Na Višnjiku se trenutno nalazi jedna od tri najbolje reprezentacije skokova u vodu na svijetu. Sa skakaonica zatvorenog bazena na Višnjiku posljednjih desetak dana skaču višestruki olimpijski, svjetski, europski i državni prvaci. Riječ je o Ukrajincima koji su od pakla rata pobjegli u grad koji je i sam pretrpio mnoga razaranja. Srećom, prije više od trideset godina. No, ožiljci su još tu pa su upravo iz tog razloga Zadrani odlični domaćini, jer – razumiju.
U Donatov grad stiglo ih je čak 51, što sportaša, što njihovih trenera, obitelji, i svi su, kako nam je rekao Marko Nevešćanin, predsjednik KSV-a Zadar, uspješno smješteni u privatnom smještaju.
- Mi smo se s njima jako sprijateljili za vrijeme Svjetskog juniorskog prvenstva koje se održavalo u prosincu Kijevu, gdje je moj sin Matej osvojio brončanu medalju. Navijali su za nas, pomagali nam oko svega, stvarno su bili odlični prema nama. I zato smo ostali u dobrim odnosima. Kad je počeo rat, oni su kontaktirali naš savez i zamolili bi li im mogli pomoći, primiti ih, spasiti od užasnih uvjeta koji su tamo vladali. Kakao Zadar ima najbolje uvjete u zemlji za skokove u vodu, odlučili smo se da bi bilo najbolje da doći ovdje i zapravo spoje ugodno s korisnim – ispričao nam je Nevešćanin te dodao kako ih je na početku na listi za dolazak bilo tek dvadesetak.
- Međutim, u svakom auto koji bi stigao, nije ih bilo troje, već petero ili šestero. Ali, jednostavno smo to morali razumjeti: ne možeš ti jednoj ženi reći da dođe sama i ostavi dijete ili sestru... I tako ih je stiglo 51! Uspjeli smo ih sve smjestiti po privatnim apartmanima, a u tome su nam puno pomogli Hrvatski olimpijski odbor i Grad Zadar. Mlađu djecu, koja još uvijek nisu vrhunski sportaši, i njihovi roditelji smjestili smo u đački dom – istaknuo je Nevešćanin. Tajnica HSSV, Marina Novosel, prije nekoliko dana naglasila je kako će ukrajinskim sportašima omogućiti nastupe na svim našim nacionalnim prvenstvima, jer je, tvrdi, to je najmanje što možemo učiniti za njih.
Od njih 51, 40 ih je sportaša, djevojaka i momaka od juniorskog do seniorskog uzrasta, njihovih trenera te pomoćnog osoblja. Kad ih vidite na zadarskom bazenu, kako se na dobrom hrvatskom javljaju rekreativcima koji su svakodnevno plivanju, zaposlenicima te roditeljima djece koja tamo treniraju, ništa ne odaje da su stigli iz ratom pogođene zemlje... Pristojni i tihi, gotovo su neprimjetni - dok se ne popnu na skakaonicu s koje izvode vratolomije u kojima je tako lako uživati.
Direktor SC Višnjik, Denis Karlović, omogućio im je nesmetano treniranje kako na bazenu, tako i u atletskoj dvorani i klubskoj teretani.
- Sve im je na raspolaganju, nastojali smo im pružiti uvijete koji imaju i naši sportaši, tako da vjerujem kako im ništa ne nedostaje. Naravno, osim doma... - komentirao je Karlović te dodao kako nažalost, još uvijek, nemaju uvjete za visoke skokove, pa će ih desetak uskoro otputovati za Njemačku kako bi mogli kvalitetnije trenirati i pripremati se za nadolazeća natjecanja.
Ukrajinsku reprezentaciju u Zadru predvodi legendarni Illya Kyasa, osvajač brončane medalje 2008. u Pekingu, peterostruki europski prvak te dvostruki svjetski viceprvak. Ovaj 34-godišnjak jedan je od pet najutjecajnijih sportaša u Ukrajini. Stigao je ovdje sa ženom i trogodišnjom kćerkom. Kaže, u Zadru se konačno osjećaju sigurno.
- Nakon mjesec dana provedenih u podrumima i skloništima, iznimno nam je drago biti ovdje i što je još važnije trenirati, to nas ipak vraća u život, osjećamo se bolje jer ne mislimo toliko na rad. Koliko god možemo fokusirani smo na treniranje. Ipak, moram priznati da ja svakodnevno provjeravam naše vijesti, čitam ukrajinske portale i pratim što se događa. Ipak su mi roditelji ostali u Nikolajevu, gradu na jugu zemlje, gdje sam i ja rođen, koji je prije dva dana bombardiran – rekao je sa sjetom Illya koji posljednjih šest godina živi u Kijevu, gdje je proveo i posljednje dane prije bijega u Hrvatsku. Proveo ih je doduše, ispod zemlje, u podrumu. Tamo je, zajedno sa suprugom, igrao razne igre kako bi zabavili svoju malenu djevojčicu. Dok nam je to prepričavao, u glavi nam je bila scena iz najpopularnijeg ratnog filma, ”La vita è bella”. Steglo nas je oko srca...
- Strašno je što je što uopće možemo povući paralelu između filma koji je prikazivao Drugi svjetski rat... Mislio sam da to nikad neće biti moguće – kratko je komentirao.
Otkrio nam je kako se ugodno iznenadio s ljubaznošću Zadrana koji ih, kad primijete dresove u bojama njihove zemlje, zaustavljaju na ulici, pružaju riječi podrške i pitaju ih mogu li im kako pomoći.
Neki, kako nam je otkrila trenerica Julia Likhachova, idu i dalje pa im u kuvertama daju novac. Pred vratima ih često dočekaju košare s hranom.
- Zaista nismo očekivali ovakvu podršku, no kad shvatite što su ljudi ovdje prošli devedesetih, onda vam je puno jasnije odakle dolazi ta toplina i razumijevanje – emotivno je rekla Julia, samohrana majka 15-godišnje djevojke koju je povela sa sobom. Kad smo je pitali odakle je, glas joj je zadrhtao.
- Mariupolj – jedva je izgovorila te dodala kako se više nema gdje vratiti. U bombardiranju je ostala bez doma, bez svega.
- Svi iz tog grada nemaju više gdje biti... Nas je, eto, sport spasio. Zadar me pomalo podsjeća na moj grad jer je i on moru, pa kad mi je teško, samo udahnem ovaj zrak i osjećam kao da sam tamo...- rekla je Julia. Putovali su danima, bježali iz grada koji je bio sljedeća meta Rusije, prelazili granice, čekali u kolonama... Kaže, provjeravali su svih, no najviše muškarce. One su imale sreće jer su u autu bile same žene, tako da im je time malo lakše bilo.
- Muškarce provjeravaju od glave do pete, uzimaju im mobitele, gledaju po slikama, mailu, dokumentima... Iza nas su bili naši prijatelji i to koliko su ih provjeravali nije bilo normalno... Ipak, uspjeli smo svi izaći iz zemlje. Čim smo prešli vašu granicu, samo nam se, konačno, događaju dobre stvari. Hvala vam na tome – zaključila je Julia uz sramežljivi osmijeh.
