Među najboljim ste studentima na godini?
- Tako kažu…
Tako kažu vaše ocjene i trud.
- Bez pomoći moje majke, poticaja kolega i profesora, ne bih sâm ništa mogao.
Vi ste slijepi. Imate i druga fizička ograničenja…
- Da, nemam obje šake, amputirane su. Nemam 90 posto sluha. I lijeva noga iznad koljena mi je amputirana, ne mogu samostalno hodati.
U Zadru ste pune četiri godine, nakon završenog preddiplomskog studija psihologije, upisali ste i diplomski studij u trajanju od dvije godine.
- Tako je.
Josip Milković, zadarski student iz Vrlike, koji je prije sedam godina doživio nesreću na karlovačkom inženjerijskom poligonu Cerovac u eksploziji TNT-a, sinonim je borbe za život. Za nekoliko dana, 26. travnja, navršit će se sedam godina otkako je zadnjeg dana obuke nesreća potpuno promijenila njegov život. Kao prvostupnik građevine, izvrsni nogometaš i polaznik časničke škole, doživio je eksploziju naprave. Danas, sedam godina poslije, Josip je dobitnik nagrade rektorice na Sveučilištu u Zadru kao izvrstan student. Nagradu mu je prije nekoliko dana uručila rektorica prof.dr.sc. Dijana Vican.
A mislili smo da neće preživjeti. Samo srce mu je radilo – kaže nam njegova majka Ana, svima poznatija kao Anka. Napustila je sve kako bi bila pomoć svome sinu koji je u Zadru upisao studij.
Anka se osmjehuje, kaže da su im na Sveučilištu nudili domski smještaj, ali da ona nije za to, da bi je „zbog lošeg ponašanja izbacili“, šalu na stranu, no komod i privatnost vam nitko ne može platiti, pa su se ipak za sada odlučili za iznajmljivanje stana. "Kada počne sezona onda moramo izaći iz stana, kao i većina studenata u turističkom gradu." Njezin smisao za humor i osmjeh ima i Josip. Čudo od momka, borac, elokventan, bogatog vokabulara, inteligentan, razuman.
- Ne mogu biti negativan i tužan, jer bih time rastužio ono što ja zovem sustav. Sustav su, jednostavno rečeno, svi oni ljudi koji su mi pomagali, počevši od brojnih liječnika koji su se borili za moj život pa moja obitelj, moja majka, koja mi je na pomoći 24 sata dnevno, prijatelji, dakle svi koji su se trudili i pomagali mi da ostanem na životu, a potom i da razvijem svoje potencijale, da studiram, da živim, da idem u teretanu, da učim i da ostvarim ciljeve koje sam sebi zacrtao. Sad zamislite koliko je to ljudi. I kad bih ja pao u apatiju, kad bih bio neraspoložen i bezvoljan, svi oni bi se osjećali loše. Ja moram vraćati dobrotu koju sam primao i koju primam – s osmjehom nam kaže Josip.
- Vjerovao sam i vjerujem, da me netko na životu ostavio s razlogom, jer sve to preživjeti bilo je gotovo nemoguće. Nakon prognoze da ću biti biljka i da neću moći govoriti, drugi su se izborili da ostanem na životu. Ako ja odustanem i padnem, to je kao pad svih onih koji su mi pomagali, njihovo veliko razočaranje. To se ne smije dogoditi. Pogotovo kada je majka u pitanju. Majka mi je sve – priča nam Josip, dodiruje slušni aparatić, namješta ga, na trenutke ne čuje dobro.
Još jedna godina studija i bit ćete magistar psihologije. Kakvi su vam planovi, hoćete li ostati u Zadru?
- Zanima me puno toga. Najviše se vidim kao motivator. Ljudi mi se javljaju, kažu da ih motiviram i da im dajem snagu za život. Iz toga se u meni javlja želja da radim neku vrstu savjetovanja, da radim s ljudima koji su u rehabilitaciji, koji su doživjeli traumu, koji prolaze težak period svog života… Vidim puno prostora gdje bih ja mogao dati doprinos. Svakako, cilj je da budem koristan, a ne invalid u nekoj mirovini – kaže Josip i ističe:
- Ja ne znam hoće li to biti Zadar, volio bih, ali primarno želim biti tamo gdje budem potreban, gdje su ljudi osamljeni, odbačeni, tamo ću ići da im pomognem, da ih motiviram i da im vratim nadu. Znači nije bitno gdje ću živjeti, nego je bitno da bude smisleno. Zato se ne bih toliko vezao za neki grad, osim u jednom slučaju, a to je ako osnujem obitelj. To bi onda presudilo – osmjehne se mladić.
