Priča o posebnom brodu: "Moja Mimi preživila je stotine bura, jednom se potopila, na njoj smo ulovili kaštel ribe, a ne bi je da za sve pare svita!"

Nema bolje stvari nego kad kao novinar, radeći jednu priču, ni ne očekujući, pronađete drugu. Ili ona vas, zavisi kako gledate. Tako smo prošli vikend, kolega fotoreporter i ja zbog priče o talentiranoj osmogodišnjoj umjetnici Nikolini završili u Ražancu, malom primorskom mjestu smještenom podno moćnog Velebita. Kad smo završili intervju, krenuli smo prema autu koji je bio parkiran ispred mjesne plaže. Kad odjednom, sjedajući za volan, kolega Jure uzvikne:

- Ne mogu virovat da je vani! - šokirano će Jure, no vidjevši da meni ništa nije jasno, odmah je nastavio:

- Vidiš onaj stari brod? Godinama ga već slikam kad moram poslati fotke bure... Uvik dođem tu, u Ražanac, jer što je sigurno je sigurno, i taj je brod uvik u moru, prkosi tim ogromnim valovima, koje stvarno trebaš vidit', i tom vitru koji je nevjerojatno jak – objašnjava mi entuzijastično Jure, dok spontano, gotovo sinkronizirano, izlazimo iz auta pogledati to „čudo od broda” izbliza.

- Znači zapravo ti ga je čudno vidit' na suhome! Bome, al' ima on i godina... Što misliš koliko je star? - pitam kolegu pomno promatrajući probužane daske i izblijedjelu pituru na dotrajalom drvu, a neočekivani odgovor stiže nam s leđa:

- Ima 50 godina - ozbiljno će gospodin, izlazeći iz auta, noseći špatule i koper.

Njegovo ime je Mladen Potočnjak, kako smo uspjeli saznati kasnije kroz razgovor, profesionalni je ribar i vlasnik tog broda na kojem plovi preko 20 godina. Kroz ćakulu, doznali smo i da je u ovom malom ribarskom mistu ostalo još samo četiri profesionalna ribara, a jedino naš sugovornik ima dozvolu za plavu ribu.

- I samo ja imam ovakvu plivaricu koja me, nakon toliko godina i toliko bura, i dalje dobro služi. Nisam ni ja više mladić: meni su 63 godine već – ponosno će gospodin Mladen, kružeći oko svog ljubimca kao da je najljepša jahta na svijetu. Objasnio nam je kako ide 10 milja i kako je idealan za sve vremenske uvijete, no posebno se iskaže po olujnim udarima poznate ražanačke bure.

- Sigurno ima neko ime – pretpostavljam gledajući ga kako s pažnjom počinje guliti staru boju na oronulom drvetu.

- "Mimi". To mu je ime. Dao sam mu po svojoj starijoj ćeri. E draga moja, da ti znaš koliko smo mi ribe na njemu uvatili... Moga bi slobodno napuniti ovaj kaštel - nostalgično će Mladen, pokazujući na staru kamenu kulu uz rivu visoku sigurno preko pet metara.

Pitamo koliko će dana provesti na suhome jer, iz priloženog, vidimo da ima dosta posla oko ove stare dame.

- Ma za jedno četiri, pet dana će bit ka' cura! Al nema tu puno pomoći, jadan vam je on već, bura ga je skroz dotukla, ali i rad. Ovo mu je već stoti put da je vani i da ga škapulivamo... - govori nam Mladen, dodajući kako se prije četiri godine i završio na dnu mora.

- Ma dajte!? - iznenađeno ćemo Jure i ja, ne vjerujući da ga je (opet) uspio spasiti i vratiti ga u život.

- Da, usred lita, 15. srpnja se potopio jer je odjednom učinila velika bura i ćao. Al dobro je, evo ga, još je živ! Ka i ja – šali se

Mladen koji za dvije do tri godine ipak planira u zasluženu mirovinu.

- Nije ovo lagan život, zna se kako je profesionalnim ribarima, ali meni je dobar jer uvik ima uzbuđenja. Imamo mi priča i priča za ispovidat, ne stane to u cilu novinu – priča Mladen, a njegov mornar Mate, otac male Nikoline s početka priče, ubacuje se s anegdotom:

- Jednom smo uvatili oko pet, šest tona ribe na ovom malom brodu, bio je pun do vrha! Tili smo dignut mrižu, nas troje je bilo, ali uopće nismo mogli dizati koliko je to bilo teško! Skužio sam da ćemo se potopit, uzeo sam nož i cap! Otkinuo mrižu. Deset minuta je riba izlazila iz nje! Onda možete zamisliti koliki je bio ulov – smije se Mate, koji, priznaje, obožava ić s Mladenom na ribe jer nikad nije dosadno.

- Iako on ima godina, duh mu je mlad, uvik je spreman za zezanciju i dišpete – govori Mate o svom kapetanu. Kako su nam rekli, na ovom ih malom brodu nekad za biti i po pet, a nerijetko koji završi na vrhu, na osmatračnici, na triježnjenju.

- Kad se neko napije, onda ga lipo sidenmo gori, nek se trijezni, a nama ne smeta ha, ha – smije se ova vesela družina, dok se
spremaju krenuti s uređivanjem te drvene dame. Iako je s dečkima zabavno, Mladen priznaje da mu je najdraže na ribe ić sa - ženom.

- Nisan ja od onih što misle da žena donosi nesreću. Ona meni donosi sriću cili život, i to ne samo na brodu – sa smiješkom zaključuje ovaj stari morski vuk, penjući se na svoj „ured”, koji ne strpljivo čeka neke nove avanture. Baš kao i njegov vlasnik.