- Nemoj me zafrkavati. Star sam ja.
- Ne zafrkavam te.
- Tko je došao na tu ideju?
- Urednici u Splitu. Damir Šarac, Ivo Bonković. Što ja znam tko.
- I baš nas dvoje?
- Baš nas dvoje, tata. Hajde, idemo napraviti taj mali vremeplov…
Ovako je izgledao početak mog uvjeravanja Abdulaha Seferovića Sefija, mog oca, da trebam baš ja s njim napraviti intervju.
Prethodno je Damir Šarac u isto to morao uvjeriti mene.
- Lado – glasom „nemožeozbiljnije“ je raščlanio da moj otac i ja zajedno imamo 60 godina novinarskog staža u „Slobodnoj“, i to 30 po 30, u kontinuitetu, bez „prelamanja“, a „Slobodna“ ove godine obilježava 80 godina postojanja.
- To ti dođe k‘o totalno obiteljska stvar – razumno je zaključio Šarac.
Damire, mislim se, itekako je obiteljska…
Imala sam pet godina kad sam ga gledala kako uvlači papir u svoju, tko zna gdje kupljenu, rabljenu pisaću mašinu. Ljeti je svaki dan uzimao deku, presavijao je nekoliko puta i stavljao pod mašinu.
- Jako se čuje kad lupam po ovoj tandrkalici, prozori su otvoreni, moram staviti deku – govorio mi je. Cijeli gornji dio mašine bi se podignuo kada bi pisao velikim slovima. Pokraj njega „Slobodna“. I pepeljara.
Iz mašine su izlazili ispisani papiri. Za dijete - čarolija.
Zavjese od filmova
Imala sam pet godina kad sam se zaplitala u filmove koje je moj otac kući razvijao i stavljao ih sušiti posvuda po stanu. Kupatilo je pretvorio u tamnu komoru. Pravio je fotografije.
- Ne moram ja to raditi – govorio je mami, koja je razgrtala filmove svaki put kad je iz blagovaonice ulazila u kuhinju. Neotvorenih filmova je bilo i u frižideru.
- Ne moram, ali probaj razumjeti moju želju i volju da mi informacija bude opremljena fotografijom - govorio je Sefi.
Nisam baš razumjela. Tada.
„Photo“ časopisa, kako sam ih nazivala, bilo je posvuda. Naručivao ih je, mama mu je prevodila. Htio je sve naučiti sâm.
Još nisam znala čitati i pisati, ali sam znala da ni za živu glavu ne smijem upaliti svijetlo u kupatilu. On je tamo napravio laboratorij. Razvijao filmove i pravio fotografije. Mogu li unutra, malo vidjeti? Možeš… Sve je mirisalo na kemikaliju, na još jednu čistu čaroliju. Na bijelom foto papiru nastajali su obrisi, bivali sve kontrastniji i stvarala se slika.
Iz kade, iz vode, vadio je fotografije. Kačio ih štipalicom. Sve je bilo čarobno.
- Tata, sjećam se dobro mirisa kemikalije u našem kupatilu. Sjećam se i barba Jandre i tebe u prvoj redakciji u Zadru. Dizala sam se na prste kako bih bolje vidjela sve što je bilo na stolu – govorim mome, sada 89-godišnjem ocu, koji je za novinarstvo od „Slobodne Dalmacije“ dobio nagradu „Joško Kulušić“ za životno djelo prije tri godine.
Da, prva redakcija – dva stola i dvije sjedalice – bila je na Poluotoku u Ulici don Ive Prodana. Kasnije na Narodnom trgu, gdje smo i danas. Kada sam ja došla raditi, šef dopisništva je bio Mario Vuksan.
- Sve si preskočila – kaže mi Sefi.
Zašto moramo po redu?
