Zadar ima najboljeg lovca u Hrvatskoj. Josip Kovačević je sa svojim psom, engleskim seterom Timom, odnio prvo mjesto na državnom lovno-kinološkom kupu Sv. Hubert u Garešnici, „okitio“ se odličjem, proslavio pobjedu i vratio se svakodnevnom poslu.
Kad smo ga nazvali, bio je manje elokventan nego inače. Poznat je kao vedar 40-godišnjak, razgovorljiv, radišan, spreman na šalu. No kad je trebalo razgovarati za novine, kazao nam je da se na lovce „krivo gleda“, da ih ljudi percipiraju gotovo kao „divljake željne lovine“ i da se u javnosti još uvijek stvara kriva ili nepotpuna slika o lovcima i lovstvu uopće.
Što podrazumijevate pod „krivom slikom?“
- Još uvijek se može čuti ono da „preko polja idemo do gostione“, da smo „mesari“, da s oružjem idemo kuda nas je volja… To je toliko pogrešno, ja i moji kolege lovci prolazimo rigorozne provjere, pazi se na sve, postoji lovačka etika, u policijskoj evidenciji ne smijemo imati niti prekršaj… Policija naše ponašanje provjerava i u razgovoru sa članovima obitelji, i sa susjedima. Ne može se proći lovački ispit, koji je ionako složen, ako ste vikali na susjeda ili člana obitelji. I sve to se periodično provjerava. Mi lovci ne radimo odstrel bez veze i bez reda, pravila su vrlo stroga, liječnički pregledi su složeni, temeljiti i ponavljaju se. Postoji lov na štetočine, kalendar lova, treninzi sa psima, a i psi moraju proći strogi ispit prirođenih osobina – nabrojao je Kovačević.
Predsjednik Lovačkog saveza Zadarske županije Damir Perić je prije nekoliko dana na skupštini ipak rekao da nedostaje lovačke etike…
- Da, i na tome trebamo poraditi. U svakom žitu ima kukolja. Postoje krivolovci. Postoje lovci koji u lov još idu u uniformama iz '91. To se ne radi, postoji propisana odjeća za lov. Postoje lovci koji odstrele više divljači nego što je dozvoljeno. Neki imaju loš odnos prema psima. Upravo na tim stvarima treba raditi, nas je u županijskom Lovačkom savezu dvije i pol tisuće, podijeljeni smo u 17 lovačkih društava, sva pravila se znaju i ne trebaju nam ekscesni ljudi – rekao je Kovačević.
Lovac je postao prije deset godina, lovac Luciano Ćustić sa zadarskog Bokanjca, inače višestruki prvak Hrvatske u lovu, zainteresirao ga je za lovstvo i naučio ga gotovo svemu. Zato je Kovačević, pored članstva u matičnom lovačkom društvu „Kuna“ iz Poličnika, ujedno i član lovačkog društva „Prepelica“ sa Bokanjca.
Za polaganje lovačkog ispita morao je savladati balistiku i streljaštvo, znati sve potrebne kalibre oružja i kako se njime rukuje, potom poznavati sve vrste divljači te na koncu savladati kinologiju. Uz to treba proći liječnički pregled i policijsku provjeru.
Kojim se oružjem vi služite?
- Imam lovački karabin kalibar 30.06, pušku sačmaricu kalibra 12, te lovački pištolj.
Lovački pištolj?
- Da, sad će to zvučati loše kada kažem da je to pištolj za tzv. samilosni hitac. No upravo to spada u lovačku etiku, dakle ako je lovina samo ranjena onda jednim hicem iz pištolja završimo odstrel. U protivnom bi se radilo o mučenju ranjene životinje.
Što lovite i što ste lovili u Garešnici gdje ste proglašeni najboljim lovcem u Hrvatskoj?
- Postoje tri vrste lova, na visoku divljač (vepar, krmača, nazime, prase…), na nisku divljač (zec, fazan, šljuka…), te lov na predatore i štetočine. To su u prvom redu lisice i čagljevi. Čagljevi u čoporima ulaze ljudima u dvorišta i uništavaju im domaće životinje, da i ne spominjem divlje svinje. Lisice su viđene u dvorištima na zadarskom Bokanjcu, tu je naša intervencija nužna – kaže Josip Kovačević.
Naš sugovornik ima pomalo neuobičajene navike. U obitelji samo on sprema ulovljeno, ali vrlo malo toga donese. Prije nekoliko dana svim susjedima je za blagdansku trpezu odnio fazane i zeca.
- Pa to je razlog zašto izvan mog „lovačkog kruga“ malo pričam o lovu, jer vidim nevjericu kod ljudi kad kažem da mi odstrel nije cilj, da sam nebrojeno puta sa psom otišao u lovište da bih na „čeki“ samo promatrao…
Kako ste onda uspjeli postati prvak Hrvatske u lovu?
- U natjecanju se 60 posto gleda moj rad, a 40 posto što radi pas. Imam vrhunskog psa. Ocjenjuje se koliko je on dresiran, kakve su mu osobine, kako i koliko daleko ide po divljač… Moj pas je fazana donio sa 200 metara udaljenosti ravno pred suce. Kod mene se bodovala izobrazba, ponašanje u lovu, sigurnost. Što se odstrela tiče, prvak Hrvatske sam sa tri odstrijeljena fazana. Boduje se broj hitaca, a ne „tko će više uloviti.“ Prva dva fazana su bila dio natjecanja, a onda nas je u finalu ostalo samo šest lovaca. Tu je ulovljen treći. To je to – jednostavno objašnjava Kovačević, koji, kao i njegovi kolege, svakih pet godina ide na liječnički pregled. Osim klasičnog pregleda, lovci ispunjavaju 10 stranica psiho testa, potom razgovaraju sa psihologom, a onda sa psihijatrom. U policiju moraju nositi oružje na kontrolu – puškar provjerava da li je sve izvorno, da li su mijenjane cijevi…
Stroga pravila imaju i psi. Točno je određena visina pasmine, pregled ide od zuba do repa, provjerava se rodovnica.
Sve u svemu – rigorozno.
- Kažem vam, mi smo kao bubice. Moramo. Da samo viknem i dobijem prijavu za remećenje javnog reda i mira, gotovo mi je sa lovom. A lov je moj život. Imam posao, imam obitelj, a lov je druženje, treninzi sa psom po 20 kilometara dnevno, sklapanje prijateljstava… Da, jedemo meso, možemo pričati i o tome. Većina ljudi jede meso. Ali lov nije odlazak po meso. Takva percepcija je odbojna i jednostavno nije točna – rekao je Josip Kovačević.
