Kod mnogih sportaša postoji “žica” koja ih uz temeljni sport kojim se bave, povezuje s drugim aktivnostima, pa se u tu priču uklapa i Karlo Torbarina, nogometaš čije je odredište HV Posedarje, međutim, boćanje mu ide od ruke. Više nego i mislite! A priča je krenula iz Debeljaka, mjesta u kojem obitava Karlo sa svojom obitelji...
- Još kao mali volio sam gledati kako igraju stariji, mislim da nisam imao 13 godina kad mi je jedan barba u selu rekao: “Mali, a bi li ti probao baciti koju?”. Nisam oklijevao, samouvjereno sam uzeo boće u ruke i zaradio pljesak! Od toga dana sve više sam dolazio na boćalište, ostajao do kasno na večer, upijao njihove poteze i u meni se nešto presjeklo, da sam uz nogomet odlučio biti i boćar! Oni iskusniji su mi odmah rekli da se bez svakodnevnog treninga nemam čemu nadati, doista, nakon nogometnog treninga odmah sam trčao uhvatiti slobodan termin. I to je dalo rezultata, jer tri godine zaredom bio sam županijski juniorski prvaka u bližanju i izbijanju u krug. Tako sam stekao pravo odlaska na Prvenstvo Hrvatske, igralo se u Splitu - u jednom je dahu Torbarina iznio svoja prisjećanja i nastavio...
Odlazak na Gripe
- Ali, tu se pojavio problem, jer tek večer prije odlaska na Gripe uspio sam naći one prave natjecateljske boće, odnosno, posudio sam od prijatelja koji mi je kasnije bio i potpora na tribinama. Ukućani me nisu ozbiljno shvaćali – nasmijao se Torbarina i okrenuo “šiljak” prema ocu Brunu....
- Ćaća mi nije davao previše važnosti, nije se toliko ni razumio u boćanje, ili se nije baš meni želio nametati s tim sportom, jer je za njega kao bivšeg igrača nogomet bio pojam broj jedan. Ali, nije mi uskratio tu moju drugu ljubav, naprotiv, kad je vidio moje rezultate i čuo priče drugih te uživo odgledao moje sposobnosti, počeo me pratiti, svaka mu čast – zahvalio se Karlo i vratio na Gripe, odnosno, početak....
- E sad je došao trenutak mojeg nastupa. Iskreno, nisam drhtao, ali kad sam vidio kako igraju, sam sebi nisam davao nikakve šanse. Odmah mi je u glavi zvonilo da mi je predodređena uloga autsajdera. Međutim, krenulo je više nego dobro, tek me je u polufinalu “skinuo” Jure Maglić, višestruki svjetski prvak u raznim disciplinama. Za mene je osvojeno treće mjesto bio turnir života i nikad neću zaboraviti splitske Gripe koje su me usmjerile u ovaj sport – oduševljen je Karlo.
Izbornik se oduševio
- Cijelu priču u Splitu gledao je ondašnji izbornik hrvatske juniorske reprezentacije Čedo Vukelić kojem sam očito odmah zapeo za oko! Prišao mi je i nikako mu nije bilo jasno kako sam na njegovo pitanje tko mi je trener, odgovorio da uopće nemam nekoga tko radi uz mene, nego da sam samouk. Dugo se čudio i vrtio glavom, nikako nije mogao prihvatiti činjenicu da nemam trenera! Uslijedio je njegov poziv u juniorsku reprezentaciju s kojom imam dva osvojena odličja – veli Torbarina kojem se i dalje na prvom mjestu vrtio nogomet.
- Je, međutim nisam se ostavljao boćanja, igrao sam za klubove u nižim i višim razredima natjecanja. Iza mene su Bulin (Zemunik), Bas (Povljana) i Gorčina (Omiš), oni su drugoligaši! I onda je red došao na moj Debeljak, klub iz našeg sela. Igrali smo Županijsku ligu, onda su nam porasle ambicije, priključili su nam se Josip Vrsaljko i Denis Galešić koji su nam podigli razinu kvalitete i danas igramo Drugu ligu srednje Dalmacije – zbori Karlo koji nam kroz razgovor o boćanju i dalje ističe kako nipošto ne želi kopačke gurnuti u stranu. No, boće su u fokusu razmišljanja, napose njegov BK “Debeljak”....
