.jpg)
Kad smo 2018. godine razgovarali s Arundeep Singhom, Indijcem koji se iz grada Khanna na sjeveru Indije 2015. preselio u Zadar, bio je jedan od rijetkih stranaca kojega ste mogli vidjeti po gradskim ulicama. Danas, osam godina kasnije, svi smo svjedoci da je stanje podosta drugačije, a naš je Arun, kako ga ovdje svi zovu, postao pravi fetivi Zadranin.
- Ja sam zapravo imao prvog stranog radnika – šali se Neno Kožul, vlasnik kafića ”Doma” u Varoši koji je upravo Arunu odmah, na prvu, postao drugi dom. Ovdje je jednu sezonu proveo konobareći.
Tu, iz srca stare zadarske Varoši, Arunu je sve započelo: i prijateljstva, ljubav, učenje jezika i pretvaranje hobija u - posao.
Naime, Arun je bio taj koji je osnovao prvi ozbiljni badmninton klub u Zadru te, sad već davne, 2018. godine. Danas klub broji čak 45 članova, što djece što odraslih, imaju deset termina, i kaže: ”Konačno su me Zadrani doživjeli ozbiljno!”
- Kad sam tek krenuo, tražio sam dvorane za termine. Svi su me pitali zašto mi trebaju zatvorene prostorije kad se ”to” igra vani, na travi – smije se ovaj 44-godišnji informatički stručnjak, dodajući kako nitko ovdje badminton nije doživljavao kao ozbiljan sport. A badminton je sve samo ne zabava: za njega je potrebna brzina, snaga, fleksibilnost, eksplozivnost, čak veća nego u tenisu.
Arun je badminton igrao tijekom studija, sudjelujući na raznim turnirima. Iako se zbog posla kao IT stručnjak udaljio od sporta, preseljenje u Švicarsku ponovno ga je povezalo s njegovom strašću. Tamo je postao aktivan član grupe entuzijasta i pomogao u osnivanju Basel Badminton Buddies (BBB), s kojom je osvojio više lokalnih turnira.
Zato je iznimno ponosan što je u jednom gradu košarke i nogometa, kao što je Zadar, promijenio viđenje badmintona kao ”dječje igre”. No, osim te promijene, Arun je zapravo svjedok jednog vremena pa ga pitamo što se sve još promijenilo od kad je on došao u ovaj dalmatinski grad?
- Imate puno više šoping-centara i jako, jako puno više zgrada – govori, smijući se, shvaćajući da je brojim Zadranima to bolna točka. Ali, vidi i pozitovne pomake.
- Osim što ste ušli u Europu, ušli ste i u Shcengen, uveden je Euro, puno se ulagalo u grad iz europskih fondova... Vidi se napredak. I promet na cestama je puno veći, i da, Zadrani voze jako dobra auta – primjećuje uz osmijeh, ali dodaje kako to sve skupa njega zapravo uopće ne dira jer on ”em ima svoj đir, em isključivo svugdje ide s – biciklom.”
Jedini slobodan dan u tjednu koji ima u posljednjih sedam godina, subotu, Arun provodi kao pravi Dalmatinac -laganini, po rutini: prvo se iz Plovanije biciklom spusti na Poluotok, ode na pijacu, pa na kavu kod Brane, pa u Nene u ”Doma”, pa na marednu u Ćuće, u ‘Tovara‘, u najmanju konobu u Dalmaciji pa na zadnju kavu u Đine i onda – nazad doma.
Na pitanje može li se živjeti od ovog sporta, Arun se samo glasno nasmijao.
- Ne, nikako! Ali, kad nešto voliš, onda to radiš s guštom i ne staješ. Ja od ponedjeljka do petka radim za sebe, od kuće, do 18 sati, a onda nakon toga održavam treninge. U klubu sam i trener, i marketinški stručnjak i grafički dizajner, tajnica, financijski savjetnik, čistačica... Ma sve – smije se te dodaje ovaj inženjer elektrotehnike.
-Imam svoj obrt za najnovija tehnološka rješenja pa se uz to može dobro živjeti i ulagati u hobije. Inače, teško da bi preživio samo uz badminton. Mjesečno nas samo najam školskih dvorana košta 1800 eura, a Grad nam daje 600 eura godišnje... Hoće li se to skoro promijeniti, sumnjam. Ali, dok meni samo jedno dijete pokaže interes za dalje, za napredak, za natjecanja i za promociju ovog sporta kod svojih vršnjaka, ja sam da sam uspio - poručuje za kraj ovaj simpatični ‘zadarski Indijac‘.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....