„Gdje si sad, moj anđele, što te nema kraj mene; gdje si sad dok spava grad, gdje si sad dok još sam mlad...“
Davno je pokojni zadarski kantautor Tomislav Ivčić svojim prepoznatljivim, blagim tonom, pjevao ovu pjesmu kojom se ovih dana u Zadru posebno emotivno evocira uspomena na pjevača koji je, uz nezaobilaznu „Kalelargu“ na najtopliji i najljepši način opjevao svoj grad. Evocira se ovih dana uspomena u Zadru na pjevača čije su pjesme trajno bogatsvo, evocira se na svakom 'kantunu', jer je Tomislav Ivčić, odlukom gradskog Odbora za dodjelu javnih priznanja, koju je jednoglasno potvrdilo Gradsko vijeće, posthumno imenovan počasnim građaninom grada Zadra.
Ivčić je poginuo u prometnoj nesreći u ožujku 1993. godine, ni dva mjeseca nakon što je navršio 40 godina. Uz suprugu Slavicu, nakon tragične nesreće su, doslovno odjednom, bez voljenog oca ostala njegova djeca: Izabela je imala 13 godina, Kristina deset, a Ivan je bio sedmogodišnjak.
Tomislav Ivčić je dobio je niz nagrada i priznanja, za života te posthumno, no proglašenjem počasnim građaninom, 28 godina nakon smrti, Zadar mu se uistinu odužio za sve što je Ivčić svome gradu, svojim sugrađanima, cijeloj Hrvatskoj, dao za života, bilo nezaboravnim pjesmama, bilo nesebičnom pomoći u najtežim vremenima.
Predsjednik zadarskog gradskog vijeća Marko Vučetić, obraćajući se sa nekoliko rečenica vijećnicima prije donošenja odluke o proglašenju Tomislava Ivčića počasnim građaninom Zadra, nije ni slutio kakve će reakcije njegove poruke izazvati kod Ivana Ivčića, 36-godišnjeg Tomislavova sina. Vučetić, štoviše, nije ni imao obavezu da na sjednici o toj odluci govori, no izašao je za govornicu i kazao slijedeće:
- Naš čin nije politički. Tomislav Ivčić je počasni građanin od kada je propjevao i od kad se nastanio u naše duše. Ne postoji Zadranin koji ne živi stvarnost i život Tomislava Ivčića. Trajno smo opijeni magijom riječi, istine i zadarskog neprolaznog života koja je opjevana u pjesmama Ivčića. Tomislav Ivčić je biće koje je jasno adresiralo svoju ljubav, a to su svi ljudi – rekao je Vučetić.
Ivan Ivčić, samozatajni 36-godišnjak, nam je dan nakon pokušaja da s njim stupimo u kontakt, kazao: „Ja sam vas jučer izbjegavao... Do mene su došle, prenesene su mi, riječi koje je o mom ocu jučer govorio netko za govornicom u Zadru, a te riječi su me duboko dotaknule. Jučer nisam bio spreman ni za kakva pitanja, ni za kakav razgovor. Mogao sam vam reći dvije suhonjave rečenice, ali odlučio sam vam se javiti sutradan i biti autentičan. Eto, prvi put, javno. Prvi put ću reći javno da sam sliku svog oca tražio uvijek, tolike godine... Nisam je mogao dobiti jer sam prerano ostao bez njega, imao sam sedam i pol godina, a onda sam je nakon dugo vremena pronašao, da radije kažem potvrdio, u riječima koje su odaslane upravo iz Zadra: da je moj otac jasno adresirao i usmjeravao svoju ljubav“, rekao nam je u dahu sin Tomislava Ivčića.
Posebno osjetljiv na djelo svoga oca, rekao nam je da mu ni očeve nagrade, čak ni proglašenje počasnim građaninom, ne znače puno ako nisu smjernica.
- Ako se ljudi ne budu podsjećali na plemenite stvari koje ta počast nosi sa sobom, onda će to biti uzaludno. Zbog toga iznimno pozdravljam rečenicu koju sam čuo, da je moj otac bio „biće koje jasno adresira svoju ljubav“; to ću uzeti kao nešto svoje, jer se upravo o tome radi – kazao je Ivan Ivčić.
