Dok sjedimo na kavi pored gradskog mosta u Zadru, pitam mladog zadarskog glazbenog producenta Jeru Šešelju (33) je li ikad čuo za Subu, a on sa zanimanjem pita o Mitru Subotiću koji je djelovao pod pseudonimom Rex Ilusivii i davno producirao albume nekadašnjih grupa kao što su Haustor i Ekatarina Velika. Također vrlo mlad, Suba je 90-tih godina otišao u Brazil gdje postaje eminentni producent i stvara remek djelo - album „Tanto Tempo“ Bebel Gilberto koji će kasnije postati jedan od najprodavanijih brazilskih albuma izvan Brazila. Ipak, nije se proslavio koliko je trebao jer je nažalost stradao u požaru svog studija dok je spašavao mastere upravo tog albuma.
Jere Šešelja nije otišao u Brazil, ali se iz Zagreba vratio u svoj Zadar (obitelj je iz Zaglava na Dugom otoku) i otvorio studio Twenty Twenty, s prijateljem i kolegom glazbenikom Goranom Šućurovićem (grupa Postolar Tripper). U mnogo čemu Jere kreativno podsjeća na legendarnog Subu – njegov producentski pečat „otisnut“ je već na brojnim albumima glazbenika iz čitave Hrvatske, a njegov žar, volja i znanje kojima pristupa producentskom poslu, širi se usmenom predajom među mnogima koji žive i sviraju izvan Zadra. Već je stigao osvojiti i dva Porina - za produkciju albuma godine i za najbolji pop album (Pavel – Ennui), a zavrijedio je još najmanje 5-6 nominacija od 2018. godine do sada...
- Odlučio sam se vratiti iz Zagreba i u Zadru se baviti glazbenom produkcijom, koliko god to čudno zvučalo. U Zagrebu sam završio tečaj za produkciju na Emi Institutu (sada se zove United Pop) i ostao sam tamo predavati sa stvarno super ekipom od koje sam jako puno naučio. Vječna je dilema bila hoću li ostati u Zagrebu za stalno, pa malo kombinirati dolaske u Zadar ili ću se vratiti. Dogodio se taj trenutak da sam relativno dovoljno toga s poslovne strane napravio u Zagrebu, stekao dosta poznanstava i suradnji, i odlučio sam - njih povući prema Zadru. Tako je došlo do priče sa studijem. S bendom Pavel, mojim dugogodišnjim suradnicima, bio sam u procesu pretprodukcije za sljedeći album, kojeg smo na kraju odlučili snimiti upravo u studiju kojega sam s Goranom tek namjeravao osnovati i izgraditi. Oni su bili prvi klijenti. Krenuli smo 2020. godine i otud naziv studija Twenty Twenty – kaže Jere.
Studio izgleda neobično opušteno, sav namještaj i ukrase sami su ručno izradili, a ideja je bila da se Jere i Goran u studiju osjećaju ugodno i kao kod kuće, jer je to značilo da će se i svi drugi tako osjećati.
- Dogodilo se da naša soba za snimanje u studiju ima stvarno odličan zvuk. Tretirali smo je akustički koliko je trebalo, ali se zvuk u njoj jednostavno dogodio. Ili je ili nije. Bubanj tamo zvuči prekrasno, prirodno, prvi je input bio već u startu odličan – priča nam Šešelja.
I tako se dogodio album Pavela koji je u međuvremenu dobio pet Porina, među kojima i onaj za album godine. Početak - za pamćenje.
