Dvojac iz Zadra i Cresa zadnjih je desetak godina jedrio u klasi 470 i malo je toga ostalo pred njima. U London su došli kao trostruki europski prvaci, do tada su već imali i jedno od svoja dva zajednička svjetska zlata, a osim toga, imali su i jednu univerzijadu, jedno srebro s mediteranskih igara i još tri svjetske bronce. Naravno, medalja nije bila gotova stvar, ali je bila tu, bila je opipljiva i bila im je posebno važna. U sportovima kao što je jedrenje, sportovima koji se ne prenose na sportskim kanalima u nedjelju popodne, čiji heroji nisu ogromne medijske zvijezde, olimpijska medalja znači puno. Olimpijadu svi prate i često je to jedina medalja koja ostane u kolektivnom sjećanju.
“Olimpijske igre u Londonu za nas su bile ogromno razočarenje”, priča Fantela šest godina kasnije. “Prvo da objasnim, olimpijske regate su najteže i značajno se razlikuju od svjetskih prvenstava. Plovi manji broj jedrilica, održavaju se svake četiri godine, a ne svake godine kao sva ostala natjecanja. I ta medalja ima posebnu težinu. Olimpijada je kruna svakog sporta, bez te medalje nisi kompletan. Olimpijadu svi gledaju, percepcija tog natjecanja je drugačija, pritisak je veći. Uopće nije rijetko da ljudi puknu pod tim pritiskom”, pojašnjava.
Fantelu i Marenića u Londonu nije pokopala težina pritiska. Krenuli su stvarno dobro, nakon prvih par plovova stvarno se činilo da će medalja doći. “A onda se reprezentacija Novog Zelanda nakon jednog od plovova žalila na nas zbog neke tehničke stvari, žalbu su im uvažili i nama su dodali bodove. Po meni, to je bila jedna nepravedna igra u kojoj su oni uspjeli samo zbog snage svog saveza i utjecaja koji taj savez ima. Uništili su nam šanse za medalju. I mi završimo šesti. Tu smo shvatili da puno toga nije u našim rukama, da nisi sam na moru. Toliko dugo radiš, a onda ti se dogodi tako nešto. Misliš si, pa što ja moram napraviti da osvojim tu medalju“, priča.
Četiri godine kasnije, na Olimpijskim igrama u Riju, Fantela i Marenić ponovno su bili favoriti. Skupili su, u međuvremenu, još i srebro i drugo svjetsko zlato, ali su, jednom dobro opečeni, u Rio otišli bitno puno tiše nego u London.
“Mi smo nakon tog Londona doživjeli psihološko dno. Zato smo Rio odlučili tretirati potpuno drugačije”, kaže Fantela. Pritisak olimpijskih igara ogroman je teret sam po sebi, a u njihovom slučaju, možda je bio i veći. Kao prvo, njihova je karijera i sve što je u njoj osvojeno zahtijevala olimpijsku medalju, bez nje bi, koliko god sjajna bila, ostala krnja. Kao drugo, Fantela i Marenić iza sebe su imali dvije, nominalno rečeno, neuspješne olimpijske regate. Zajedno su plovili od kada su imali petnaest godina, u Rio su došli kao tridesetogodišnjaci, nakon što godina žrtve i odricanja. Na primjer, Fantela priča kako je sve te godine morao držati strogu dijetu, jer je sa svojim 183 centimetara visine trebao održavati težinu od 67 kilograma. “Nakon svakog sam obroka pio kavu, pio sam tri ili više šalica dnevno”, kaže. U svakom slučaju, bilo je vrlo izgledno da će im Olimpijske igre u Riju biti posljednje na kojima će nastupiti zajedno.
“Pritiska olimpijskih igara u Riju smo se riješili tako što smo eliminirali olimpijske igre iz cijele priče”, kaže Fantela. Odlučili su, pojašnjava, zaboraviti da su u Brazil došli na olimpijadu i tretirati Rio kao bilo koju, običnu utrku. “Mi smo se u Brazilu užasno strogo držali rutine. Došli smo tamo mjesecima ranije, prije no što je počeo šušur igara. Nismo spavali u olimpijskom selu, nismo čak išli ni na ceremoniju otvorenja. Bili smo zbijeni u tu našu rutinu, nismo dozvoljavali da ništa dopre do nas”, kaže.
Išli su toliko daleko, da su čak i kavu koju su pili svaki dan nosili od kuće, što se sasvim slučajno otkrilo godinama kasnije. “I ranije smo često putovali u Brazil, znali smo da nam njihova kava ne odgovara. Čudno je to, Brazil je domovina kave, ali kava koju bi tamo kupili imala je nekakvu čudnu notu, jednostavno nam nije pasala. Prije polaska za Rio, mi smo u torbe potrpali par Franckovih Ciglica, sve samo da nas ništa ne izbaci iz rutine. I eto. Očito je uspjelo”, kaže kroz smijeh.
Šime Fantela i Igor Marenić, vjerojatno znate, ujutro 18. kolovoza 2016. godine popeli su se na najviše olimpijsko postolje. S njihove desne i lijeve strane stajale su kolege iz Australije i Grčke, mirno slušajući Lijepu našu. “'Možda zvuči potrošeno, ali to je stvarno posebno iskustvo, vrh svega što možeš postići u ovom sportu. A i doček je bio fantastičan', priča Fantela.