Ima ih čak 500! Neki su veliki, neki mali, neki čudnih oblika, duguljasti, široki, uski...
Imena su također vrlo zanimljiva: svekrvina sjedalica, kraljica noći, starčeva brada, Isusova kruna... Riječ je o kaktusima Milke Trošelj, umirovljene učiteljice iz Starigrada, koja više od 10 godina skuplja i uzgaja ove zanimljive biljke, koje su do nje, u malo mjesto pod Velebitom, Tribanj Krušćicu pokraj Starigrada, stigli iz raznih zemalja svijeta, od Madagaskara i Njemačke, preko Nizozemske do naših mediteranskih susjeda.
– Sve je krenulo spontano, kako to valjda biva u životu... Mi ovdje imamo kamp i već godinama dolaze isti turisti. S većinom smo se sprijateljili pa me često, prije nego dođu, pitaju što će mi donijeti kao poklon.
Uvijek sam govorila da mi ne treba ništa jer mi je muž bio trgovački putnik pa nam ničega, ni u to doba, osamdesetih godina prošlog stoljeća, nije nedostajalo. I tako je meni jedna Njemica na dar donijela, u kutiji od stiropora, 16 različitih kaktusa! I otad je počela moja ljubav, ili, bolje rečeno, opsesija prema njima... – prisjeća se Milka uz osmijeh.
No to je bio prvi početak, jer imala je ona i još jedan.
Bijeli kaktusi
– Kad su prije deset godina najavili snijeg u Dalmaciji, samo sam odmahnula rukom. Pomislila sam: ovima su se svi lončići polupali. Ma nema šanse da će kod nas biti snijega! Ali kad sam se to ujutro probudila i kad sam pogledala kroz prozor, imala sam što vidjeti: svi su moji kaktusi bili bijeli! I znala sam da je to njihov kraj. Ostalo mi ih je svega nekoliko, onih koji su u to vrijeme bili u kući. Ostali su svi umrli... – gotovo sjetno kazuje ova osebujna žena, s kojom u razgovoru shvatite da je imala ispunjen život.
Osim što je 41 godinu radila u Osnovnoj školi "Starigrad", cijeli se život s obitelji bavi turizmom, tako da je uz svoje goste i učenike naučila nekoliko stranih jezika. Ova 72-godišnjakinja govori engleski, francuski, talijanski, a njemački kao materinski.
Cigaretu ne vadi iz usta, a po komentarima znate da s njom nema šale. Iako je sama vrlo duhovita.
Taj ponovni početak sakupljanja kaktusa bio je lakši uz sve drage prijatelje, sumještane, turiste i đake koji su ih joj poklanjali. No, nije ni ona mirovala, ni prepustila sve slučaju.
– Svaki put kad bih s djecom išla negdje na izlet, a s Lidranom smo puno putovali, ja bih "čapnula" jedan. Krala sam ih gdje sam stigla, a djeca su me pokrivala – smije se od srca kad se prisjetila svojih avantura, te naglašava kako pod "krađom" misli na otkinuti komadić kaktusa koji bi poslije presadila i koji bi joj, naravno, uspio.
– Nema što meni ovdje ne uspijeva! Imam i desetak orhideja, a znate koliko su one zahtjevne. Jednostavno je, ja se prema mojim biljkama odnosim kao prema ljudima. Lažem, i bolje se odnosim – govori nam uz osmijeh dok nas vodi kroz svoju kuću, s čije velike terase puca predivan pogled na more i Paški most, koji je točno preko Velebitskoga kanala.
Ne postoji mjesto oko kuće gdje ne stoji barem jedan pitar s kaktusom u njemu. Kako kažu podaci s interneta, porodici kaktusa pripada 176 priznatih rodova s više od 2200 vrsta, a Milka ih gotovo većinu zna. Kaže, i imala bi ih ona sve, koliko je tvrdoglava, da je nisu već godine sustigle.
Pažnja i vrijeme
– Sve mi je teže, a svaki od mojih kaktusa zahtijeva pažnju i vrijeme. Prije zalijevanja, prije ljeta, moram im svima urediti posude, a to traje. Iščupati travu oko njih, posebna je priča! Živa se izbodem, samo što je moja koža toliko navikla da mi više ni alergija ne izbija. Neki imaju bodlje poput udica pa kad se zakače, jedva ih skidate. Imam i mačke, koje često prolaze pored kaktusa, pa kad zamahnu repom, ta im se mala "udica" zakači i onda, dok ih uhvatim da im je maknem, to je poseban proces – govori Milka.
Zna podrijetlo svakoga od njih, kad joj ga je i tko darovao. Pitamo je li je strah da će ih netko ukrasti. I bi li uopće znala da joj jedan nedostaje?
– Uh, da znala! Odmah bih ja skužila koji i s kojeg mjesta nedostaje – govori pomalo upozoravajućim pogledom.
No dijele li i ukućani njezinu ljubav prema ovim lijepim biljkama?
– Moj ih muž mrzi – kao iz topa odgovara.
– Kaže da više njima pažnje posvećujem njego njemu... A što ću kad ih volim – smije se ova simpatična žena dok nam u praznu kutiju od cigareta stavlja jedan mali kaktus.
– Evo, lipa moja, možda i ti kreneš mojim stopama – govori mi pružajući mi biljku.
Zahvalim joj, a ona me odmah upozori:
– Za biljku i za lijek nikad se ne kaže hvala.