- Taj je album snimljen za sedam dana. Imali smo gotove aranžmane, i generalnu ideju što želimo dobiti od demo materijala kojeg mi je Aljoša poslao. Svi su znali svoje dionice, radili smo puno i intenzivno, pjesme su se materijalizirale jedna za drugom, bez puno filozofije i komplikacija. Članovi benda su se oduševili snimanjem u Zadru, svidio im se taj osjećaj snimanja u gradu na moru. Ispred studija pruža se zbilja prekrasan pogled na Zadar, pa su se čekajući na svoj red za snimanje, opuštali na terasi uživajući u zalasku Sunca. Takvo što u Zagrebu nije bilo moguće, tamo su u pravilu studija podrumi i podrumi… Pokazalo se da je to u ovom poslu jako bitno. Tehnički ispravnu snimku može napraviti svatko tko se imalo razumije u opremu i proces snimanja, ali dobiti muzičara da se opusti i da vani ono nešto ekstra, što u nekakvoj demo snimci nije niti postojalo, to je zapravo posao produkcije, ti magični trenuci kad se stvara nešto novo i kad se razvija povjerenje i opuštenost između muzičara i producenta. Meni je sigurno pomogao taj zadarski ambijent da stvorimo inspirativnu atmosferu u studiju – kaže nam.
Od grupe Pavel nanizali su se projekti: Kensington Lima, zatim domaći zadarski blues rockeri Jeremiah's i metal/stoner bend Arises, ali i klape Puntamika, Munita, bend Zaratino, iz Zagreba je još stigao kantautor Zvonimir Varga, Fani Solomun, mlada varaždinska autorica. U Zadru su snimali i dobro poznati Splićani TBF u sklopu projekta Mateja Miloševa.
- Radili smo kombinirano. Matej je pisao glazbu i tekstove, Tomislav Šušak i ja smo radili aranžmane i produkciju, a razni gosti muzičari su sudjelovali kao instrumentalisti i vokali. (Nikša Bratoš, Damir Šomen, Petar Beluhan, Maja Posavec i dr.) TBF su bili sjajni, bilo je lako i jednostavno snimati s njima. A meni kao velikom fanu, poseban gušt i čast upoznati jedne od svojih glazbenih idola. Kod nas je snimao i jazz sastav Trokut što je bilo vrlo inspirativno iskustvo. Oni su otkriće. Bubnjara Jerka Jurina znam duži niz godina kao prijatelja i suradnika iz raznih zagrebačkih krugova, ali skupio je stvarno super ekipu, mladi i nabrijani, ha, ha, ha. Jazzeri koji su završili ili završavaju svoje jazzerske fakultete i znaju posao, ali su uz to i strašno kreativni i spremni izići izvan tipičnih žanrovskih okvira. Super zvuče. Snimati mlade, ambiciozne jazzere je priča za sebe. Uključiš mikrofone, stisneš REC, sjedneš na kauč i – uživaš. Nešto zbilja super, prenosi nam iskustva iz studija.
- Nedavni projekt s koji sam jako zadovoljan bila je klapa Munita – pjesma Serafina. Vjeko Šuljić iz klape napravio je glazbu i tekst, ali i postavio ambijent i atmosferu sa svojom demo snimkom… Rekao mi je, čuo sam da se tu dobro radi, napravi što hoćeš, dao mi je odriješene ruke - doslovno tako. Odmah sam čuo koračnicu, marš, violine, sve u nekom ludilu i blagom košmaru... Pjesma ima taj jedan melankolični polu-horor ambijent, klapska je pjesma, ali napravljena potpuno drugačije. I dalje je to zvuk klape, ali s posebnim štihom. Perkusije smo svirali po raznim željeznim komadima starog namještaja, vratima, lancima, po podu, stringsi su pravi, organski, kakvi i trebaju biti. Dragi prijatelj i vrhunski video profesionalac Igor Goić napravio je odličan spot, reakcije su nakon izlaska pjesme bile vrhunske – kaže Jere.
Prisjeća se i novog Pavel hita Dani koji sjaje u kojoj je Aljoša odmah “čuo” Nove Fosile.
- Zahvalni smo predivnoj Sanji i ekipi što su pristali dati malo svoje čarolije ovoj pjesmi. Hvala svim Pavelovcima, Sanji Doležal, Vladimiru Kočišu Zecu i kolegi Toniju Tkalecu na vrhunskom sessionu. U planovima je opet session Pavela nakon ljeta, Milošev dolazi u srpnju s novim materijalima i suradnjama, a u zadnje vrijeme su kroz studio prošli snimajući razne vokalne dionice i Ivica Sikirić Ićo, Tomislav Bralić i klapa Intrade – otkriva nam Jere.
