Naš čovjek iz Zemunika i svjetski poznati neuroznanstvenik s Yalea puca od sreće: U Americi smo konačno zavrtili i janje! Žena se bojala da će nas proglasiti divljacima...

Ma obećajem da nećemo, ja sam ionako više za opuštene teme, posebno eno-gastro...

- E tu sam pravi stručnjak, totalni gurman i hedonist, pitajte! - rekao nam je uz široki osmijeh trenutno najpoznatiji svjetski neuroznanstvenik Nenad Šestan, koji radi na Yaleu, a slavu je stekao radom na "oživljavanju" svinjskog mozga nekoliko sati nakon smrti.

U svoj rodni grad stigao je zbog sedmog kongresa neuroznanosti na Sveučilištu u Zadru.

I imao je pravo! S toliko je žara i entuzijazma govorio o spizi i vinima da smo na trenutak kompletno zaboravili s kim pričamo. Znanstvenik? Ne, prije bismo rekli jedan vrhunski chef koji njeguje tradiciju.

- Moja žena, koja je inače iz Nina, i ja, koji sam iz zaleđa, iz Zemunika, spojimo naša kulinarska umijeća i usred Amerike oživimo Dalmaciju. Kroz okuse i mirise vratimo se, bar na tren, u Hrvatsku. Kuhamo koliko god možemo, kad god stignemo, to nas opušta. Najviše, naravno, volimo mediteransku kuhinju, a tu smo ljubav prenijeli i na djecu.

Oni nikad nisu jeli fast-food, uopće ga ne vole i to mi je baš drago. Mislim da smo ih žena i ja na neki način pomalo razmazili s tom našom domaćom, kuhanom spizom, tako da oni itekako znaju što valja! Kad ih njihovi prijatelji pozovu na večeru, uglavnom prave hot dogs ili burgere, dok mi doma njihovom društvu spremimo krmenadle i ćevape.

Samo nam je malo zeznuto jer nemamo u Americi dobrih lepinja! Još samo to moram pronaći... - prepričava nam Nenad mali dio njihova obiteljskog života u gradiću Madison, udaljenom sat i četrdeset minuta od New Yorka.

Divljaci s Balkana

A upravo se tamo prošle godine, u kući Šestanovih, prvi put okrenulo i janje!

- Žena je konačno popustila, smekšala se i pristala da zavrtimo to janje! Inače se bojala se što će reći Amerikanci: "Vidi ove divljake s Balkana, ubili životinju!", ali ovaj smo put imali za to najbolju izliku - Svjetsko nogometno prvenstvo!

Zvali smo moje kolege, jer nas je šest Hrvata u laboratoriju, obitelj, sve prijatelje, tako da je uvijek u kući bilo oko 30-ak ljudi. Prava fešta, vjerujte mi! - prisjetio se Nenad tih "dana ponosa i slave", kad je nogomet zbližio Hrvate, gdje god u svijetu bili. Istaknuo je, kako ne bi ispalo da jedu samo meso, da je Madison mjesto gdje ima vrhunske ribe i ukusnih jastoga.

- Dobro, nije ponuda baš kao na našoj pijaci, ali stvarno možete kupiti svježu ribu koju tamošnji ribari donesu ujutro na market. A jastozi se svi prodaju živi. Budući da tamo ima dosta ljudi koji se bave ribolovom, cijene su stvarno prihvatljive. Zamislite kako se čovjek mijenja! Prije nikad nisam bio ljubitelj brudeta, a sad ga stalno pravim, barem dva puta tjedno. To me nekako baš relaksira.

Žena mi je zaprijetila da ću morati prestati jer će se pretvoriti u brudet – šali se Nenad, koji je inače veliki zaljubljenik u more. Tvrdi da osoba koja je rođena u nekom primorskom mjestu nikad ne zaboravi taj osjećaj i vrlo ga je teško odvući od mora, ono ga uvijek vuče nazad. To je, uz roditelje, možda i najveći razlog zbog kojeg u Zadar dolazi najmanje dva puta godišnje.