- Preskočila si i prvu redakciju. Naravno da je ta prva bila neformalna, ali bila je važna, startna. I pokazatelj snalažljivosti. Bila je u kavani „Central“. U toj gradskoj kavani iz 1891. godine na Kalelargi sada je dućan „Bipa“. Tu se moglo vidjeti i sresti Vladana Desnicu, Gustava Krkleca, Ranka Marinkovića… Za novinarskim stolom, pak, moglo se susresti Jandru Širinića, Ivicu Maštruka, Zdravka Artića, Marka Vasilja, Miljenka Mandžu, Zlatana Miodraga ... Svi smo se jatili oko barba Jere Čogelje, onoga istog za kojega Sibe Kvesić veli kako mu je dao „dragocjene savjete“ za suvremenu koncepciju „Slobodne“! E, s njim smo svi mi mlađahni svako jutro prelistavali novine i pretresali napise, događaje, izvještaje… Od njega smo učili koliko više vrijedi izvještaj s tržnice nego sa sjednice partijskoga komiteta... – priča Sefi.
Redakcija u kavani
Tajnica iz „Slobodne“ iz Splita, Milena Dominis, nazivala je kavanu „Central“ kada je trebala Sefija.
- Dojavljivala je što je poručio glavni urednik. Izvještaje o događajima telefonski sam diktirao iz Pošte, a duže tekstove i reportaže sam nosio na redovni autobus za Split, tamo je čekao dostavljač Rudi i preuzimao pošiljku…
- Kasnije se novinarska ekipa preselila u ondašnji Studentski klub u Barakovićevoj, koji je Sandi Vidulić kasnije nazvao „gnijezdo alternativnog načina života, supkulturni geto“. Ondje se moglo susresti Momčila Popadića, Luku Paljetka… Spominje to Pero Mioč u „Zadarskoj smotri“ 2018. godine: „Ispred šanka poker asova: Ivica Maštruko, Abdulah Seferović Sefi, Zdravko Artić (pokojni) i Jandre Širinić (pokojni). Stara garda. Od ulaska do fajrunta prestajali bi na nogama ispred šanka“.
Ti si, tata, bio na šanku po cijeli dan?!
- Ajde, davno je to bilo, pitaj me o novinarstvu što si htjela, rekla si da o tome trebaš pisati – vratio se Sefi naglo u 2023. godinu, kada je već sve okrenuto naglavce. Jer, i ja sam počela na pisaćoj mašini… Šef Mario Vuksan tjerao nas je uvijek iz redakcije vani. „Nećete ovdje naći vijest, idite među ljude!“, govorio je svaki dan. Sada je 2023. Internet, mobitel, portal. A počela sam na pisaćoj mašini.
S nekim kolegama zajedno radim gotovo 30 godina u dopisništvu na Trgu. Zajedništvo je uvijek bio najljepši dio posla, suradnja, pomaganje, „izgaranje“ za dobru priču.
Mnogi su došli i otišli, a s Mišelom Kalajžićem i Božanom Sviličić sam gotovo od početka. Šenol Selimović, kad sam došla, rekao je da je neshvatljivo da nemam „porođajne muke“ pisanja prvih vijesti, prvih tekstova. Hvala… nisam znala da sam ih trebala imati. Mišelu nikad nisam rekla da njegovo lupanje po tastaturi, koje je jače nego kod drugih kolega, zapravo volim jer me uvijek, baš uvijek, podsjeti na tatu.
U stan nam je dolazio Smoje, navratio bi Popadić, svi su uvijek imali cigaretu u ustima, svima je uvijek bilo najvažnije nasmijati se, a govoriti nisu prestajali. Tako ću i ja kad narastem, pisat ću i svugdje ću ići, a oni su odgovarali – nemoj, mala, u novinarstvo, za*eban je to kruh.
Miroslav Ivić, Olga Ramljak. Moji prvi glavni urednici.
Uff, tata, preskačem?
- Opasno je tebe prekidati – zafrkava Sefi i zavrti vremeplov unatrag, napominje kako je prvi stalni dopisnik iz Zadra bio Nikica Marinković, kako je s njim radio, pomagao mu.
