Stručni savjetnik šumar NP Paklenica Zlatko Marasović: U obilaske idem s fotoaparatom, uživam snimati čak i poskoka koji uopće nije agresivan!

Paklenica je ovoga tjedna (19. listopada) proslavila 71. godišnjicu proglašenja Nacionalnim parkom. Te davne 1949. godine proglašena su prva dva nacionalna parka u Republici Hrvatskoj, Plitvička jezera u travnju, dok je Paklenica zaštitu dobila niti pola godine kasnije. Zakon o proglašenju Paklenice nacionalnim parkom na prvo mjesto je istaknuo važnost šuma, no ono što prvo "upadne u oko" posjetiteljima Parka je izrazito bogatstvo različitih geomorfoloških oblika, gdje dominiraju dva kanjona duboko usječena u planinu Velebit, kanjoni Velike i Male Paklenice.
Zlatko Marasović (43) iz Starigrada Paklenice radio je još kao student u NP Paklenica kao vodič u špilji Manita peć. Nakon što je završio Šumarski fakultet u Zagrebu, od 2003. godine zapošljava se u Nacionalnom parku Paklenica kao stručni savjetnik šumar. Od 2012. do 2017. godine obnašao je dužnost ravnatelja NP Paklenica, a nakon mandata se vraća na svoje staro radno mjesto. Može se reći da Zlatko zbilja uživa u poslu kojega obavlja u NP Paklenica, pogotovo kad obilazi šume u Parku. Nerijetko bilježi zanimljive prizore iz parka svojim fotoaparatom, pa je zbirku svojih fotografija odlučio podijeliti s čitateljima nedjeljnog izdanja Slobodne Dalmacije.
Risovi, zmije - čak i poskoci, leptiri, ptice, endemske vrste bilja, prekrasni krajobrazi Paklenice... sav taj šareni, začudni svijet velebitske flore i faune našli su se u Marasovićevom objektivu za obilazaka Paklenice. Kako su nastajale te fotografije, pitamo ga?
- Kada idem u terenske obilaske Parka sa sobom obavezno nosim fotoaparat jer volim fotografirati divlje životinje u prirodi. Za dobru fotografiju treba dosta strpljenja i truda. Posebna strast su mi fotografije uvjetovanje različitim vremenskim uvjetima, a posebice zalasci sunca, kada se mogu doživjeti nevjerojatni koloriti koje je vrlo teško prenijeti na fotografiju. I izvan Nacionalnog parka postoje motivi koje rado fotografiram - kaže skromno.
Među fotografijama životinjskih vrsta dosta je i zmija, čak i poskoka "uhvaćenih" prilično blizu. Što kad se u surovim planinskim uvjetima naleti na tu strašnu zmiju? Zlatko - izvuče fotoaparat!
- Poskok kao životinja, iako je njegov ugriz izrazito otrovan, nije životinja koja napada, postoje vjerovanja da on skače, no to nije istina. To su vrlo plahe životinje koje "gledaju svoja posla" i sigurno vas neće napasti ako se ne osjete ugrožene. Najveća opasnost prijeti ako npr. sjednete, legnete ili rukom uhvatite za poskoka, no treba znati da su preko 50 posto ugriza poskoka tzv. suhi ugrizi, gdje poskok ne ubrizga otrov. Ukoliko želite fotografirati poskoka, savjet je ne uznemiravati ga i imati aparat s dobrim zumom. Interesantna stvar u vezi poskoka je ta da on danima može stajati na istoj grani i čekati da uhvati neki plijen, a također je interesantno da ženka koti žive mlade koji odmah u sebi imaju otrov - kaže nam Marasović.
Pitamo ga, je li doživio neki neugodan susret sa životinjama kao što su vuk ili medvjed, pamti li možda i neku angdotu za obilaska zaštićenog područja?
