Mala metalna vrata nalaze se u tlu, točno između dvije grobnice mjesnoga groblja na zadarskom Bokanjcu. Vjerujte mi, na tom pomalo zapuštenom terenu teško ih je i primijetiti, a kamoli pretpostavili da je to ulaz u podzemni svijet, koji u svojoj utrobi krije pravo arhitektonsko čudo – "Fratelli Croce", jedan od najvećih i najfascinantnijih talijanskih bunkera na ovim prostorima, izgrađen pet metara ispod zemlje.
Kad otvorite ta metalna vrata između grobova, uske stube vas vode u izvrsno očuvan labirint prostorija. S lijeve i desne strane su vojne spavaonice, još uvijek su na svima natpisi sa strelicama te ugrađena postolja za svijeće. Za razliku od vojnika, zapovjednik utvrde (Comado di Compagnia) i zapovjednik podsektora (Comandante di Sottosettore) imali su svoje zasebne prostorije, a u susjednima se nalazi uređaj za komunikaciju s borbenim položajima (Posto telefono) i vojni radiouređaj (Posto Radio). Tu je i sanitarni čvor s betonskim čučavcima, spremište za hranu, vodu i oružje te sustav na koji su mogli spojiti maske, ako netko ubaci plin. I ventilaciju su imali riješenu, i to ne bilo kako. U jednoj od dodatnih prostorija nalazio se ručno pogonjeni ventilator prisilne ventilacije s filtrima (Aereatore).
– Teško je procijeniti koliko je tog podzemnog prostora, no cijeli sklop je nevjerojatan i fascinantan. Svi su zidovi u bijeloj boji kako bi se stekao dojam prostranosti, kako ta utvrda u utrobi zemlje ne bi bila klaustrofobična. Inače, iznad unutarnjih prostorija utvrde danas se nalazi masovna grobnica 126 njemačkih ratnih zarobljenika, koji su umirali od bolesti i iscrpljenosti od 1945. do 1948. godine. Tako, kad uđete u bunker, iznad vas su zapravo njihova tijela – govori nam Jurica Vučetić.
Zaboravljeni i zapušteni
Ako u Zadru, zapravo u cijeloj Dalmaciji, postoji osoba koja o talijanskim bunkerima zna gotovo sve, onda je to ovaj 40-godišnji pravnik, pasionirani ljubitelj vojne povijesti Drugoga svjetskog rata i neumorni istraživač koji je sam otkrio, istražio i fotografirao većinu tog zanemarenog i namjerno uništavanog povijesnog blaga. Težak je to i rudarski posao, ako se zna da se talijanskim fortifikacijama u Zadru, nastalima u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, kako se službeno nazivaju bunkeri, prije njega nitko nije ozbiljnije bavio. Zbog svoje povijesne uloge, bunkeri u gradu desetljećima su bili stigmatizirani, no njihova je mističnost, oko koje su se isprepleli i brojni zadarski urbani mitovi, ipak bila preveliki izazov za jednoga posvećenog ljubitelja povijesti.
– U koliko si tih bunkera ušao do sada? – pitamo.
– U do jedan koji postoji. Evo, prošli sam tjedan našao još dva nova. Jedan u dvorištu od prijateljice u Gaženici, a drugi 20 metara dalje. I mene je iznenadilo! – smije se Jurica.
Njegova fascinacija počela je krajem osamdesetih, u šestom osnovne, kada je sa skupinom prijatelja iz razreda otišao u prvu istraživačku misiju zapuštenih bunkera na zadarskim Žmirićima. Jedno spuštanje u duboke podzemne tunele i dječje maštanje o kilometarskim labirintima bilo je dovoljno da ta priča preraste u vrijedno Vučetićevo istraživanje, jedino do sada napisano na hrvatskom jeziku, koje je zadarske bunkere spasilo od zaborava.