- Kad je Nikica prešao raditi u Šibenik, glavni urednik Sibe Kvesić je postavio mene za stalnog dopisnika. To je bilo 1963. Vodio sam zadarsko dopisništvo do 1986., kada je taj posao preuzeo pokojni Jandre Širinić. Znaš da sam ponosan što sam ga uspješno „vrbovao“ iz Narodnog lista – kaže Sefi i vadi novinarsku „legitimaciju“ od „Slobodne Dalmacije“ iz 1963. godine. Bože, tada je „Slobodna“ obilježavala 20 godina postojanja. Sada 80.
- Nisam star, nego puno pamtim – mudruje moj tata, koji je u „Slobodnoj“ radio do 1993.
‘Buljite u škatule‘
Za pokojnog Jandru, kojeg sam obožavala, koji je bio genijalan, rekao mi je da je napravio, između ostalih, jednu ključnu stvar za rad dopisništva.
- Angažirao je za suradnika ni manje ni više nego visoko rangiranog policajca. Josu Mudražiju. Od tada „Slobodnoj Dalmaciji“ u Zadru više ništa nije moglo promaknuti – kaže Sefi.
Tata, Joso Mudražija je radio desetljećima… Najtužniji je postao kada su nam stigli kompjuteri i kada je uveden Internet. Samo buljite u te škatule, ne razgovarate ništa, govorio nam je.
Tata nije htio nabrajati novinare koji su surađivali ili radili u Zadru za „Slobodnu“, jer, kaže, nekog će preskočiti.
I u pravu je.
Stoga neću nabrajati ni ja, s jednom iznimkom: naš pokojni kolega Branislav Grgurović Cigo bio je doslovno dobra duša ovog dopisništva čiju preranu smrt nikada nećemo preboljeti. I nakon što je prestao raditi kao fotoreporter, dolazio je k nama na svaku marendu, na svako druženje. Ne možemo ga spomenuti a da nekome ne zaiskri suza u oku. Naš Cigo, kojega je smrt pokosila prije godinu i po, bio je neponovljiv.
Nabrojat ću nas koji smo sada u dopisništvu i nosimo se sa svim izazovima modernih vremena i novih trendova. Ivica Nevešćanin je šef od 2013., nakon odlaska Marija Vuksana s tog mjesta.
Uz spomenute kolege Božanu Sviličić i Mišela Kalajžića, tu je od ‘98. godine i Ana Vučetić Škrbić, a od 2001., kada je došao Ivica Nevešćanin, pridružio nam se i Predrag Opačić. Njih dvojica su, kao Jandre nekad davno, došli iz „Narodnog lista“. Od prije nekoliko godina imamo i dvije mlađe kolegice, Ivu Ivanac i Mateu Magaš. Dražen Žura je naš „stari prekaljeni“ sportski novinar, a Ivica Gjergja marljivi je sportski honorarac.
I to je to. Honoraraca nemamo. Mala smo ekipa i dalje spremna za velike izazove. Za držanje koraka s vremenom. Uz ogroman doprinos naših fotoreportera Jure Miškovića i Luke Gerlanca.
- Novinarstvo je teška ovisnost – zaključuje Sefi, pretplatnik „Slobodne“.
- Još uvijek, svako jutro, prvo siđem do poštanskoga sandučića po Novinu, pa tek tada sjedam za stol s kavom i doručkom. Valja, među ostalim, pogledati što ima iz Zadra, što se događa, ali i vidjeti što je napisala Lada, nasljednica mojih dugova u „Slobodnoj“ – priča moj Stari.
Njegovih dugova? Ima puno godina pa mu neću reći da je kriv i za još puno toga. I on i Jandre. Oni su svojom strašću i zaraznom ljubavlju prema novinarstvu krivi za cijele generacije koje su prošle kroz dopisništvo „Slobodne Dalmacije“ u Zadru. I koje će proći.
Hvala što imamo tu ljubav, što nam je usađena trajno. Bez ljubavi ionako ništa nema smisla.