U Kazalištu lutaka upravo traje komemoracija za Zlatka Koštu. Evo što je o njemu kazao Abdulah Seferović Sefi.
"Za Zlatka Koštu nije dovoljno reći kako je bio veliki lutkar i glumac. Bio je više od toga! Odliku njegove pojave najbolje je ocijenila Ljubica Ostojić kada je, 1995. godine, utvrdila kako on „gradi nekakvu svoju vlastitu glumačku fantastiku i poetiku“. To je to! Uvijek je bio svoj. Na sceni i izvan nje. Na pozornici je djelovao zbiljski, a u zbilji se ponašao kao na pozornici.
To će ubrzo potvrditi i Jakša Fiamengo koji će, među ostalim, već 1997. godine ukazati na ono što će ostati odlikom Koština scenskog izričaja: „Sadržajna neposrednost, smisao za ritam i transformaciju, karakterna pogođenost, balansirano ugođena duhovitost, komunikacija s publikom, sve je to pokazao u registrima svoga umijeća glumac spravan za diskurse s kazališnim poslom na te i kako kazališni način“!
Imao sam privilegij pratiti cijeli Koštin kazališni put i uvjeriti se koliko je i Kalelarga također bila njegova pozornica. Kada god bi ga sreo, makar i treći put u jedno dopodne, uvijek bi me jednako oslovio: „Reci mi Klimavče, kada mi odrube glavu, na što ću staviti klobuk“? Bio je to ulomak teksta iz drame ”Balada o Eulenspiegelu”. Nekom prigodom ispričao sam mu kako je kasno u noći, na probi predstave u zadarskom Narodnom kazalištu, kada je ansambl bio već totalno premoren, Mile Gatara na to pitanje prišaptao kolegama pored sebe: „Na onu stvar“! Cijela je pozornica eksplodirala od smijeha. Svi pokušaji da se proba nastavi bili su bezuspješni.
Za Koštu su to, kazalište i kazališna anegdota, bili zbilja. Sâm je, 1999. godine, pričao kako su na predstavi konopom neprimjetno privezali kulisu za jednoga kolegu, pa ju je on, nakon što je krenuo sa scene, odvukao za sobom i uzgred porušio ostali dekor.
Lutkarstvo za Koštu nije bilo avantura. Doživio ga je kao nezamjenjiv kreativni medij. U to je bio siguran još 1999. godine, kada je izjavio: „Premda sam se dosta puta okušao u dramskom kazalištu, nikad nisam pomislio napustiti lutkarstvo, jer ovdje imam sve (…) Svaka predstava je početak bez obzira na iskustvo i zanatsku rutinu koja se pojavi kad otkriješ sve tajne ovoga zvanja (…) uvijek pri prvom učenju uloge osjetite neko novo ushićenje, bar ga ja osjećam“.
Nema dvojbe kako će ime Zlatka Košte ostati nezaobilazno na popisu onih koji su stvarali kreativni identitet Zadra na razmeđu dvaju stoljeća"