Sjećate se priče o mladom liječniku s Ista koji se odlučio preseliti iz Amerike i prihvatiti posao doktora na malom pučinskom otoku gdje zimi ne živi više od sto duša?
Iako su mu svi redom predviđali kratak boravak i bijeg s otoka nakon prvog ljeta, dr. Velimir Vuk još uvijek je na Istu. I ne samo to, odlučio je ovdje ostati i napraviti nešto što se rijetko viđa. U hrvatskom zdravstvu to je, zapravo, nezabilježeno.
- Odlučio sam se posvetiti stvaranju suvremene otočne ambulante koja ni po čemu ne zaostaje za najboljom u gradu! Ako to ne mogu ostvariti preko Doma zdravlja zbog ovog ili onog pravilnika koji to ne predviđa, no hard feelings, napravit ću to sam- smije se ovaj odlučni otočki dotur koji je prije mjesec dana pokrenuo “specijalnu pomoćnu operaciju”, miroljubivu i medicinsku, za nabavku opreme u ordinaciji s kojom kvaliteta života na Istu i Molatu sigurno ima dimenziju više.
- Znate li da u ambulanti imam opremu još iz vremena Jugoslavije? I stol star preko 40 godina? To što imam jest funkcionalno, ali nije čak ni osnovna oprema, a kamoli sve što bi jedna ordinacija na izoliranom otoku trebala imati. Nemam stalak za infuziju, nemam čak ni sjedalicu koja se vrti, a postoji razlog zašto liječnici rade na takvim sjedalicama. Imamo toliko potencijala ovdje, prekrasno je i posebno baviti se otočnom medicinom, ali bez najosnovnijih stvari i onaj s najboljom voljom odustane- govori nam Vuk koji je, nakon nekoliko godina kumljenja i moljenja bez rezultata, odlučio uzeti stvar u svoje ruke. Prvo je apel objavio na televiziji, a onda se svoju “specijalnu pomoćnu operaciju” prebacio na Facebook gdje svoje Išćane i sve koji se žele uključiti u akciju često obaviještava o novim donacijama, potrebama, željama i mogućnostima.
A ono što je postigao u kratko vrijeme zaista je sjajno. Zahvaljujući išćanskim Amerikancima, za ambulantu je prvo kupljen automatski eksterni defibrilator (AED), što znači da izolirani Ist sada ima prijenosni uređaj jednostavne primjene za pacijente koji imaju srčani zastoj.
- Taj maleni aparat kojega može bilo tko upotrijebiti znači veliku mentalnu sigurnost za ljude ovdje na otoku jer sad znaju da im se pomoć može pružiti na Istu, u bilo kojem trenutku. Isto tako, jedan čovjek nam je kupio nova nosila, ona stara bila su u neopisivom stanju. Cilj mi je ne samo nabaviti sve što fali nego i najmodernije uređaje za koje nikad niste čuli. Odaziv je vrlo dobar gdje god tražim pomoć, svi rado sudjeluju jer se već pročulo za moju “specijalnu pomoćnu operaciju”. Imam osjećaj da cijeli Zadar zna za ovo, da mi svi pomažu. Evo, nedavno je jedan zadarski restoran platio stetoskop za djecu. Govori se puno o repopulaciji otoka, ali kako se roditelji mogu ovdje osjećati sigurno ako liječnik nema adekvatnu opremu za pedijatriju? Sad radim na tome da nabavimo Šancov ovratnik jer u ordinaciji više nemam niti jedan, a nije baš zgodno da pacijentu do Zadra moram držati glavu. Volio bih imati i EKG, holter tlaka, puno je toga na popisu čime bih ja kao liječnik pacijentima mogao napraviti pretrage u njihovoj ambulanti, a onda nalaze odnijeti u Zadar. S takvim uređajima mogli bi ljeti i strancima pružati usluge zdravstvenog turizma pa bi Dom zdravlja od toga još mogao i zaraditi. Takvo zdravstvo svima bi nam bilo na ponos, pogotovo u jednoj maloj otočkoj ambulanti- optimističan je mladi dr. Vuk.
U ambulanti o kojoj govori, kolege liječnici prije njega rijetko su se zadržavali. Često i kraće od godinu dana. Nije ni čudo, kaže nam Vuk, kad bi ih ordinaciji dočekali dokumenti o liječnju iz vremena Drugog svjetskog rata i "nešto" mlađa oprema. U ambulanti na Molatu on sam je pronašao liječnički karton pacijanta rođenog 1892. godine koji je vratio Domu zdravlja uz napomenu kako je riječ o “vrijednom blagu”.
- Jasno je da ljude to obeshrabri i da ovo nije za svakoga. Nakon ovih pet godina, dobro sam upoznao sve svoje pacijente jer mi živimo zajedno, ja sam njima doktor i hitna i mrtvozornik i patronažna sestra i izdavač doznaka prema HZZO-u. Iako sam im stalno dostupan, imam manje pacijenata nego doktori u gradu pa imam više vremena za razmišljanje o tome kako im pomoći. Iz toga se izrodila i ova “specijalnu pomoćnu operaciju”. Za početak, čovjek se mora negdje skrasiti da bi mogao početi uživati u drugim stvarima u životu. A ja sam imao sreću da se pronađem i skrasim baš ovdje. I zato sam odlučio ostati na Istu jer osjećam da za sebe i ove ljude život mogu učiniti boljim- iskreno će mladi doktor.