Dobra iskustva iz studija prenose se najviše usmenom predajom, jer društvene mreže i virtualne platforme nisu njegovi omiljeni modeli komunikacije.
- Svi mi to podosta prigovaraju, to mi je definitivno slaba točka, često se ne sjetim niti opaliti fotku za uspomenu s muzičarima sa snimanja iz studija. Kad sam tamo, razmišljam samo o pjesmi, trenutku kojeg pokušavamo zabilježiti na traci i muzičarima s kojima radim. Zanemarim sve ostalo. Čak me pomalo i nervira ta opsesija da sve mora biti slikano i dokumentirano… Neka ostane malo magije i bez facebooka i instagrama. Možda i takve stvari “igraju”, svaka sitnica se odrazi na pjesmu i na neki način pridonosi postocima općeg uspjeha projekta na kojem radimo – reći će.
Iako se vratio u Zadar, svjestan je da Zagreb prednjači na hrvatskoj sceni i za naše prilike obiluje najvećim brojem kvalitetnih bendova i izvođača.
- Vrhunski mi je Mark Mrakovčić, sjajan producent koji ima tu neku specifičnu mješavinu bluesa, soula i garažnog punka, on zbilja zvuči svjetski. Dunja Ercegović što god izbaci uvijek je top, Mimika Orkestra Maka Murtića nije mainstream i teško je s takvim projektom doći do šire publike, ali to sam slušao uživo par puta, oni su next level. Na momente zvuče kao tipični jazz big bend, a onda se sve izokrene... Kontrolirani kaos, nepravilni ritmovi, nešto posebno. Rezerve pripremaju odličan album, čuo sam neke demo snimke, a novi singl im je pravi pop punk bombon. Kad dođeš u Zagreb i pogledaš plakate s koncertima, shvatiš razliku u odnosu na druge sredine. Zagreb je veći i svi gravitiraju prema njemu. Na kraju ostali gradovi ostanu na par entuzijasta i romantika. Svaka čast svima koji u manjim sredinama poput Zadra pokrenu neki glazbeni projekt ili bend, jer je objektivno sve teže, svaki korak. Ali je zato i uspjeh puno slađi.
Pitamo ga je li bilo lakše snimiti album sada ili prije 10-tak, 20 godina?
- Široka i velika tema. Mislim da je recept za uspjeh i dalje potpuno isti; svirati, svirati i samo svirati. Danas je možda lakše snimiti pjesmu ili album jer je profesionalna oprema dostupnija i jeftinija, pa se dosta toga može i snimiti kod kuće ili barem napraviti vrlo dobre demo snimke. Sve ostalo je svirka i - samo svirka. Nebitno pri tome je li izvođač ili bend potpisan za većeg izdavača. Ako ne sviraš i sam ne uložiš puno vremena u promociju, velika je šansa da se neće dogoditi ništa više od onog početnog naleta nošenog početničkim entuzijazmom. (Osim ako nemaš najveći hit ikada ha, ha...) Moj savjet bendovima je - probajte sami napraviti maksimalno koliko možete što se tiče organizacije vremena, dogovaranja svirki i promocije. Kad osjetite da ste došli do limita, javite se nekom od diskografa koji odgovara vašim apetitima, nije svaki projekt predodređen za mainstream pop ljestvice, treba znati postaviti realne kratkoročne ciljeve i maksimalno se posvetiti njima, korak po korak. Zapravo su najviše u 21. stoljeću profitirali mali bendovi. Mogu napraviti puno toga sami, pa čak i dobiti povrat kroz neovisne kanale i svirke. Ali moraš sjesti u kombi i svirati. To se nije promijenilo od prapočetaka pop i rock glazbe – zaključuje Jere Šešelja.
Nema sumnje da će se o njegovom Twenty Twenty studiju još puno čuti. I to puno dalje od sobe za snimanje i terase s koje se uživa u zadarskom zalasku Sunca...