Miljenko Jergović: Zadarska profesorica Adrijana Vidić biografizirala je svoje mačke, imenovala ih, izmislila im jezik, i onda ih slikala

Pentti Sammallahti finski je fotograf. I njegova baka Hildur Larsson bila je fotografkinja, slikala je Laponiju i Rovaniemi, grad iz kojeg nam svake godine stiže Deda Mraz. Za Sammallahtija sam prvi put čuo 2004. Fondacija Henrija Cartier-Bressona pripremala izložbu sto najdražih fotografija iz Cartier-Bressonove kolekcije. Nekoliko godina kasnije u izdanju Umetničke galerije Nadežda Petrović u Čačku objavljen je prijevod knjige Johna Bergera “Oblik džepa”, s uvodnim esejom posvećenim Sammallahtijevom djelu. Berger uglavnom piše o psima na njegovim fotografijama, piše Miljenko Jergović u Jutarnjem listu.

U međuvremenu sam, uglavnom na internetu, vidio stotine Sammallahtijevih fotografija i bio na jednoj njegovoj maloj izložbi u Krakowu. Ali i dalje, osim vlastite fascinacije, jedne od najvećih općenito kada je o umjetnosti fotografije riječ, o Sammallahtiju ne znam ništa. Sedamdeset mu je godina, od rana je putovao svijetom i snimao svoje slike. Neusporedivo važan njegov je ciklus fotografija iz Sovjetskog Saveza i Rusije, koje su nastajale nakon 1980, a onda i ciklus iz istočne Europe, koji je, uglavnom, nastajao u tranzicijska vremena.

Sammallahti često se služi panoramskim širokokutnim objektivima - koje je kod nas koristio maestro Klarica, i pomoću kojih godinama već svoje začudne pejzaže snima moj Ivan Posavec - ali ono što on s njima postiže često je i neusporedivo i neobjašnjivo. Njegove slike ponekad, poput filmova talijanskog neorealizma, imaju prvi, drugi, treći plan, na njima se često odvije nekoliko priča, u savršenom skladu izbije nekoliko prizora. I to prizora koji naprosto ne mogu biti namješteni ni režirani, recimo i zato što na njima važnu ulogu igraju životinje.

Kako slikati psa, koji se iz daljine zagledao u portret Vladimira Iljiča Lenjina? Nemam pojma, Sammallahti ga je slikao. Pritom, naravno, riječ je o radovima iz preddigitalnog doba, analognim aparatom, i o fotografu čiji radovi, kako iz fizičkih, tako i iz metafizičkih razloga ne nastaju voljom slučaja, te iz beskonačnog broja pokušaja.

Sammallahti na neusporediv način promatra svijet, on istovremeno vidi što se zbiva na dva kraja horizonta - njegova slika često je takva da na njoj u lijevom krajnjem uglu panoramske snimke vidimo jednu senzaciju, a u desnom uglu drugu senzaciju, dok je u sredini osnovni prizor. Ljudsko oko ne vidi na jednak način kao fotografski objektiv, osim u ovom jedinstvenom slučaju. Objektiv Sammallahtijevog aparata gleda okom genija.

Jednom, na svom ću zidu imati Sammallahtijevu fotografiju.

Na jednoj od njegovih slika, koju čuvam u svom virtualnom albumu, snimljenoj 1973, negdje u Finskoj, vidimo dvije mačke.

Tigrasta je u skoku, prednjim šapama kao da će zagrliti svijet, zagledana negdje uvis, u stavu posve ljudskom i mačjem, istovremeno. Do nje je tamnosiva, koja vreba što se to gore zbiva, s desnom šapom podignutom kao pred skok.

Sammallahti je snimio nešto što u cjelini vremena, u svom tom neizbrojivom zbroju sekundi našega vijeka, postoji samo u jednom jedinom djeliću sekunde, i više nikad, i više nigdje. Premda prikazuje mačke, ova slika kao da je metafizički, religijski motiv. Nevjerojatna fotografija.

Ali ne govorimo danas o Penttiju Sammallahtiju, nego o Adrijani Vidić. Zadarska rusistica, sveučilišna profesorica, uz to je i fotografkinja. Prvi njezin ciklus koji sam vidio prikazivao je slike zavičajnog doma u Čapljini, kojeg se nakon fotografiranja zauvijek napušta. Prazni, pusti prostori, geometrija unutrašnjeg pustošenja. Odnedavno - ili ne baš tako odnedavno ako vrijeme mjerimo mačjim, a ne ljudskim životima - fotografira mačke s kojima živi.

Priča o njihovom udomljavanju donekle je tipična: ako nije u stanju da okreće glavu, da bježi i da se sakriva, svaki će emocionalno normalno razvijen ljudski stvor živjeti u kući punoj mačaka i pasa. Ali ono dalje nije tipično: njene mačke imaju imena i prezimena, vrlo sadržajna i biografski nabijena, koja su prethodno, dosta uspješno, nosili neki ljudi.

