Posljednjih smo nekoliko dana osvajali visine hrvatskog morskog arhipelaga, a ovoga je puta došao trenutak da istražimo metre u dubinu. Dolazak na Silbu dogodio se u poslijepodnevnim satima, a posada Nautičkog jedra odlučila je istražiti kakve sve zanimljivosti krije drugi najšumovitiji otok u Hrvatskoj.
Nekog specifičnog cilja nije bilo, šetali smo se i odlučili otići do plaže dok je još dan. Na putu smo prošli pored poznate Torete, napuštenog hotela i kroz špicu Silbe. Sjeli smo uz more, a ja sam se odlučio okupati u uvali Pocukmarak. Uzeo sam masku za ronjenje i podvodnu kameru da za promjenu od brda, visina i otoka malo fotografiram podmorska bogatstva Jadrana. Dok sam plivao i ronio prema većoj dubini, na dubini od oko tri metra, 50-ak metara od obale uočio sam kamene oblike koji su izgledali oblikovano ljudskim djelovanjem.
Jedan od tih kamenih oblika bio je udubljen poput velikih vodenih posuda za stoku, a manji pored njega izgledao je kao odlomljeni dio istog takvog oblika. Netom pored njih nalazio se kameni poklopac koji je izgledao kao da savršeno pristaje spomenutim posudama. Pokušao sam fotografirati i snimiti što je više moguće materijala prije nego potpuno zađe sunce.
Nakon što sam popio nekoliko decilitara morske vode i iskašljao dušu u pokušaju hvatanja savršenog kadra, doplutao sam do obale i odlučio pobliže istražiti "svoje" otkriće. Odgovor na moje početno pitanje "Što je to?" pružio mi je Google maps otkrivši da su to rimski sarkofazi. Taj me podatak samo naveo na daljnje istraživanje.
Naš ugledni podmorski arheolog Zdenko Brusić 2008. je prilikom ronjenja otkrio nakupine kamenja koje su mu se činile brušene i obrađene na što je odlučio pobliže istražiti o čemu je riječ. Krajem godine okupio je ekipu mladih stručnjaka sa Sveučilišta u Zadru; dr. Matka Ilkića te znanstvene asistente; Martinu Čehar, Karlu Gusar i Matu Paricu. Provodili su istraživanje od 2008. do 2013. godine čiji je tijek i otkrića zapisao Mate Parica u znanstvenom radu "Kasnoantičko pristanište u uvali Pocukmarak na otoku Silbi" iz 2015. godine.
Pri iskopavanju kamenja na živoj je stijeni prvo pronađen poklopac sarkofaga dužine 1,80 metara, širine gotovo jedan metar i težine najmanje 1,5 tona. Naknadnim iskapanjem pronađen je jedan cijeli sarkofag te razbacani ostaci drugog sarkofaga i još dva pripadajuća poklopca. Prema morskom dnu ispod i oko sarkofaga, zaključili su kako su to bili nekadašnji dokovi za pristajanje manjih brodova. Nasip danas ima blagi pad i proteže se do maksimalne dubine oko tri metra. Kako bi datirali starost dokova i sarkofaga, uzeli su u obzir promjenu razine mora u odnosu na trenutnu razinu.
Nasip je na središnjem dijelu dugačak osam metara, najizdignutiji dio trenutno je 2,05 metara ispod prosječne razine mora, a najdublji je dio na 3,40 metara dubine. Prema tim brojkama i prosječnoj godišnjoj promjeni razine Jadranskog mora, zaključili su kako fragmenti ne mogu biti novovjekovni. Međutim, nesigurnost oko datiranja arheološkog nalazišta pojačali su fragmenti ostataka keramike od kojih najveći dio pripada glaziranoj keramici novovjekovnog doba.
Pronađeni su i mnogi manji ulomci kojima je bilo teško odrediti porijeklo zbog lošeg stanja, ali su procijenili da su mnogi ostaci i stariji od novog vijeka. U posljednjoj fazi istraživanja 2013. godine pronađeno je nekoliko očuvanih drvenih dijelova konstrukcije gata te su ih odnijeli na laboratorijsko testiranje starosti.