U Zadru je do sada nađeno 240 talijanskih bunkera. Najviše u cijeloj Hrvatskoj. Nalaze se svuda po gradu, po javnim površinama, privatnim dvorištima, pa čak i grobljima. Neki su i do deset metara ispod zemlje, neki iznad, s kupolama ili bez njih, građeni od betona ili kamena, kopani kao rudnici ili s površine zemlje. I dimenzije su im različite, od onoga što zovemo "mitraljesko gnijezdo", do podzemnih utvrda koje i danas fasciniraju svojom maštovitom izvedbom i trajnošću, kao u inat nikakvim naporima za njihovim očuvanjem.
– Baš kako sam predvidio te 2007., kada sam ih sve odlučio dokumentirati i mapirati, bunkeri polako nestaju. Grad se širi, a njih sve češće ruše. Zašto? Zato što mogu. Nažalost, bunkeri nisu zaštićena povijesna baština – govori nam Vučetić o utvrdama koje su većinom izgrađene između 1920. i 1930. godine, iako njegova novija istraživanja potvrđuju kako neki bunkeri datiraju i do rujna 1943. godine.
Šaljite beton i željezo!
– Našao sam dokument iz 1942. u kojemu zapovjedništvo talijanske divizije u Zadru traži od Rima da im pošalje beton i željezo za gradnju dodatne linije od brda Križ do crkve na Belafuži. I zaista, na tom potezu je bio jedan bunker koji je davno srušen, a po pričama koje sam čuo imao je betonsku kupolu, jer već u to vrijeme Talijani nisu imali dovoljno čelika – kaže Jurica.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata i potpisivanja Rapalskog ugovora 1920., Zadar je postao malena talijanska enklava u srcu Dalmacije i sjedište vlastite provincije, koja je zauzimala svega 104 četvorna kilometra. Talijanski vojni vrh odmah je donio odluku da se takva enklava mora što snažnije utvrditi i što duže opirati eventualnom napadu vojske Kraljevine Jugoslavije, dok ne dođe pomoć iz Italije. Zato se već početkom tridesetih godina krenulo s intenzivnom izgradnjom velikog broja različitih fortifikacijskih objekata. Zadarski mostobran trebalo je dobro opremiti i popuniti s više desetaka betonskih bunkera, položaja i skloništa za ljudstvo i streljivo te na kraju, kao posljednja crta obrane, duboko ukopanim podzemnim fortifikacijama opremljenim čeličnim kupolama i naoružanim dvjema teškim strojnicama, te sa skloništima za vojnike i zapovjednike sektora i podsektora. Gotovo sav taj zamišljeni rad dovršen je do 6. travnja 1941. godine.
– Cijelo područje koje su držali, Talijani su podijelili u dva sektora, kopneni i morski. Dok je morski bio jedinstven, gotovo sa 100-postotnom sigurnošću možemo smatrati da je 6. travnja 1941. zadarski kopneni sektor obrane bio podijeljen na pet podsektora, koji su bili označeni slovima od "A" do "E". I svi bunkeri imaju oznake podsektora, broj, pa čak i imena. Najčešće po talijanskim herojima iz Prvoga svjetskog rata. Tako da, kada sam počeo raditi, lako je bilo povezivati. Prvo sam tražio preko Google Eartha vidi li se nešto iz zraka, a potom na terenu – govori nam Vučetić, koji je u svaki bunker ušao, fotografirao ga i istražio.
– Najmoderniji imaju betonsku kapu, čak četiri metra debljine. To je čak i u današnje vrijeme teško probojno! A najveći od svih, na Novom Bokanjcu, ima četiri kupole, tri ulaza i hodnike na kat. Najfascinantnije je što je kopan u tako tvrdom kamenu da nema betonirani plafon nego čisti kamen, i da u njemu nema ni kapi vode. Zaista nevjerojatno. I sad se baš na tom mjestu planira gradnja osnovne škole, pitanje je što će biti s njim. Dok ih mi rušimo, drugi bunkere oživljavaju i na njima grade novi vid turizma – objašnjava Vučetić.
