Mario Javoran svojim crtežima vraća nadu koja je toliko potrebna današnjem svijetu i današnjoj umjetnosti

"Vidite li onu sliku 'Ljubav u doba težaka'? Vidite li onaj prst na desnoj ruci? Na ženskoj desnoj ruci koja vukući ribarsku mrežu dodiruje žilavu mušku ruku? Taj dodir, pun topline i nježnosti, dodir je samog života. Mario Javoran, zaista, svojim crtežima vraća nadu, nadu koja je toliko potrebna i današnjem svijetu, i današnjoj umjetnosti."

Kazao je to prošlog mjeseca književnik Enes Kišević na otvorenju izložbe zadarskog umjetnika Marija Javorana (24) u zagrebačkoj "Laubi". Sva njegova djela prikazana na izložbi rađena ugljenom u olovci, kako Kišević kaže, prikazuju život u punom smislu te riječi; kroz 13 portreta ljudi iz staračkog doma i 13 slika koje opisuju njihov život kroz oči ovog mladog umjetnika. Izložba je kruna Marijeva studija na Akademiji likovnih umjetnosti, prikaz diplomskog rada i svojevrsna oda tijelu.

– "Tvoje tijelo, moja kuća" naziv je ove izložbe, prema stihovima velikog Arsena Dedića. Imao sam ga sreću upoznati nekoliko mjeseci prije smrti i tada mi je dao snažan vjetar u leđa, koji i danas osjećam. Bavio se temama koje su i meni bliske, poput Mediterana, žena, tijela i nježnosti. Upravo nježnosti danas nedostaje u likovnoj umjetnosti, glazbi, filmu... Njezino mjesto preuzela je akcija, seks, površnost, brzina – govori nam Javoran, koji u svojim riječima i radovima potpuno iskreno otkriva i sebe, a olovka je možda, rekli su tako najveći, najbolji alat za iskrenost.

– Izabirem olovku jer, prvo, s njom nema puno prostora za grešku, kada napraviš potez, on je zauvijek tu i nikad ga ne možeš potpuno izbrisati ili prebojiti. Drugo, u cijeloj povijesti umjetnosti gotovo da ništa od većeg značenja nije napravljeno u crtežu; najčešće je služio kao priprema za sliku, stoga ima vrlo malo crteža kao gotovih umjetničkih djela. Nikad nisam shvatio zašto se ne tretira jednakom važnošću. Treće, crtež je, za razliku od slikarstva, slabo istraženo područje ostavljeno na čistim linijama i bazičnim rasterima, gotovo je fascinantno da se tako mali broj autora uspio odmaknuti od toga – objašnjava nam mladi umjetnik, držeći se realizma u svojim djelima, ali uz neprestano eksperimentiranje.

Inspiriran 'Brevijarom'

Dok govori o svojem viđenju umjetnosti u svom zadarskom atelijeru u sklopu Providurove palače, iznad njega izdiže se prvi, dvometarski rad iz nove serije koju stvara, a posvećuje je Mediteranu. Riječ je o "Posljednjem mornaru Mediterana", poginulom na moru, daleko od kuće... Priča o ovoj slici kreće iz jednog poglavlja knjige "Mediteranski brevijar" Predraga Matvejevića. U poglavlju u kojem se bavio pokapanjem mornara, među ostalim, kaže – kada bi mornar umro na brodu, daleko od kopna, trebalo se dostojanstveno riješiti tijela. Leš se spuštao s palube uvijen u jedro i omotan konopom, da ponovno zaplovi prije nego što potone i nestane. Rub platna u koje je bio umatan ponekad se prošivao pokojniku kroz nos, a uz noge mu se stavljao uteg ili topovska kugla tako da ga spusti do dna uspravno.

– Dugo sam istraživao značenje toga probadanja iglom, i dugo nisam nalazio odgovor. Konačno sam ga pronašao u jednom članku koji objašnjava da je to bila metoda ostalih mornara na brodu kako bi se uvjerili da je stvarno umro. Svojevrsna zadnja nada, jer ako je mornar i dalje živ, prenuo bi se od takve boli – iznosi nam Javoran jednu crticu o Mediteranu koju nismo poznavali. Upozorava nas na to da se naše životno područje strašno prostituira, prihvaća sve sa sjevera i zapada, gubi izvornost, samim time i svoju posebnost.

– Taj Mediteran, Mediteran Arsena, Matvejevića i mnogih drugih je danas potpuno zaboravljen, sve je uglavnom svedeno na maslinu, stinu, draču, kajić i kičaste slikarije. On je puno više od toga. Baš kao što i Zadar na koncu nije samo HDZ, Tornado, turizam i apartmani. U smislu stvaralaštva i bogate tradicije, ja ga gledam kao idealno mjesto za život – govori Javoran, koji će svojom novom serijom slika ponovno ispričati priču, pritom povezati više vrsta umjetnosti, staviti ih u jednu olovku i rukom bijelu podlogu popuniti životom.

– Crtežom dajem nadu čistoj neiskvarenoj ljubavi. Ako u realnosti ona zbilja ne postoji, onda svoje mjesto ne smije izgubiti u umjetnosti – zaključuje o svojem umjetničkom radu ovaj mladi likovnjak.