"Rekli su mi da nisam graciozna, pa sam baletne papučice zamijenila boksačkim rukavicama!"

Baletne papučice u koje je uskočila još kao trogodišnjakinja i u kojima je sedam godina prolazila rigorozne i psihički naporne treninge, zamijenila je s boksačkim rukavicama!

Za silazak s dasaka koje život znače presudilo je što nije prošla audiciju za upis u srednju baletnu školu na Kaptolu. Tamo su joj u lice rekli da nije dovoljno graciozna. To ipak nije primila tragično. I prije su joj baletni učitelji iznosili tu primjedbu. Jer oduvijek je bila više atletski građena. Iako mršavko, znali su joj, kao i drugim djevojčicama, prigovoriti da pripazi na prehranu jer inače za nastup neće stati u korzetić. Takva traženja ni ona ni njeni roditelji nisu shvaćali ozbiljno.

Prisjetila se toga tijekom našeg razgovora Sara Beram (22), hrvatska boksačka reprezentativka, državna prvakinja u dvije kategorije i vlasnica više medalja s međunarodnih natjecanja, koja je prošlog mjeseca u Casciji u Italiji osvojila broncu na Prvenstvu Europske Unije, u kategoriji do 57 kilograma.

Ta rođena Zadranka koja u Zagrebu živi sa svojom velikom obitelji, naime ima četvero braće, te se priprema redovno upisati petu godinu Kineziološkog fakulteta, o natjecanju u Italiju priča da tamo nisu puno očekivali. Rekli su da će otići kako bi vidjeli može li ona sparirati s curama iz vani. A onda su pokazali da Hrvatska ženska boksačka reprezentacija može napraviti dobar rezultat.

- Tamo nas nitko nije doživljavao i praktički smo bili sami protiv svih. To se vidjelo već na prvom meću kad su mi, iako nisam ništa napravila, dali javnu opomenu zbog držanja. Tako su mi oduzeli bod protiv Šveđanke koja dolazi iz jake boksačke reprezentacije. Unatoč tome, pobijedila sam. Zatim sam boksala s Njemicom i podijeljenom sudačkom odlukom sam izgubila. Po mišljenju svih koji su gledali meč, trebala sam ga dobit. Čak se ni Nijemci nisu nadali pobjedi. Ali tako je kako je – veli Sara.

Priča o svom prenatrpanom rasporedu.

- Za vrijeme priprema za Italiju jedan period sam paralelno učila, polagala ispite i trenirala dva puta na dan jer, na žalost, ne mogu sve prilagođavati sportu. Samo su ovoga puta te pripreme bile pametnije odrađene. To znači da smo treninge prilagođavali tome kako se ja osjećam i mojim obvezama – kaže moja sugovornica i priznaje da joj nekada taj tempo zna biti naporan.

Nada se još boljim rezultatima. U jutarnjim satima odrađuje kondicijske treninge u teretani ili na otvorenom s trenerom Kristijanom Kosom, bivšim boksačem koji je i njezin dečko. Od 18 do 20 sati trenira u klubu Petar Zrinski u vojnom učilištu Franjo Tuđman.

- Ljudima je dosta čudno kad čuju da boksam, prvo jer sam cura, a i jer po izgledu ne bi zaključili da se bavim tim sportom. Na to gledam pozitivno. Zatim misle da se time bavim rekreativno. Doživljavaju kao da iz zezancije s curama boksam tri puta tjedno. Sve dok im ne kažem da se natječem, a često to i prešutim jer mnogi ima predrasude oko toga – veli Sara.

Napominje da se između baleta i boksa, u kojem je pet i pol godina, bavila atletikom, kick boksom i plivanjem.

- Godinu i pol dana trčala sam kratke šprinteve i osvojila sam nekoliko medalja na gradskim i državnim natjecanjima. Nakon nekog vremena počela sam trenirati i skok s motkom. To mi je bilo super. Onda sam htjela nešto življe.