- Promijenila se u međuvremenu i klupska uprava, konce u svoje ruke uzeo je Marin Smolić koji je odlično posložio stvari, sve štima kao švicarski sat. Zadovoljan sam i činjenicom da smo peti na ljestvici, ali zaostajemo svega tri boda za vodećim, tako da mogu najaviti našu borbu za Prvu ligu. Nije to bez osnove, jer ako krenem od sebe koji praktički igram bez treninga i imam 18 pobjeda, jedan neriješeni rezultat te jedan poraz, onda možete misliti koliko dobro igraju ostali koji treniraju prema rasporedu – podcrtava Karlo kojem valja odati priznanje za savršenu koordinaciju između boćanja, nogometa i obitelji....
- Uz nogomet i boćanje, moram voditi brigu o obitelji, oženio sam se dobio kćerkicu, supruga radi, tako da nam je prvi zadatak kako isplanirati sve oaveze da nitko ne pati. Iskreno, imam neke ponude za igranje u Prvoj boćarskoj ligi i Super ligi, međutim, teško mi se odvojiti od nogometa, tako da sam na vagi. Ako kažem da bi transfer za prelaz iz nogometa u boćanje bio prilično izdašan, mnogi neće vjerovati, ali je tako. Zbog korektnosti prema ljudima koji mi nude opciju dolaska u njihovu sredinu ne mogu kazati o kojem je iznosu riječ, to ću zadržati za sebe – diplomatski će Torbarina, koji je s deset pogodaka treći strijelac u prvenstvu 3. HNL - skupina jug...
Jole Butić
- Igrao sam u dosta klubova, međutim, dolaskom Josipa Butića Jole u HV Posedarje, nogomet mi je postao puno draži, jer je uspio stvoriti odlično ozračje unutar momčadi. U svima nama je dodatno probudio tu nogometnu emociju, iskoristio je i činjenicu da smo mnogi bili ili dio njegove juniorske ili pak seniorske momčadi Zadra. Tu je i Ivan Šimurina, njegov pomoćnik koji je također igrao s nama, veliki je motivator, tako da slikovito rečeno ginemo jedan za drugoga. Onda nikakvo čudo nije što se nalazimo u samom vrhu treće lige, uz moju opasku kako nas mnogi drže iznenađenjem lige, međutim, prije bih rekao kako imamo potrebnu kvalitetu za ovaj razred natjecanja. U konačnici ćemo sigurno biti među četiri kluba koja će se boriti za titulu prvaka – uvjeren je Karlo koji je samo nastavak nogometne loze, od oca Bruna do starijeg brata Domagoja...
- Protiv brata sam imao priliku igrati dok je on bio u GOŠK-u iz Dubrovinika, ja u Zadru. Onda smo neko vrijeme obojica bili u svlačionici na Lapadu, evo opet smo zajedno u Posedarju. Dok smo bili na suprotnim stranama, gotovo pa da se nismo ni poznavali kroz utakmicu, svatko je imao svoju priču. Čim završi utakmica opet smo prava braća – iskren je Karlo.
Sportski centar “Torba” u Debeljaku, koji se sastoji od boćališta te igrališta na male branke s umjetnom travom i mantinelom, zamisao je oca Bruna Torbarine.
Napravili i tribine
- U pravu ste, ali smo ruku dali nas dvojica braće te naš veliki prijatelj Marijan Štrenja kojeg smatramo članom obitelji. Jer nije se lopata betona zamišala bez njega, od tisuću radnih sati, Marijan je sudjelovao u 999! Pobrinuli smo se i za gledatelja, imamo tribine satkane od paleta za slaganje razne trgovačke robe, napravljen su kao sjedalice s naslonjačem. Imamo mi i one prave tribine, istina minijaturne, međutim čvrste. Protekloga ljeta po prvi smo put organizirali boćarski turnir na kojem je sudjelovao 49 klubova, trebalo ih je biti 50, jer su prijavu poslali čak iz Karlovca. Kad sam im objasnio da Debeljak nije blizu njihove Županije, nego nadomak Zadru, odustali su jer im je bilo preskupo boraviti na moru kako bi odigrali turnir koji je trajao 50 dana! Ali su zato dolazile ekipe iz Šibenika, Zadra, Benkovca, Stankovaca, Budaka, Sukošana, to su oni kojih se mogu sjetiti, a bilo ih je iz cijele Zadarske županije – brzo govori Karlo kao što trči za balunom.