Te mačke govore jezikom koji se od ljudskog razlikuje po nekom minimalnom pomaku. Taj govor, bezbeli, ne svjedoči o tome da je žena luda ili poremećena - čuj, živi s mačkama, a mačke joj pričaju! - nego je taj govor pomoćno sredstvo, metafora da se izrazi nešto što je stvarno i što postoji za svakoga tko želi znati: između mačaka i ljudi postoji jezik, koji istina nije lingvistički, nego je emocionalno i gestualno ustrojen, promjenjiv i lutajući, ali vrlo je blizak i razumljiv. S tim da je, za razliku od odnosa između pasa i ljudi, odnos između ljudi i mačaka, dehijerarhiziran. Nitko tu nikim ne vlada. Dok nam psi čine društvo, s mačkama dijelimo samoću.

Adrijana Vidić fotografira svoje mačke. Slika ih samo u stanu, u ograničenom prostoru i krajnje limitiranim uvjetima. Za razliku od Sammallahtija, koji je fotograf otvorenog svijeta i eksterijera, Adrijana je zatvorena u stanu, u bergmanovsko-vudialenovskoj atmosferi, koja je dvostruko neinspirativna: preuska je za fotografski objektiv, još uža nego za ljudsko ili za riblje oko, čovjeku je sve što je unutra i na što je naviknut toliko blisku da teško pronalazi razloge za fotografiranje. Fotografiranje bilo čega u uvijek istom zatvorenom prostoru, a pogotovo fotografiranje mačaka, nemoguć je posao. Kao sonet, kao zen-koan, kao krečenje zidova u lutkinoj kući.

Istina, ponekad Adrijana Vidić svoje mačke fotografira izvana. Ona izađe van, mačke ostanu unutra. Obrnuto ne ide. Ili ih slika u tipičnim situacijama, u kojima postoji nešto što je jedinstveno, netipično. Ili fotografira autoportrete s mačkama. Tako snimljene slike izlaže na fejsbuku, opet u zatvorenom prostoru, na tuđim zatvorenim ekranima kao u tuđim ograničenim glavama, opet u situaciji koja je krajnje limitirana, žanrovski određena.

Naime, društvene mreže osim što su prostor za pokazivanje života koji u zbilji ne izgleda tako, ili koji uopće ne postoji, i emocija u kojima nema ničega jedinstvenog i unikatnog, nego su opće i kolektivne kao patriotizam i kao strah od zemljotresa i epidemije, prostor su vrlo ograničenih značenja i oskudnog sistema znakova.

Tu prikazivanje peseka i maca ima funkciju da raznježi promatrača, a da o prikazivaču širi glas kao o nekom dobrom i duševnom čeljadetu. Sve uglavnom suprotno od onoga što čine Pentti Sammallahti i Adrijana Vidić dok razgovaraju sa životinjama na svojim slikama i pokušavaju u mački vidjeti čovjeka, a u sebi vidjeti mačku.

Kada Sammallahti slika mačku u skoku, koja svojim šapama obuhvaća nebo, on na kraju epohe mjuzikla “Kosa” pokazuje mačku u ulozi Johna Savagea u dramaturškim vrhuncima Formanova filma, ali istovremeno je to i dalje mačka koja pokušava uloviti kukca, mačka kojoj je na livadi upravo izmaknuo skakavac. A to je beskonačno daleko od dekorativnih i umirujućih pasa i mačaka s fejsbuka. Isto je, međutim, i s fotografijama Adrijane Vidić. Njene mačke su jedna kontinuirana antropološka studija, koja se razvija mimo fejsbukovskog žanra, onakvog kakvim su ga u nas stvorili dokoni i površni konzumenti društvenih mreža.

Postoji vjerovanje, rašireno ne samo među fotografskim amaterima, da je u temeljima svakog fotografiranja strpljivost. Sliku treba čekati, pa će slika sama naići. To, međutim, nije tako. Strpljivost ne znači ništa. Fotoaparat je sprava koja ne služi čovjekovom karakteru, nije njegov produžetak. Kao što, uostalom, ni mačke ne služe čovjekovom karakteru. Osnovna stvar je, čini mi se, u čudesnoj umjetnosti Penttija Sammallahtija, i u kućnoj foto-antropologiji (ili foto-antropozofiji?) mačjeg čovječanstva Adrijane Vidić u vještini da se odigra, da se odglumi vlastita uloga u prizoru kojeg njegovi akteri nisu svjesni, piše Miljenko Jergović u Jutarnjem listu.

Fotograf je glumac koji savršeno kontrolira trenutke u kojima će njegov svijet obratiti na njega pažnju i trenutke u kojima će se praviti kao da ga nema. Sammallahti razgovara s psima, o tome s udivljenjem piše John Berger, on je čuvar njihovih tajni. S mačkama je, naravno, drukčije. Mačke su divlje zvijeri, i treba se sroditi s njihovim mirom, s prijezirom koji pokazuju prema pripitomljenom, poraženom svijetu.

Rijetki su fotografi koji se izuzimaju od pravila da je životinje zapravo nemoguće fotografirati. U životinjama je razlika između čovjekova oka i fotografskog objektiva.