Ne okupljam sektu, ne manipuliram ljudima, nikoga ne tjeram da mi ljubi noge i zove me božanstvom!

Zoran Krneta učitelj je tradicionalne joge i vedante, jedan od samo nekoliko njih u Hrvatskoj koji se jogom bavi prvenstvenom kao duhovnom disciplinom, svojevrsnom religijom, kako kaže, baziranom na izvornim indijskim spisima vedske tradicije, po čemu se izdvaja od većine drugih zapadnjačkih jogija. Iako je čitav svoj život, kroz 30 godina rada, bio anoniman i takav je želio i ostati, Krneta se nedavno našao u središtu medijske pažnje, nakon što je u jednoj televizijskoj emisiji „razotkriven“ kao guru, manipulator i prevarant koji od svojih učenika stvara sektu, izvlači im novac, tjera ih da mu ljube noge i nazivaju ga bogom. S Krnetom smo razgovarali uoči njegovog predavanja u rodnom mu Zadru, bio je to prvi njegov javni istup nakon medijskih objeda. 

Vaša strana priče o medijskim optužbama na račun vašeg rada nikada se nije čula u javnosti. Zašto?

- Dugo sam zapravo razmišljao hoću li uopće pristati na ovaj intervju... Ni sada ne bih ulazio u detalje tih razloga, ali mogu reći da su oni obiteljskog karaktera u vezi kojih se vode određeni sudski postupci. Pokušat ću vam odgovoriti na pitanja onako kako smatram da je ispravno i iskreno. Što se tiče medija u kojem je prilog o meni izašao, ja sam im poslao pismeni demantij koji nikada nije objavljen pa sam ga ja objavio na svojoj facebook stranici. U međuvremenu sam ga obrisao. Nitko me prije vas od novinara zbog toga nije zvao.

Bilo je govora o tome da tjerate učenike da vam ljube noge, tražite od njih da vas nazivaju božanstvom, da se odvoje od svojih partnera i prekinu kontakte s roditeljima... Kako to komentirate?

- Ne znam kako da to komentiram kada ništa od toga nije istina, jednostavno ne ohrabrujem takvu vrstu odnosa. Sa svojim sam učenicima u prvom redu prijatelj i doživljavam nas ravnopravnima, odnosno kao ljude koji su zajedno samnom na istom putu. Iz potrebe za vlastitom slobodom, nastojim osposobiti ljude da nauče određene tehnike joge te da ih sami prakticiraju, a kada su oni u velikoj mjeri realizirani, tek tada za mene počinje pravi užitak jer prestajem biti opterećen učiteljskom pozicijom. Učitelj sam u onim trenucima kada im prenosim znanje, no taj moj autoritet s vremenom kopni i mi postajemo ljudi koji vide istu stvarnost. Optužbe na moj su račun potpuno deplasirane, ljudima koji me poznaju i izvan konteksta joge, to je smiješno.

Po svemu viđenom i izgovorenom od strane vaše bivše žene i majke jednog vašeg učenika, dalo se zaključiti da vi oko sebe okupljate sektu?

- Nastojim ljude ohrabriti da prakticiraju jogu, no ukoliko u tome ne vide interesa, vezivanje njih uz mene je potpuno gubljenje vremena i energije. Kao što sam rekao, naučim ih joga asanama, pranajami i meditaciji te ih puštam da je oni sami prakticiraju. Povremeno dođu na napredna predavanja kako bi saznali nešto više, kontaktiraju me ukoliko imaju određeno pitanje. Joga nije samo praksa, joga je i znanje. 

Opisat ću vam svoj stil podučavanja kroz jednu budističku poslovicu koja glasi: „Bila su jednom dva uspješna učitelja, jedan je imao jednog učenika, a drugi nije imao ni jednog.“ To je parabola koja odražava karakter tradicionalne joge. Ne možete imati puno učenika niti ih možete vezivati uz sebe. To vama oduzima vrijeme. Ja dosta radim na prijevodima tekstova. Na hrvatski jezik preveo sam 40 tekstova o tradicionalnoj jogi, uz pomoć izvornih tekstova na sanskrtu, kao i dvije knjige.

Koliko uopće stalnih učenika imate?

- Svega nekoliko, pet ljudi. Oni mene ne trebaju stalno, tek povremeno dođu na zajedničku praksu. Tako ih od starta podučavam jer ideal joge jest individualna sloboda. I svaki pokušaj vezivanja za sebe obeshrabrujem. Pripadao sam velikoj globalnoj organizaciji Transcedentalne meditacije, uvidio sam negativne aspekte kada je takva vrsta znanja dijelom određene organizirane strukture.

Vi niste iz TM-a izbačeni, kao što se u medijima navodi?

- Ne, ja sam otišao samostalno 2007. godine, a razlog je organizacijske naravi. Način na koji je organizacija funkcionirala meni je bilo u kontrastu sa onime što sam naučio u Indiji. Sva moja predavanja baziraju se na tradicionalnoj jogi. Transcedentalna meditacija inačica je onoga što zovemo modernom jogom, nečega što je izvorno bilo na istoku i dolaskom na zapad doživjelo određene promjene. Ja sam shvatio da je dosta stvari koje se u toj organizaciji podučavalo nije bilo u skladu s tradicionalnim učenjima već je bilo prilagođeno zapadnom, suvremenom svijetu, materijalistički orijentiranom. Od tada više ne podučavam transcedentalnu meditaciju.