Drvo kojim je podupirana konstrukcija na mjestima klizišta žive stijene posječeno je između 425. i 595. godine što je potvrdilo prvotnu teoriju Zdenka Brusića da je pronađeni lokalitet iz rimskoga doba. Trenutno je to jedini pouzdani podatak koji lokalitet postavlja u kasnoantičko razdoblje, a smisao mu daje i činjenica da se kršćanski sarkofazi u Dalmaciji razvijaju od III. pa sve do VII. stoljeća.
Moje je prvo pitanje bilo: "A gdje su kosturi pokopanih?" Zanimljivo je što kostura nije bilo, a razlog je tome što u njima nitko ni nije bio zakopan.
Prema ranijim istraživanjima s kraja 19. stoljeća sarkofage su u Hrvatskoj koristili za učvršćivanje i gradnju pristaništa, gatova i dokova. Primjer takve gradnje pronašao je još don Frane Bulić 1899. pronašavši sarkofage u plitkome moru Vranjica kod Splita te je u kasnijim istraživanjima pronađen isti primjer u luci Splitska na otoku Braču.
Iako su najspektakularniji za vidjeti, sarkofazi i nasip nisu prva otkrića antičkih i novovjekovnih relikata na prostoru Silbe. Na obali uvale Pocukmarak još 1924. godine geograf Ivo Juras otkriva arheološke ostatke navodeći da su pojedini poljski zidovi posuti ostacima starih posuda, žara i krovnih crjepova te da je u zemlji pronađen i bakreni novac Antonina Pija, rimskog cara od 138. do 161. godine.
Kameni nasip u uvali spominje se još i u bilješkama Petra Starešine u knjizi "Pomorstvo Silbe" iz 1971. godine koja navodi moguće postojanje antičke gospodarske zgrade (lat. vicus): ostatke zida s vezivom i krovnoga crijepa. Starešina spominje i nekoliko grobova u blizini mora od kojih je jedan u amfori koji datiraju u III. ili IV. stoljeće te smatra kako je naselje bilo aktualno u V. i VI. stoljeću. Zdenko Brusić pronašao je nekoliko ostataka grobova u amfori, a u jednom od grobova bila je narukvica od brončane žice te korodirani novčić iz IV. ili V. stoljeća.
No, zašto gradnja gata baš u uvali Pocukmarak? Osim arheoloških naznaka da je u kasnoantičko doba Silba, a pogotovo uvala Pocukmarak, bila naseljena te je potreba za gatom postojala zbog njezinih stanovnika, uvala je dobro zaštićena od bure i juga. Zbog dubine do pet metara, gat dug 18 metara u zakrivenom dijelu uvale mogao je prihvatiti i zaštititi tek manje brodove, dok je gat koji se prostirao na otvoreni rub uvale mogao prihvatiti i znatno veće brodove, ali je na tom dijelu zaštita od vjetra bila znatno manja.
Nadalje, istraživanja Zdenka Brusića iz 1993. godine pokazala su kako je postojao sustav plovidbe u kasnoj antici na istočnojadranskoj ruti prema kojem se Silba savršeno uklapa u dotad zabilježeni sustav pristaništa. Ta ruta obuhvaća uvale u kojima antički gospodarski i ladanjski objekti u vrijeme kasne antike postaju stjecišta mornara, trgovaca, hodočasnika i ostalih putnika te su na takvim mjestima tijekom V. i početkom VI. stoljeća nicali ranokršćanski sakralni objekti.
A sada da stavimo malo povijest na stranu. Sarkofazi su nevjerojatno očuvani te se jasno ističu na morskom dnu. Da doplivate do njih, treba vam svega nekoliko minuta i maska za ronjenje, a nalaze se uz lijevu obalu uvale. Nije ih teško uočiti jer se nalaze na dubini od svega dva do tri metra te su dostupni i za one s malim kapacitetom pluća. Do njih možete zaroniti bez većeg problema jer na toj dubini tlak nije jak, a vaše uši će ostati zdrave i bez posljedica.
Topla je preporuka, ako već odete pogledati sarkofage, da ostanete do zalaska sunca koji se proteže do samoga kraja dana, s obzirom da sunce zalazi direktno na moru bez ikakvog otoka koji blokira zadnje zrake.
Mi smo ostali uživati u zalasku, a s mrakom je pala i moja želja za daljnjim kupanjem. Odlučno smo ustali i krenuli u nove avanture na Silbi, ovoga puta noćne.