Ukrali pa prodali kupolu
Kako jugoslavenska vojska nikad nije napala Talijane, bunkeri zapravo nikad nisu bili u funkciji. Kasnije su ih zauzeli Nijemci, a još kasnije se njima poslužila JNA, koja je skinula dio kupola i prenamijenila ih za svoje obalne bitnice na otocima. Zadnjih godina doživjeli su tužnu sudbinu da ih vade i prodaju u staro željezo. Prije nekoliko godina netko je na brdu kraj Sokinog briga ukrao cijelu kupolu tešku deset tona i prodao je na otpadu. To vađenje teškom mehanizacijom trajalo je satima, događalo se na zemljištu koje je u vlasništvu Republike Hrvatske, i nitko nije ni trepnuo.
– Onaj tko je to napravio, za tako vrijedan komad povijesti, na otpadu je dobio između osam i devet tisuća kuna. Eto, tužno je to kakav nam je odnos prema baštini. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog činjenice da su ti bunkeri, građeni prije sto godina, aktivno korišteni u obrani Zadra u Domovinskom ratu. Dračevac, Ploče, Musapstan i Bokanjac, to je bila linija na kojoj se grad branio iz bunkera. Ti talijanski bunkeri su spasili Zadar! – poručuje Vučetić.
Bunker u TIZ-u prvi će se obnoviti
Čak i mali broj Zadrana zna da se u centru grada, uz stari franuski bedem na prostoru TIZ-a, sakriveno nalazi jedno od najvećih ukopanih skloništa. Potpuno je neprimjetno, ima četiri ulaza i tri prostorije, a ovo sklonište je posbeno po tome što nije imalo borbenu funkciju već je služilo za zaštitu visokim časnicima i osoblju zapovjedništva obrane talijanskog Zadra. Danas, na žalost, gotovo potpuno obraslo i zapušteno, služi kao dom zadarskim beskućnicima. Upravo taj bunker trebao bi prvi biti obnovljen u sklopu europskog projketa REVIVAL na kojemu Sveučilište i Grad već rade s talijanskim partnerima. Upravo dok ovo pišemo, na Sveučilištu u Zadru kraje kongres o revitalizaciji zapuštene talijanske fortifikacije koja bi uskoro trebala zaživjeti kao turistička atrakcija. Bunker u TIZ-u preuredit će se u izložbeno- koncerti prostor s interaktivnim video zidom gdje će se dobiti sve informacije o sustavu bunkera po cijelom gradu, kao svojevrsnoj polazišnoj točki za novu turističku turu.
Mama, vratit ćemo se...
Puno je zanimljivih detalja vezano uz Vučetićevo istraživaje bunkera, a posebna priča su natpisi ili poruke talijanskih vojnika koji ulaze u skupinu „Trench Art“, odnosno rovovske, ratne umjetnosti. Bilo je tu svega, od Mussolinijevih parola za dizanja morala do intimnih poruka samih vojnika. Tako se u bunkeru oznake „E-15“ nalazi natpis „Ricordati che la patria si fida sul tuo braccio e su-lla tua fede“ ili u prijevodu „Sjeti se da domovina računa na tvoju ruku i tvoju vjeru“. U bunkeru „E-28“, koji je šampion među bunkerima po natpisima, nalaze se natpisi u stilu Bob Rocka: „Chi si perma e perduto“, odnosno „Tko se zaustavi, izgubljen je“; zatim „Cum restare a caselle vuoate“ odnosno „Gotov si ako ostaneš”. Vrlo zanimljiv grafit nalazi se i iznad ulaznih vrata bunkera „C-27“ gdje osim imena vojnika koji je napravio grafit piše i 1943. godine te rečenica „Mamma, ritorne...“, što bi u prijevodu značilo: „Mama, vratit ćemo se...”.