- Sve divlje životinje su plašljive i bježe od ljudi, te sigurno neće napasti u normalnim situacijama. Vuk i medvjed su došli na zao glas, no veliki vepar može biti opasniji od njih obojice. Medvjed svojom veličinom budi strahopoštovanje, osobito ukoliko se nađete u njegovoj blizini, on ispušta čudne glasove nalik mrmljanju koji zaista nisu ugodni. Za fotografiranje spomenutih zvijeri najbolje je postaviti stacionarne kamere na pozicijama kud oni prolaze. Vrlo teško je ove životinje, uključujući i risa, sresti u običnoj šetnji i fotografirati, jer imaju izuzetno dobar njuh i sigurno će vas uočiti prije nego vi njih uočite.
Interesantnu anegdotu pamtim baš o medvjedu. Kada smo aplicirali naše bukove šume na zaštitu UNESCO, u listopadu 2016. godine za provjeru stanja stigao nam je predstavnik IUCN-a (Međunarodni savez za očuvanje prirode i prirodnih bogatstava) da provjeri da li su naše šume vrijedne zaštite. Gospodin je bio stariji Amerikanac, porijeklom Hrvat, no nikada prije nije bio u Hrvatskoj. Mi smo mu najprije u dvorani pustili prezentaciju o Parku i u toj prezentaciji najviše ga je zainteresiralo to što mi u Parku imamo medvjede. Malo je bio skeptičan i baš je u vezi medvjeda postavljao dodatna pitanja. Nakon prezentacije, iako je vrijeme bilo izrazito loše, na njegovo izričito traženje smo otišli u obilazak Parka. Padao je snijeg i puhala je jaka bura, kada nam odjednom na pola našeg planiranog puta - istrči medvjed! Prešao je preko puta i otišao dublje u šumu, bio je to potpuni doživljaj. Meni je to bio tek treći susret s medvjedom u Parku, ali je možda je baš taj događaj prelomio u evaluatoru da napiše pozitivnu ocjenu za naše šume, koje su u konačnici i dobile zaštitu UNESCO-a - prisjeća se Marasović.
Pojedine službe Nacionalnog parka odrađuju monitoringe određenih vrsta, a na terenu su od pomoći i vanjskim istraživačkim timovima. Tako Služba čuvara prirode svake godine radi monitoring velikih zvijeri (vuk, ris, medvjed), a s Veterinarskim fakultetom provodio se zajednički projekt praćenja medvjeda pomoću telemetrijske ogrlice. Kamerama s detektorom pokreta se prati kretanje životinja, čime su snimljeni mnogi materijali koji se ne mogu napraviti običnim terenskim obilaskom parka. Kako bi se javnost senzibilizirala s vrijednostima parka takvi uradci se vrlo često objavljuju javno na društvenim mrežama i uočeno je jako dobro prihvaćanje javnosti, kaže marasović.
- Kroz projekt LIFE Lynx na području parka pušten je i jedan ris kojem smo dali ime Alojzije, dovezen iz Rumunjske kako bi ojačao populaciju risa na području Velebita. Tu se jedinku također prati pomoću telemetrijske ogrlice, pa je već u prvim danima uočen izrazito velik radijus kretanja tih životinja. Stručna služba provodi monitoringe ptica, posebice monitoringe ptica grabljivica i djetlovki, koje su izuzetno važne za stabilnost ekosustava. Provode se i monitorinzi zaštićenih vrsta kukaca kao što su jelenak, četveropjegava strizibuba, alpska strizibuba, a što u svojim godišnjim akcijama propisuje i resorno Ministarstvo. Biljke se redovito prate, uz posebnu pažnju na endeme (biljke uske geografske rasprostranjenosti) kojih na području Paklenice ima čak 79, što za ovako relativno malo područje od 9500 ha čini iznimno bogatstvo, dok se ukupan broj biljnih vrsta broji oko 1000. Vrlo često prati se brojnost vrsta šišmiša, danjih i noćnih leptira, dok posebnu stručnost iziskuje istraživanje faune podzemnog svijeta Paklenice, odnosno špilja i jama, gdje također nalazimo velik broj endemskih vrsta koju samo stručno oko može prepoznati - zaključuje Zlatko Marasović.