- Kako se to radi, moj otac je jasno pokazao u svojim pjesmama. U mojoj potrazi za identitetom i razumijevanju onoga što je moj otac ustvari bio, uvijek sam imao „slike“ koje su dolazile od drugih ljudi. Sve se promijenilo kad sam sliku mog oca počeo tražiti u njegovim djelima: on je izazivao emociju, znao ju je točno definirati, znači živio je u stvarnosti i bio potpuno autentičan. Znao je gdje treba adresirati tu ljubav. I ustvari, u trenutku kada sam to shvatio, ja sam počeo živjeti sa svojim ocem – ispričao nam je Ivan, koji sjećanje na oca ima samo u u slikama, no iznimno ga je zanimalo koliko je njegov otac bio autentičan, koliko je radio ono što je zagovarao.
- Ljubav koju je dijelio, koju je „adresirao“, živa je i u ovom vremenu, iako njega već odavno nema. To je dokaz njegove autentičnosti, to je razlog zašto mi odluka iz Zadra donosi radost: prepoznata je i honorirana njegova autentičnost, njegova ljubav koju je „adresirao“ ljudima i koja živi i danas – kazao je Ivan Ivčić.
„Ali vrime neumorno ide, i ja sad moran na drugu stranu poć', da mi je sada sa mojom klapom zapivat' tiho za laku noć... Lipi moj grade, uvik te se sitin, i pismu ovu poklanjam ti ja, neka je mladost zapiva s tobon, kada već ne mogu ja...“ - stihovima „Kalelarge“, pjesme koja je gotovo postala zadarskom himnom, Tomislav Ivčić kao da je anticipirao svoj prerani odlazak.
- „Kalelarga“ je nešto posebno, i danas Zadrani posvuda pjevaju stihove „Kalelarga, moja radosti, tu san proveo najljepše dane moje mladosti“ – kaže nam Izabela Vrtar, najstarija kćerka Tomislava Ivčića. Kad joj je otac poginuo, imala je 13 godina.
- U trenutku izgubiš oslonac i sigurnost, u formativnim godinama. Prvo sam osjećala nevjericu. Otac je i inače puno putovao, odlazio je na turneje kada ga ne bismo vidjeli po dva ili tri mjeseca, tako da duže vrijeme nisam mogla prihvatiti tu bolnu činjenicu. Izgledalo mi je kao da će se svaki tren vratiti. A kasnije, stalno imaš podsjetnike. Upališ radio, čuješ njegov glas… Ljudi ti se posvuda obraćaju... Nije to lako ni za dijete, ali ni dugo kasnije. I dan danas čuti taj glas, svoga tate. Reći ću vam jednu možda neobičnu činjenicu: ja sam tek nedavno počela slušati tatine pjesme, gotovo 28 godina to nisam mogla – kazala je Izabela Vrtar.
- Meni i mojoj obitelji je ukazana velika čast time što je moj otac postao počasni građanin Zadra, s obzirom na to koliko je on volio grad u kojem se rodio, koliko ga je opjevao i bio njegov ambasador čitav život. Stalno podržavam inicijativu da se „Široka ulica“ preimenuje u „Kalelarga“, kako je svi i zovu. Grad Zadar zaslužuje da „iskoristi“ svoju djecu na najbolji mogući način, kako bi grad i dalje rastao. Ta pjesma, kao i mnoge druge koje su opjevale Zadar, bi trebala odzvanjati Kalelargom, a ne nekom drugom ulicom. Trebalo bi postojati neko mjesto na Kalelargi, kod Narodnog trga ili u blizini Foruma, koje bi okupljalo, koje bi bilo iskorišteno na najbolji način za Zadrane i njihove goste, i kojim bi odzvanjali zvuci prelijepih zadarskih pjesama, poput „Kalelarge“ – rekla je Izabela Vrtar.
Priznanje će članovima obitelji Ivčić biti uručeno na Dan Grada Zadra, 24. studenog, u Gradskoj loži, kao i ostalim laureatima. Ispred Lože bit će postavljeno platno na kojem će se sa Narodnog trga moći pratiti projekcija svečanosti.