No, kako je na njen izbor reagirala njena obitelj?

- Vidjeli su da imam želju, volju i da mogu boksati. Jedino majci Snježani u početku nije bilo drago. Ipak je prihvatila, a kada gleda snimke mojih borbi onda se zeza da ima pet dečkića. Roditelji i braća mi pomažu u svemu i velika su mi potpora. Za oca Roberta bih rekla da je psiholog obitelji, a majka nas je usmjeravala u sportu. Nekada je bila druga u Jugoslaviji u modernom plesu. Najstariji brat Dominik (24) je košarkaš, mlađi Karlo (18) više voli računala, Viktor (17) je nogometaš, a najmlađem Petru je tek šest godina.

Evo što kaže o ozljedama mozga u boksu:

- Kad se bavite vrhunskim sportom, ozljede su neminovne. Na početku me je bilo strah od udaraca, no na to puno pazimo i više tehničko taktički odrađujemo mečeve i s obranom stvaramo dobru poziciju za napad, nego što idemo na snagu. Trener Ivica Zupčić mi stalno govori da je zdravlje na prvom mjestu, pa onda sve ostalo. Možda je malo čudno to čuti od mene, jer ja ipak boksam. No, ozljede glave se događaju u profesionalnom boksu, gdje ima 12 rundi i gdje do nokauta i ozljede dođe jer protivnik kloni umorom, te ako je udarac pravilan i precizan. Rukavice su malo manje i tvrđe, pa je i udarac jači. Ali sve je stvar koliko trener čuva svog boksača i kako ga vodi u ringu. To je najbitnije.

- Kad sam se tek počela baviti boksom i kada sam krenula na prve javne sparinge koji se objavljuju na stanici Hrvatskog boksačkog saveza, to sam proživljavala kao idem na pravi meč. Zbog tadašnjeg neiskustva dobila sam malo jači udarac, nakon čega me je cijeli dan boljela glava. Kako sam postala sve bolja, pa tako i moje obrane, naučila sam amortizirati udarac, da ga ne primim čisto. Tako u zadnje vrijeme u zezanciji kažem da iz ringa izađem samo zgodnija.

O odrastanju u obitelji s petero djece veli da nije uvijek jednostavno, ali je predivno.

- Volim što je doma uvijek živo i naviknuta sam na viku. No, ponekad je teško kad sam jako umorna od treninga, moram učiti ili jednostavno želim biti malo sama, a braća lupaju po kući, jer dečki su takvi. No, bitno je da se svi u obitelji dobro slažemo. Imamo jako dobar odnos, dobro smo povezani, nemamo tajni, već svi sve znamo.

Kaže da kad jednom postane majka neće odbaciti boksačke rukavice.

- Vani žene imaju djecu, obitelj i boksaju do 39 godine. Nije istina da ti se zatvore sva vrata na svijetu kad postaneš majka. Majčinstvo je samo jedna velika sreća. Tako bi se i ja nastavila boriti nakon što rodim, jer ako se sve isplanira i imaš pomoć obitelji, onda se sve može. Prelazak u profesionalce me ne zanima, niti bavljenje s MMA. Smatram da su kruna svakog sportaša Olimpijske igre i osvajanje svjetskog i europsko prvenstva. Moja kategorija do 57 kilograma nije bila u programu OI, ali je uvedena ove godine jer su shvatili da imaju premalo natjecateljica, dok muškarci imaju deset kategorija. Moj cilj je nastupiti u Tokiju, jer sve je ostvarivo. Ako ne, onda ću biti spremna za 2024. godinu, jer sada sam tek na početku karijere.

Da bi u tomu uspjela, treba joj i sponzor za dodatke prehrani i opremu za treninge. To bi joj, kaže, bilo od velike pomoći, jer Hrvatski boksački savez ne pokriva troškove svih turnira, pa onda to sama mora financirati.