- Ne smijem ovo reći, ali Nin mi je jako drag! Poludit će sad ovi moji iz Zemunika, ha, ha, ali što ću kad je tako lijep grad i ima predivno more, gdje često ronim sa sinovima. Baš sam se pred njima prije nekoliko godina malo pravio važan i skoro ostao bez sluha. Sad slabije čujem na desno uho jer sam im htio dokazati da nisam prestar (kako su oni rekli!) da zaronim duboko. Malo sam se zeznuo – kroz smijeh nam prepričava Nenad te govori kako i tamo, u Americi, živi pored mora, ali "nije to to".

Hrvatska ima sve

- Drukčije je to more, a ni klima nije kao ovdje. Ma Hrvatska ima sve! Bio sam svugdje po svijetu, vidio razne gradove i države, ali, iako smo tako mala zemlja, doslovno bismo mogli biti jedan grad u Americi, imamo puno toga: i prekrasnu obalu usred Europe, i planine i snijeg, ravnice, šume... Ima i SAD svega toga, ali sjetite se samo koliko je tamo država! Vjerujte mi, da se nisam morao preseliti radi posla, nikad ne bih otišao odavde. I stvarno mislim da se nigdje ne živi bolje... - iskreno je priznao.

Nenad, uz kojeg lako zaboravite da pričate s ozbiljnim znanstvenikom svjetskoga renomea. Energičan je, veseo, simpatičan i zanimljiv, te razgovor s ovim 49-godišnjakom teče poput finog vina. Baš onakvog kakvo on voli.

- Istina je, veliki sam ljubitelj vina, posebice hrvatskih sorti. Moja hrvatska ekipa iz laboratorija često donese svoja lokalna vina pa ih svi skupa degustiramo. Ali uvijek se "natežemo" i natječemo s kolegama iz Italije, Španjolske i Grčke čija su vina bolja – govori Nenad, kojeg često na aerodromu čudno gledaju kad donese poseban kufer samo za vina i maslinova ulja.

- A što ću kad djeca vole točati kruh u didovo domaće ulje - opravdava se uz smiješak.

Prepričao nam je i jednu simpatičnu anegdotu vezanu uz poznatu američku sortu vina.

- Zinfandel je najraširenije vino u Americi i definitivno je broj jedan tamo. Nedavno su znanstvenici otkrili da je DNK tog vina od hrvatskog grožđa, kaštelanskog crljenka. Ali, jednako tako, otkrili su da je i poznati talijanski Primitivo također od te sorte pravljen.

Ipak, ja sam se u laboratoriju svima hvalisao kako smo mi Hrvati osvojili američko tržište jer je naše grožđe, kao i vino najbolje, no kolega Sicilijanac Marko pokušao je žustro opovrgnuti tu moju teoriju, pitavši me kako znam da to nije talijansko grožđe koje je zatim došlo u Damaciju gdje su ga posadili, pa tek onda stiglo u Ameriku. Gledam ja njega, šutim i mislim se. Marko je bio cijeli sretan što mu stvarno nisam mogao to dokazati, no ipak, ja sam se dosjetio!

Rekao sam mu: Uvjeren sam da je to hrvatsko grožđe! Jer, Marko, da je ono stvarno došlo iz Italije, zar ne misliš da biste ga vi, šminkerski, hvalisavi Talijani, nazvali Vino Nobile di Puglia, a ne Primitivo?!

To vam samo govori što ste vi oduvijek mislili o nama Hrvatima! Ha, ha! On se samo nasmijao i priznao mi pobjedu - smijući se, prisjetio se Nenad tog slatkog dobitka, taman ispijajući guc crnog vina koje je naručio uz voljene tripice, sjedeći u hladu jednog restorana u zadarskoj Varoši.

Ipak je čovjek došao – doma.