Svjetski, europski i olimpijski pobjednik u jedrenju, posve je dovoljno da bismo Šimu Fantelu nazvali Dalmatincem tjedna, zapravo, možemo kazati i stoljeća, jer je iza ovog Zadranina cijeli niz odličja.
Nemoguće je na jedno mjesto sabrati sve što je Fantela, najprije u solo izvedbi, potom u paru s Igorom Marenićem uzeo na svjetskoj jedriličarskoj pozornici. I to u raznim klasama, od optimista, preko "470" i na koncu u zahtjevnoj i modernoj klasi "49 er", koja ima svoju težinu. Zašto? Jer je nedavno u Danskoj zajedno s bratom Mihovilomponovno otišao do vrha, iznenadivši sebe i mnoge druge. Razlog je više nego zanimljiv, odnosno, osobitost nudi činjenica da su u novoj klasi Šime i brat mu Miho tek nešto više od godinu dana.
I kako im onda ne zavidjeti na ogromnom uspjehu koji su ostvarili u Aarhausu....Ali, ništa nije došlo preko noći! Iza Šime koji je zaplovio prema trideset trećoj godini života, puno je rada, odricanja, putovanja starim trošnim kombijem koji je više "pio" ulje nego gorivo. Nije spavao u luksuznim hotelima ili vilama, nego nerijetko u spomenutom kombiju, koji je bio i soba za odmor, nekad i vježbaonica. Svakom komu spomenete jedrenje odmah pomisli kako je riječ o luksuznom sportu prema kojem " plove" samo bogati sinovi. Šime je pod jedrima od svoje šeste godine i ono što mu je dalo životni pečat jest upornost. Ne samo njegova, već cijele obitelji, od oca Ede, majke Katije, sestre Marije, na koncu i brata Mihovila, kojeg je s "daske" doveo u brod... Svi su regatavali uz Šimu...
Uzeti svjetsko zlato jednom nekad može biti slučajnost, ili podudarnost dobrih uvjeta na moru koje iskoristiš ako ti se ukažu, ili trenutak slabije forme suparnika. Ali, kada se to ponavlja i na sve nasloni i zlato s Olimpijskih igara u Riju, onda ništa nije slučajno, nego je riječ o velikom radu i sportskoj upornosti. Toga kod Šime nimalo ne nedostaje, naprotiv, svaki njegov javni istup obavijen je riječima kojima iskazuje odricanje, rad, vojničku disciplinu. Jasno, u svemu ima i podosta darovitosti, jer da nije tako mnogi bi krenuli morskim brazdama i uzimali odličja.
Počeo je Šime u JK " Uskok", onda se "preselio" u JK "Sveti Krševan" klub koji od 2009. godine u kontinuitetu bilježi svjetska zlata. Ali je priča počela ranije, jer je Šime Fantela još 1998. godine dobio Nagradu grada Zadra uz obrazloženje da je riječ o dječaku koji je jedreći svjetskim morima proslavio svoj grad Zadar.
- Jako dobro se sjećam te 1998. godine koja je spomenuta i moja mama Katija ima najveće zasluge da je tomu tako, ona je sve podržavala. A otac Edo i ja smo imali u sebi tu strast koja će u nama živjeti i idućih pet mjeseci, do početka Olimpijskih igara u Riju. Hvala gradu, preponosan sam što sam Zadranin s Voštarnice i što slavu ovoga grada mogu pronositi morima, i s ovih 12 svjetskih medalja zadužili smo ovaj grad – kazivao je 2009. Šime, koji je okupljenima na Narodnom trgu prenio taj osjećaj kako je pobijediti na Svjetskom prvenstvu ispred pomorskih zemalja Australije, Novog Zelanda, Engleske, Francuske i drugih, čiji su budžeti nemjerljivo veći.
U njemu je već tada tinjala nada da se baš u Riju može dogoditi nova istina o jedriličaru koji nikad sebe nije stavljao u prvi plan, nego je njegov moto zajedništvo. Nikad mu ni u primislima nije bilo ne spomenuti svojeg dugogodišnjeg partnera u brodu Igora, koji je praktički godinama bio dio obitelji Fantela. Marenić se s ciljem napredovanja u jedrenju uz suglasnost svojih roditelja s Cresa preselio u Zadar... I onda je priča o hrvatskoj zlatnoj jedriličarskoj posadi plovila svijetom. Iza njih je stalno "nicala" pobjednička brazda... Zato se Šime, čovjek širokog osmijeha, velikog srca i dobre duše, stalno sjeti onih koji su mu pomogli u ostvarenju velikih jedriličarskih snova. Jednako se prisjeti i svih suparnika na velikim natjecanjima...
- Onoga trenutka kad ti priđu i čestitaju, u njihovim se očima vidi kako su svjesni koliko je vrijedna naša zlatna medalja, upravo zbog te financijske strane. Nama su pomagali Grad Zadar, naše obitelji i na koncu veliki sponzor "Dogus group", odnosno "D-Marin", oni su nas približili našem snu, ovo je i njihov veliki korak – Šimine su riječi koje ponavlja svaki put nakon što ode do vrhunca jedričarske moći.
Nekad se njegovi rezultati nisu valorizirali na pravi način. Običnom promatraču jedrenje nije pod okom, jer nije "televizičan" sport, što je dodatni uteg kad vam za neko natjecanje treba sponzor. Tehnološki napredak u proizvodnji regatnih brodova svake godine je sve izraženiji, onda je poveliko čuđenje onih koje Šime ostavi iza sebe, u brodu koji se ni po čemu ne može mjeriti s onima u kojem plove jedriličari iz jačih, odnosno bogatijih jedriličarskih zemalja. I nema za Šimu i društvo skupocjenih automobila ili glamura koji prati, primjerice, nogometaše. Jedrenje je za naše pojmove mali sport i onda što drugo mogu dobiti osim nagrada i priznanja? Novac je negdje drugdje... Ili možemo i drukčije.
Zapravo, najbolje je citirati Edu Fantelu, koji je u medijima nerijetko isticao:
- Odricanja su golema, a konkurencija nemoguća. Jedrenje je engleski sport i budite sigurni da bi tamo kod njih Šime i Igor imali godišnje najmanje milijun eura sa svim podmirenim troškovima.
Šime Dalmatinac se nakon skromne i kratke proslave na Narodnom trgu već okrenuo pripremama za Olimpijske igre u Tokiju 2020. godine! I brat mu Mihovil zna kako bespogovorno mora slušati "morskoga vuka" koji zna način kojim se plovi do odličja...
Za konac jedna crtica koja se morala "dogoditi" na prelasku iz jedne u drugu klasu, iz "470" u "49 er"...
- Najprije sam trebao paziti što jedem i "oči su mi bile gladne" materine spize, ali nisam smio ni pomisliti na dobru pašticadu, jer su kilogrami morali biti pod strogom kontrolom. Onda se dogodila odluka o promjeni klasa koja je zahtijevala baš dodatnu masu, ali i tu je bilo ograničavajućih elemenata, naime, nisam se mogao "šopati" čime stignem nego opet paziti kad i što jedem. Nikako se najesti kako treba – Šimin je zaključak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....