Veliko parkiralište ispred trgovačkog centra "Supernova". Mali kamionet i autoprikolica, nakrcani krumpirom čekaju kupce. Uskoro se zaustavljaju automobili i jedan po jedan kupac, dolazi po svoj, prethodno naručen krumpir. Vreće se, u pakiranju od 10 ili 35 kilograma, ukrcavaju u prtljažnike, plaća se i odlazi. I tako idućih sat, sat i pol. Na kraju se kamionet i autoprikolica prazne. Uz krumpir, otišlo je i nešto češnjaka, meda, fažola, čak i sira škripavca, kako je tko što naručio i kako je čega bilo.
Pale se vozila i kreće se natrag kući, praznog tovarnog prostora. Još je jedan dan prošao s prodanim poljoprivrednim proizvodima. Sutra će biti novi dan i opet će kamionet i autoprikolica doći ispred Supernove s novim vrećama krumpira i ostalih poljoprivrednih proizvoda. Sve je to proizvedeno na OPG-u Baričević, vlasnika Ivice Baričevića iz Smiljana u Lici.
Vapaj
U malom mjestu poznatom po rodnoj kući Nikole Tesle gdje se nalazi i memorijalni centar svjetski poznatog izumitelja, žive mnogobrojne obitelji koje se bave poljoprivredom i zarade od onoga što sami proizvedu. Jedan od njih je i Ivica Baričević koji je nedavno postao poznat u našim medijima nakon što je naglas zavapio kako proizvedeno neće imati gdje i komu prodati. Iako je Lika poznata po svom ličkom krumpiru, a i ostalim kvalitetnim poljoprivrednim proizvodima, zbog pandemije koronavirusa i ekonomske krize koja je zahvatila sva područja Hrvatske, a posebno Liku, Ivica se našao u situaciji da je krumpir ove godine jako dobro rodio, ali i – ostao na zalihama njihova obiteljskoga poljopivrednoga gospodarstva - neprodan. Naslagane vreće čekale su danima kupce, ali kako prodati kad je korona sve poremetila? A krumpir zdrav, pravi lički, neposipan, tretiran samo prirodnim gnojivom, lijep, krupan i cijenom - povoljan, puno bolji od onoga kakav se kupuje po trgovinama uvezen tko zna otkud.
Nakon što je u medijima objavljen njegov apel, a istovremeno pokrenut angažman mlađih članova obitelji po društvenim mrežama – krenulo je. Počele su stizati narudžbe i Baričević je, zajedno sa susjedom Ružom Radošević, nakrcao vrećama zdravog ličkog krumpira kamionet i autoprikolicu, pa autocestom kroz Liku – pravac Zadar. I evo ih na parkiralištu ispred Supernove, čekaju zadovoljne kupce!
- Ovo je za nas spas, a mislili smo da smo propali, da ćemo sve baciti. Krumpir može uskladišten potrajati najduže do travnja, a onda je gotovo s njim. Cijena mu je 3 kune za kilogram, kao u Lici, tako se kreće na tržištu, a krumpir je zbilja pravi, naš lički. Meni ga nije problem uzgojiti jer znam kad se sadi, kad se gnoji, upotrebljavam isključivo prirodno gnojivo, zemlja je prava i krumpira čudo ima. Ali problem je prodaja, nikakvog organiziranog otkupa nema i morate se sami snalaziti kako prodati. Zahvaljujući medijima i društvenim mrežama, ljudi su saznali za nas i počeli naručivati. I tako mi prikupimo narudžbe, nakrcamo robu u vozila i dovedemo u Zadar. A interesa ima. Ljudi trebaju zdravu hranu i žele je kupiti za svoju obitelj, ali ne znaju za nas, a mi ne znamo za njih. Međutim, sad se sve promijenilo, ljudi su saznali za nas i prodaja je krenula. Lički krumpir ipak se neće bacati. A sad samo da korona ne zatvori međužupanijske granice – kaže nam Ivica na parkiralištu u Zadru.
Dok razgovaramo, njegov sin Ivica i susjeda Ruža na popisu provjeravaju narudžbe i "izdaju robu". Ne može nitko doći pa kupiti još jednu, dvije ili više vreća, već samo onoliko koliko je naručeno. Ali krumpira ima još, pa ako zatreba, može se naručiti opet za drugi put. Cijena je zbilja povoljna, vreća od 35 kilograma – 100 kuna. Ispod tri kune, ne može ga davati, jer je to donja granica isplativosti da se pokriju troškovi proizvodnje. Teško se Ivica i ostali naši poljoprivrednici "tuku" s uvozom, trgovački lobi ima dobro uhodane uvozne kanale, pa domaća roba teško pronalazi put do domaćih potrošača. Lani je morao baciti pola tone zdrave domaće mrkve jer je nije imao kome prodati, a osim mrkve i krumpira, Baričevići uzgajaju i bundeve, ciklu, repu, četiri do pet vrsta graha, od ljekovitog crnog, do šarenog, čak i crvenog meksičkog, zatim hokaido tikve, metarske mahune, u ljetnom razdoblju i sve sezonsko povrće. Pri tom nikakve otrove ne koristi, svi njegovi proizvodi mogu ići bilo gdje na analizu. A uz to su i – rekorderi: krumpire uzgajaju i do kilogram težine, bundeva i do 50 kilograma, a mrkva – dva kilograma.
- Nije samo stvar u prirodnom gnojivu već je važno i kada pognojiti. Ako uranite ili zakasnite, kao da bacate gnojivo – podučava nas na parkiralištu.
Samo klak koristi
Svoje poljoprivredne proizvode ne posipa kemijskim preparatima, čak niti krumpir ne tretira praškom, koristi samo krečnjak ili kako bi u Dalmaciji rekli klak, koji ubija kiselost zemlje, a od kojega i crvi bježe, dok se krumpir ne truje i ostaje zdrav. Uspio je Ivica uzgojiti čak i – šparoge.
- Odlično uspijevaju u Lici, s tim što sadnice prve godine trebaju prezimiti na toplom, a onda se naviknu na Liku pa im niti led ne smeta. Šparoge su izvrsne, bude ih oko 300 komada, za našu i još nekoliko obitelji – kaže nam Ivica čija obitelj obrađuje oko 3,5 hektara zemljišta, zajedno s pomlatkom Baričevića i obitelji kćerke Renate Vrkljan Baričević. Prinos krumpira je oko 20-ak tona godišnje, a mogao bi i još zasaditi da se tržište ustali...
- U Smiljanu se Nikola Tesla rodio, ali i dobar krumpir rađa? - šalimo se.
- U Smiljanu vam je sve dobro – zaključuje Ivica Baričević.