Nije bila dobra za Splitski festival, ali zato jest za svaku narodsku veselicu. Pjesma Večeras je naša fešta legendarnog, rano preminulog glazbenika Tomislava Ivčića postala je zaštitni znak svakog slavlja naših Vatrenih. Pa na povik povedi pismu glavna na repertoaru upravo biva Ivčićeva lako zapaljiva melodija, okidač za slavljeničke emocije na post festum druženjima Vatrenih. Na fešti svih Hrvata koji ih prate na ovom uzbudljivom sportskom događanju.
Slavna Ivčićeva pjesma nosi i svojevrsni kuriozitet, mnogi ne znaju da nije ušla u uho Zdenku Runjiću, za života vanserijskom splitskom glazbenom magu. Kada je birao skladbe za Splitski festival 1986. godine Ivčićevu skladbu je ocijenio nedovoljno dobrom za ulazak na repertoar. Odbacio je smatrajući da joj nije mjesto na toj uvaženoj večeri dalmatinske pisme, na kojoj je prvenstvo dao beogradskom glazbeniku Mikiju Jevremoviću. E to mu Ivčić nikada oprostio nije, držeći kako je neoprostivo što njegovoj pjesmi za koju je prognozirao da će biti antologijski hit, nije dao prostora za život.
Ivčić je u više medijskih istupa pokazao kako takav Runjićev potez nije nikada niti prežalio niti oprostio. U jednom od intervjua u 90-ima na pitanje vezano uz Runjića kratko je naveo kako o njemu ne bi pričao. Pale su tada i neke teške riječi na račun kredibiliteta podmarjanske glazbene manifestacije, kojoj je Runjić u to vrijeme bio direktor.
-...Deset su godina odbijali moje pjesme u Splitu, a nudili mi da pjevam tuđe. Među njima je bila i Večeras je naša fešta, koja je postala ‘dalmatinskom himnom‘... - izjavio je Ivčić.
Nije je želio Runjić, ali dalmatinska himna je ušla među narod. A kada je narod jednom prihvatio, tada joj kraja više nije bilo. Ivčića više nema među nama, no pjesma je ostala, prenosi se s uha na uho, zaziva svaki puta kada se nešto veliko, važno, srčano žele proslaviti.
-U glazbenim se krugovima naveliko pričalo kako Runjić tu skladbu nije želio vidjeti na svojoj pozornici. Jednostavno je iz nekog razloga odbacio. Nije mu legla. E sada, jeli problem bila skladba, ili je to bilo vezano uz njenog autora Ivčića, ne bi vam znao reći. Znam samo da je to Ivčića, jednog velikog pjevača pogodilo i da je kroz naredno vrijeme bilo nesuglasica na njegovoj relaciji s Runjićem. Čujte, previdi se svakome događaju. Pa i velikima. Takvih primjera u glazbenoj povijesti, u umjetnosti, kulturi, u svim sferama ima puno. No pjesma neželjena na Splitskom festivalu postala je željena u narodu. S godinama je postala nešto što prati veselje, sreću – veli nam Goran Pelaić, poznati glazbeni novinar.
Neke stvari ne prođu na prvu. Nekim se uradcima odmah ne uoči vrijednost. Neki ljudi iz ovog ili onog razloga ne vide pri zdravim očima. No neke kvalitete ipak nađu svoj put. Sjetimo se samo Harry Pottera koji je šansu za život dobio nakon što je prvi rukopis o malom čarobnjaku autorice J.K.Rolling odbilo 12 izdavačkih kuća. Tek u trinaestoj su joj dali šansu. Šansu Ivčiću je dao narod.
-Narod je prihvatio. I nije je više dao. Tu je tako i ostala – kaže Goran Pelaić.