Tražite djevojku?
- Da, tražim, trudim se naći. Možda se trebam truditi više? Vidjet ćemo. Možda će me netko i prihvatiti. A kako izgledam? – pita me nasmijano Josip i odmah nastavlja:
- Jasno da bih volio znati točno kako izgledam. Ali rekli su mi da sličim na onog prije, da su me nakon nesreće dobro „sastavili“, pa je valjda tako – kaže Josip, koji živi u potpunom mraku. Gubitak vida uslijed nesreće bio je stopostotni.
- Ljubav je pokretač svega. Pogotovo ako se osobe nađu, u smislu da su dobra podrška jedno drugome. Svaka osoba teži tome da zasnuje obitelj. No znate, nije smak svijeta ako i ne uspijem u tome. Mogu biti koristan u drugoj domeni, izgraditi karijeru. Ali ja nekako vjerujem… u ljubav… da će se dogoditi. A i vrijeme je da vratim mamu tati, koji je kući u Vrlici sam.
Majka Ana sluša nas i šuti. Raspoložena je.
- Ja sam samo majka – kaže skromno.
- Tu sam da Josipu pomognem, ostvarim mu ono što smo vidjeli da bi moglo ići. Izrazio je želju za studijem, ali ne može sam. Netko se morao odreći svoga života da se posveti njemu. Istina, malo smo „rasuti“ kao obitelj, kćer radi i živi u Splitu, sin je u Kninu, muž u Vrlici, ne može kuću ostaviti. Tako je za sada. Josip bez mene ne može.
Potreba za pomoći njemu doslovno počinje buđenjem, svakog dana?
- Da, čim se probudi treba mu uključiti slušne aparate, ne može sam jer nema prste. Sluh mu je na oba uha 90 posto oštećen, bez aparata ne čuje. Tijelo mu je bilo skroz razneseno. Samo mu je srce kucalo. Sve drugo, svaki organ je bio potrgan, oštećen ili poremećen u funkciji. On kao slijepa osoba bi mogao puno toga sam. Ali nema prste koji su potrebni za većinu stvari – govori majka. Josip objašnjava da bi njegovo samostalno oblačenje zbog toga trajalo satima.
- A i kad se obučem, netko mora vidjeti je li sve na svom mjestu, je li nešto naopako. I protezu na nogu treba staviti, to je procedura. Ne mogu hodati samostalno, trebam se pridržavati za nekoga. Ali imam dobru stvar, nastavke za ruke, pa se spojim na traku za trčanje u teretani, oslonim se i tako hodam dva, tri kilometra da održavam mišićni sustav. U teretanu idem s prijateljima. Tijelo je povezano s duhom. Da bi duh bio jak, treba se kretati, vježbati, šetati – objašnjava Josip. Pokazuje na majku i smije se.
- Bez majke me ni fakultet, ni ljudi ne bi vidjeli. Ono što sam uspio postići zadnjih sedam godina je mamina zasluga. U ovoj priči ona je glavna – kaže.
Žao mu je što je veliki broj mladih ljudi apatičan, potišten, što je sustav vrijednosti iskrivljen.
- Iznimno je važno s kim se družite, to moraju biti pozitivni ljudi, koji imaju optimizam i koji će biti tu za vas kad klonete duhom. Naravno da imam i ja teških dana, strašno je kad imam „fantomske boli“, kad me svrbe dijelovi tijela koje nemam, kad sam sniženog raspoloženja. Ali nakon toga opet sam dobro i duboko vjerujem da život ima smisla. Bitno je da čovjek nađe smisao u onome u čemu je dobar, da ti netko kaže bravo, super ti to ide, pa ti nekoga oraspoložiš, jer svi smo mi povezani i svi djelujemo jedni na druge. Sustav vrijednosti je čudan, govore što nam sve treba da bismo bili sretni, kao pomoć nam se često nude stvari koje to uopće nisu. Puno produktivnije od traženja „pomoći“ na internetu je prošetati, slušati glazbu, vježbati… Meni jako pomaže individualni trening da održim svoje dobro mentalno stanje. Sva negativna energija izađe u teretani. A dodatni benefit je jačanje tjelesne snage – kaže Josip.
Temeljna ljudska potreba je osjećaj da nas netko treba. Nema čarobnih čajeva za sreću. Ona je radost, punoća, unutarnji mir. Vjera u dobro, u dobre ljude i u smisao života. Ja, kao slijepa osoba, zaista mogu reći da „čovjek samo srcem dobro vidi, da je bitno očima nevidljivo“(Mali Princ), kazao nam je veliki čovjek Josip Milković.
