Njega zna pola grada, a drugu polovicu zna on

Što je Varoš bez Dule - čovjeka koji već dvadeset godina radi u trafici "Pax" na kantunu Kovačke ulice i Matice dalmatinske gdje nasmješen dočekuje domaće i strane kupce? Njegov je dubok, hrapav glas poznat više-manje svim Zadranima jer svi su kod njega nekad kupili novine ili cigarete. I u kasni noćni sat bi ih s vrata dočekao veseli pozdrav i poneka šaljiva doskočica pa bi osim onoga po što su došli, kupci sa sobom ponijeli i osmjeh na licu.

- Sve je počelo prije 20-ak godina kada je moj prijatelj Edi Skroče odlučio otvoriti trafiku i mene pitao želim li biti voditelj. Taman sam se iskrcao s broda, inače sam plovio u Slobodnoj plovidbi Šibenik deset godina. Odlučio sam probati s tom trafikom, ako upali, upali, i očito je upalilo, priča Duško Bjelan, svima znan kao Dule.

Odrastao je na Poluotoku pa sve kupce zapravo i osobno poznaje. Ostale je upoznao kroz godine rada, najviše mlade iz obližnjih škola.

- Gledam tu dicu kako rastu. Uvijek me nešto pitaju, traže savjet, podijele samnom neku priču. Znaju doći ovdje kad je nekome slabo. Tad im dam vode i čokoladicu. Znaju doći i sa ljubavnim problemima, sjednu i plaču, malo se izjadaju i odu. Često uđu pa se zafrkavaju, nekad se i svađaju, ma svega vam ovdje bude, opisuje Dule.

Na radnom mjestu ćete ga naći u popodnevnim i noćnim satima. Sna mu je uvijek malo, pogotovo ljeti jer, kaže, radi se do prekosutra. Za njega trafika više nije samo trafika, već pravo domaćinstvo, a najvažnije mu je da se iz nje smijeh stalno čuje.

- Ma kod nas uvijek veselo. Evo, nedavno je nestalo struje u cijeloj županiji. Izašao sam ispred trafike i susjed koji živi iznad trafike mi je vikao: "Dule, ima li kod tebe struje?" Ja sam iz šale, iz vragolije, rekao da kod mene ima. Na kraju je on nazvao Elektru i vikao na dispečera da zašto on nema struje kad Dule ima, baš tim riječima, priča nam svoje anegdote.

Kako u trafiku ulaze turisti iz cijelog svijeta, naučio se sporazumjeti na mnogo jezika i uputiti ih u razne dijelove grada. Ipak, najdraži su mu Zadrani, ali oni pravi, kako kaže, kulturni i fini. Puno im treba da se otvore, ali kad se otvore, to je divota!

- Zadar ne bih mijenjao ni za što na svijetu. Plovio sam i vidio najljepše dijelove svijeta. Ljudi pričaju o Ibizi, Meksiku, Brazilu, Australiji, Majorci - sve je to lijepo na sedam dana. Nema meni do Zadra i njegovih ljepota i do šušura ljeti, kaže Dule, a na naše pitanje o praznom Poluotoku zimi, on odgovara:

– Kako nema ljudi ovdje zimi? Ima, bježe od bure! Na zadnjoj plovidbi na kojoj sam bio posjetili smo Kanadu na -42 stupnja i New York na -16. Ali smrznuo sam se tek kad sam sletio u Zemunik na +5 jer je puhala takva bura koja ulazi u kosti!, prisjeća se Dule.

Svoj posao obožava, a to ljudi osjete, zato se u trafici i osjećaju kao doma. Prepoznatljiv je po pozdravu: Bog, Bog! koji njegovi kupci često imitiraju.

- Nisam ja nikakva legenda, ljudi čine ovu trafiku, oni su je stvorili kroz godine, a izgradili su i mene. Oni iz mene izvlače dobro raspoloženje, zaključuje Dule.