Javno ste optuženi i za financijske manipulacije, spominajali su se vrlo visoki iznosi.

- Kada sam u Indiji iniciran u vedantu, imao sam svog učitelja i dobio duhovno ime Đhankar Šaran Devaćarija (Đhankar je moje duhovno ime, a Šaran Devaćarija je ime koje nose svi pripadnici te loze vedante, a u prijevodu to znači onaj koji pruža utočište i božanski učitelj). Tada sam učitelju morao obećati da ću živjeti poput njega, odnosno da se u životu ni od čega neću uzdržavati, osim od svog znanja i poduka. Ja nemam nikakvu imovinu, sve što imam stane u jedan ruksak. Živim od onoga što mi učenici daju, to se u Indiji zove „dakšina“.

Koliko vam je sve skupa što se pisalo naštetilo?

- Znam tko sam, znam što radim. Dozvoljavam da ljudi o meni formiraju mišljenje kakvo žele i u tom se dijelu ne mogu osjećati ugroženim, ne osjećam da meni kao osobi šteti. Govorim sada o mom unutarnjem, subjektivnom doživljaju. U 30 godina, koliko se ovime bavim, smatram da me dovoljno ljudi dobro poznaje. Ima dosta onih koji krenu u meditaciju i naprave malo koraka u tom smjeru. Nikog ne potežem za rukav. Ne mogu iz sebe isključiti religioznost, to je moja bitna sastavnica. Ja time javnost i učenike ne opterećujem. Ako od njih dobijem takav upit, tada idemo korak naprijed, ali nastojim biti u „low profile“ stanju.  Ako je čovjek duhovan, ako drži do neke vrste ravnoteže u svim aspektima života, smatram da treba biti vođen idejom anonimnosti. Ne smatram da bi ono što radim trebalo univerzalno primijenjivati i nametati.

Koliko se ljudi u Hrvatskoj uopće bavi podukom tradicionalne vrste joge, poput vas?

- Definitivno nisam jedini, ali u velikoj smo manjini. Znam za neke ljudi iz Hrvatske koji su  jako dobri u tome. Sve se u jogi mjeri autentičnošću iskustva. Kada osoba piše o iskustvima,  po tome se prepoznaje je li u njima autentična. Ljudi o kojima pričamo, manje -više su anonimni.

I vi biste to bili da vas mediji nisu izvukli na površinu...

- Mene je ova negativna stvar izbacila negdje na površinu, dala mi publicitet prema kojem sam ostao ravnodušan. Postoji jedan dio u jogi koji je mjerilo unutarnjeg iskustva; kad ih hvale, ljudi se osjećaju se odlično, nekako uzdignuto. Prema principima joge, čovjek bi trebao ostati ravnodušan i kad te hvale i kad te pljuju. Zaista jesam indiferentan zbog toga što se o meni pričalo i govorilo. Smatram to nekim dijelom prirodnog odrastanja jer život nije samo kada te samo netko tapša po ramenu. Ostao sam u svojim cipelama cijelo vrijeme. Nemam nikakve zamjerke prema nikome, niti ću ikada loše o nekome govoriti.

Već smo spomenuli da ste učitelj tradicionalne joge, što to zapravo podrazumijeva i na koji se ona način razlikuje od današnje joge koja se prakticira u suvremenom, zapadnom svijetu?

- Tradicionalna joga je ona izvorna, indijska, bazana na principima Patanđalija, autora koji je sastavio tekst imena „Joga sutre“ što je svojevrstan klasik. Danas se na zapadu susrećemo samo sa dijelovima takve joge, najčešće asanama (položajima tijela), pranajamama (tehnikama disanja) te nekim oblicima tehnika relaksacije. Većina toga pripada hatha jogi, a ne onoj tradicionalnoj (primjerice tradicionalne asane sve su sjedeće). Tradicionalna joga nema naglasak na fizičkom, ona zagovara mentalni pristup, ne uključuje silu i napor. Zato se i napredak nekog jogija testira na način da se vidi koliko je on opušten, koliko ne koristi napor u svom životu. Bilo kakav oblik nasilja, prema okolini, vlastitom tijelu ili duhu, nije preporučen, ni dozvoljen.

Koliko je tradicionalna joga povezana sa religijom? Obično joga učitelji tu poveznicu opovrgavaju, odbacuju pojam religije i nazivaju jogu filozofijom.

