisabon nastavilo se zahtjevnom turom prema Valenciji.

- Dobro su rekli što južnije to tužnije, mislim na vrime. Ja što više idem na jug to kiša više pada. I danas me pratila, doduše lagana, ali dosadna. No, dobro je što je vitar u leđa. Kasno popodne sam stigao u Valenciju - napisao je.

Uslijedio je dan odmora jer je čekao da mu se pridruži prijatelj Tomislav Barbić s kojim će zajedno do cilja.

- Kako mi je i obećao, Tomislav Barbić mi je donio sunce, no sa suncem donio je i vitar u prsa, a nije trebao, no ne zamjeram mu, glavno je da smo zajedno. Ujutro mu na brzaka pokazujem grad, ipak sam ja tu već domaćin. Nakon toga kreće spektakl, samo brda i brda. Ali predjeli kroz koje smo prolazili bili su prilipi, gotovo bez prometa. Ipak da ne bi sve prošlo idilično pobrinula su se tri velika psa čuvara, morali smo se braniti drvenim toljagama, no ipak pametniji popušta, pa su se psi udaljili u miru. Navečer smo našli smjestaj u Cofrentes, koji ima čak i nuklearnu elektranu - napisao je.

- Novo putovanje biciklom i od samog početka drugačije. Po prvi puta nisam startao iz Bregane ili prošao Breganom. Prvi put nisam prošao i kroz Zagreb. Nije moj stil, ali život je prekratak da bi robovali nekim svojim pravilima. Prijatelj i živuća legenda Ive Morović je krenuo prema Lisabonu, a ja nisam mogao izdržati, kopkalo me, kombinacija je bilo more, a odluka je pala na Valenciju...

Ive je već upoznao Valenciju, ali nisam je ni ja mogao napustiti bez da barem nešto vidim. Tako smo otišli do kompleksa, ne znam kako se točno zove, gdje se nalazi oceanij, hemisferic i muzej, pa malo kroz centar grada. Krasan grad, definitivno za preporuku za posjet. Izlazak iz grada kao i kod svakog većeg grada - kompliciran. Još smo se i borili s navigacijom. Ovo je prvi puta da nisam detaljno pripremio rute, nego samo ugrubo. Dio između grada i početka uspona na brda nije baš posebno lijep, više za izbjegavanje.

Ivi sam obećao sunce i doveo ga, ali o vjetru pričali nismo i eto ti vraga. Onaj vjetar u leđa se pretvorio u vjetar u prsa, koji nam je povremeno zadavao dodatne poteškoće uz silne uspone i jako sunce. Temperatura je išla do 32° C i u kombinaciji s usponima gdje šume nema nego su brda obrasla niskim raslinjem, pretežno ružmarinom, nije baš bila sretna. Cijeli dan smo bili na suncu. Vide se i tragovi na koži, one prave biciklističke linije.

Krajolik se mijenjao, od plantaža mandarina i mislim kakija u podnožju brda, preko nepreglednih brda obraslih već opisanim raslinjem, očaravajućih stijena, vrhova i dijelova brda i kanjoma koji neodoljivo podsjećaju na Grand Canyon samo u zeleno-bijeloj varijanti, gradića na vrhovima brdašaca, konačno do rijetke borove šume i vinograda. Često zastajkujemo, fotografiramo taj krajolik i guštamo u njemu. Gušt bi bio i veći da nas nije crpila konstanta sunce-vjetar-gore-dole s puno većim naglaskom na gore. Bio je tu još i bliski susret s tri psa do pasa. Ali dvije poveće batine i guranje bicikla s druge strane pasje ophodnje riješile su nesuglasice.

Jelo se nije baš nešto, pilo tek zeru bolje. Uglavnom ne vrijedno spomena.

Na kraju dana 100 km, umorni, s slabim prosjekom ali zadovoljni. Pogotovo ja, spreman za 30 km bez stajanja.

Smjestili smo se u gradiću Cofrentes.

Danas 12,36 + 100,85 km. Ukupno 113,21 km - izvijestio je pratitelje Tomislav Barbić.

Sretan put momci, prema cilju...