- Izvorno joga podrazumijeva da svi mi imamo potencijal bogoostvarenja u čovjeku. U Indiji, gdje je nastala, će vam i reći da jogu ne možete odvojiti od devocijskog pristupa, a njemu pripadaju elementi religije, razna obožavanja, molitve, recitacije. To su sve oblici prakse kojima se razvija srce i emocije, ali i čovjek u cijelosti. Kod nas na zapadu u prakticiranju joge nema tog devocijskog u praksi. Joga nije samo samoostvarenje čovjeka, već je i bogoostvarenje. Učenje da čovjek osim što realizira sebe, shvati da je on, u svojoj najdubljoj srži isti entitet koji podrazumijevamo pod pojmom Boga. Na istoku se ta vrsta religioznosti prakticira u jogi.

Vi ste i učitelj vedante? Što to podrazumijeva?

- Prije nekih 1300 godina, tradicionalni oblik joge je prestao gubiti na razumijevanju i počeo je dominirati hatha sistem. Tradicionalisti su se više priključili ortodoksnom sistemu koji je bliži vedama pa su oni formirali vedantu. Vedanta je ono što bi joga trebala biti, glavni postulat vedante je da je realnost nedualna, da je jedna, da je to Bog, da između čovjeka i boga u smislu kvalitete nema razlike. Duša nije drugačija od boga. Jogom to spoznajemo. Hatha radi na pročišćenju tijela i daha i ovaj, prije spomenuti dio, stavljaju u drugi plan. Iniciran sam u vedantu u Indiji, smatram da se o jogi ne može govoriti bez vedante, isto kao o vedanti bez joge. Te stvari jednostavno idu zajedno.

Otkad su Britanci došli u Indiju unijeli su gimnastičke elemente u jogu. Taj oblik hatha joge koji koristi napor, dobio je elemente gimnastike. Onda je stigao na zapad i mi sada imamo razno razne oblike, čak i hot jogu, to je derivat derivata od derivata...

Kako se uči kod vas?

- Obično održavam predavanja o tradicionalnim Patanđalijevim joga sutrama, o tome sam dosta puta i uz Zadru predavao. Ljude upoznajem sa svim elementima joge, saznaju što joga sve podrazumijeva, studij klasične vedske literature, devocijski pristup... Čovjeku  mora biti jasno da nije došao na vježbu za kralježnicu. Joga mora odgovoriti na najdublja metafizička pitanja: tko sam ja, što je priroda, tko je bog? Ljudi koji imaju tu motivaciju moraju znati da je to dugotrajan proces u kojem su oni u svojevrsnom odnosu s učiteljem, kada im zatreba.

Primijetila sam na internetu da se spominju tečajevi levitacije koje organizirate, traju dva vikenda i održavaju se u prirodi. Čemu ti tečajevi služe i kako doprinose čovjeku?

- Riječ je o učenju siddhi tehnike, ona je vezana uz meditaciju i također pripada Patanđalijevim joga sutrama. Levitacija je manifestacija kada čovjek pravilno prakticira siddhi tehnike, koje su iznimno jake i služe za oživljavanje vitalnih energija. Mentalno se pokrene proces, oslobodi pranu i ona „sukne“ u gornji dio tijela i dogodi se moment levitacije.

Događa li se vama levitacija često?

- Često i vrlo lako. Manje više svatko može to naučiti.  Poduka traje oko godinu do dvije dana.  Sa učenicima se nađem tri – četiri puta godišnje, nekad privatno, nekad u grupi.

Što je ljudima kada krenu kod vas, odnosno kada se počnu baviti tradicionalnom jogom, prvo vidljivo, koje su prve manifestacije i dobrobiti? Postaje li osoba sretnija, zdravija, ispunjenija?

- Kada ljudi krenu meditirati, izvoditi asane i pranajamu, osjetit će dobrobiti. Bit će relaksiraniji, vitalniji, zdravstveno će biti bolje, imat će više energije, san će mu biti manje potreban, koncentracija će biti bolja... Osjećat će jednu opću dobrobit. Međutim, to su one dobrobiti koje uvijek idu s praksom joge (bilo koje vrste), a koja miču blokade na razini fizičkog tijela, emocionalne blokade, pokrenu se neki procesi... Problem nastaje u onom trenutku, a to je upravo i razlika između moderne i tradicionalne joge, što vi u modernoj jogi ne znate krajnji cilj. Krajnji cilj tradicionalne joge jest samospoznaja i bogospoznaja, življenje jedinstva. Predavanja držim s tom vizijom. Ne obećavam ljudima da će im zdravlje biti bolje. Ne mamim ih. Zdravlje je tek nuspojava joge.

U modernoj jogi unatoč osjećaju vitalnosti ljudi i dalje osjećaju jednu vrstu neispunjenosti. Opijenost prvim efektima i dobrobitima ih prođe, to je kratkoročno. Pitaju se – je li ovo olakšanje koje osjećam zapravo sreća? Za njih je sreća tek odsudstvo patnje.

Jeste li vi sretni?

- Zadovoljan sam, nisam egzaltirano sretan. Vrsta egzaltirane sreće ne pripada jogi, njoj pripada umjeren um. Cilj je da živimo uravnoteženo, s osjećajem mira i slobode. Joga podrazumjeva kontemplaciju, introspekciju, a prepreke su joj  stres, preopterećenost poslom, odnosima... Uz prakticiranje joge, sve ono što nam u životu izaziva šum, jednostavno nestaje.