Trebao sam postati gradonačelnik Zadra, ali mi SUBNOR nije dao jer sam bio poznati je**č!

Bilo je to negdje krajem osamdesetih, kada je predsjednik Općine Zadar bio Josip Vlahović. Sam Vlahović predložio je da u idućem mandatu ja budem predsjednik Općine, a on moj zamjenik. Međutim, tada je o svakom kandidatu mišljenje morao dati i Savez boraca, poznat kao SUBNOR. I tako sam i ja došao na tapet. Povela se rasprava i nakon nekoliko minuta odlučili su da mene neće izabrati. Ispostavilo se da nisam podoban. A zašto, kasnije mi je prepričao sam Vlahović. "Ne možemo mu dati da bude predsjednik Općine, pa on je poznati jebač!" prenio mi je Vlahović riječi boraca. Više mi vrijedi to "priznanje" Saveza boraca nego da sam šest puta izabran za gradonačelnika Zadra! Ako ne vjerujete, evo vam Joža, pitajte ga...

Sjedimo u njegovom omiljenom kafiću, točno preko puta njegove legendarne radnje, i na njegovu želju pijemo viski s ledom. A još je jutro, tek je prošlo devet. "Kad se truješ, truj se bar dobrim stvarima", savjetuje. Da ste za ovu priču čuli od nekoga iz druge ili treće ruke, možda bi odmahnuli rukom i rekli, ma daj, lovačka posla dokonih gradskih mudronja. Ali kad sjedite u društvu Vjekoslava Suraća, svim Zadranima dobro poznatog Foto Vjeke, i njegovih 88 godina, onda se stvarno morate zapitati kakva su to gadna, olovna vremena bila, kad ni tako istaknute drugove borci nisu htjeli priznati.

Sijeda kosa se presijava, ošišan na kratko, svijetlih očiju, potamnio od sunca, u tamnoplavoj ultramodernoj bomberici, šjor Vjekoslav Surać na pragu devedesetih uistinu izgleda kao stari playboy iz francuskih žurnala. Dok se namješta našem fotoreporteru Luki otkrivamo njegov prirodni talent za poziranje. Pravi maneken trenutka. Držanje, pokret rukom, izraz lica, na svakoj slici odmjeren, šarmantan, uz obavezan osmjeh. Treba li se tome čuditi? Čovjek se nagledao poziranja, ako on ne zna kako stati ispred objektiva, tko zna! U karijeri je snimio, po vlastitom priznanju, možda milijun fotografija, i to puno, puno prije pojave digitalne fotografije. U vremenu kada je on radio fotografije su se snimale po jedna, na staklu, rendgenskoj foliji i crno-bijelom filmu. Kroz njegovu butigu i ispred njegovog objektiva prošle su sve generacije Zadrana i Zadranki od Drugog svjetskog rata do danas. Ali i bodula, vlaja, prolaznika, turista... Ako kažete milijun, malo ste rekli. Ako kažete "Foto Vjeko", sigurno nećete pogriješiti. Jer snimio ih je - baš sve.

Vjekoslav Surać je najstariji aktivni zadarski fotograf. Fotografijom se počeo baviti od svoje 15 godine, kada je zanat počeo naukovati kod Ratka Novaka. Od tada do danas, nevjerojatnu 71 godinu, šjor Vjeko živi od fotografiranja. Preciznije, od 1951. kada je otvorio svoju zanatsku radnju "Foto Vjeko" u današnjoj Barakovićevoj ulici gdje se, na istom mjestu, još uvijek nalazi. Sjedimo, pijemo viski i prebiremo po sjećanjima čovjeka koji je za života postao gradska legenda, čiji je ime u Zadru sinonim za fotografiju, koji je memoriju jednoga grada doslovno ovjekovječio na fotografskom papiru. Rođenja i smrti, krštenja i pričesti, svatove i porinuća, prometne udese, fešte, ljetna ludovanja, gradske tragedije i ratove. Kako je zabilježio povjesničar zadarske fotografije, Abdulah Seferović Sefi, Vjeko je "postao neka vrsta javne gradske institucije. U Zadru nema toga tko ne zna gdje je Foto Vjeko. Njegove slike ne rese umjetničke izložbe već obiteljske albume." Kroničar iza objektiva ostao je sve do danas kada u popodnevnim satima uskoči na dežurstvo kao ispomoć svojoj kćerki Dolores ili unuci Oyi.

- Nikada u životu nisam zatvorio radnju. Osim kad su mi umrli roditelji, na jedan dan. Radio sam svaki dan, kao i danas, od osam ujutro do osam navečer. Često puta i dulje, jer je noću trebalo razvijati filmove. Minimalno 15 sati dnevno. I nikad mi nije bilo teško, jer sam volio i volim fotografiju. Svoj posao radim s uživanjem – kaže.

Vjekoslav Surać rodio se 24. veljače 1929. godine u Murvici kod Zadra, kao najstariji od šestero braće. Otac Niko bio je pomorac, pa je podizanje djece i održavanje vinograda palo na pleća majke Marte. Prirodna selekcija htjela je da troje braće umre još u dječjoj dobi. Ostali su samo Vjeko, pet godina mlađi Petar i najmlađi Italo, rođen 1942. godine, kad je Murvica bila pod Italijom. Kako je obitelj bila jako siromašna otac je htio da Vjeko što prije izuči zanat. Najprije ga je namjerio za kovača, no došao je rat pa je naukovanje morao prekinuti. Nakon rata krenuo je učiti za mlinara. Još i danas, kaže, pod prstima osjeća brašno, ali ni to nije dugo potrajalo. Negdje pred kraj rata, nakon pada Italije, u Smilčiću gdje je bio mlin, Vjeko je upoznao Ratka Novaka, Velolučanina koji se u bijegu od Nijemaca privremeno sklonio kod ženine familije, a bavio se fotografijom. Uza se je uvijek nosio fotografski aparata, što je mladog Vjeku zauvijek očaralo. Odmah po završetku rata Novak u Zadru otvara fotografski atelijer "Foto Jadran", a za prve naučnike uzima Vjekoslava Suraća i Josu Špralju, kasnije velikog zadarskog umjetnika i Vjekinog cjeloživotnog prijatelja. Od prvog dana slao ih je da snimaju motive potpuno porušenog grada, najčešće sa zvonika katedrale Sv. Stošije, odakle su se najbolje mogli vidjeti razmjeri savezničkog bombardiranja.

- Zadar je bio sravnjen sa zemljom. Bilo je nešto sačuvanih kuća između Foše i Četiri kantuna, a odatle pa prema vrhu Poluotoka, nije bilo ni zgrada ni ulica. Mi smo obilazili grad i na preostalim kućama brojali natpise "zauzeto". Novak je tako zauzeo jedan poslovni prostor za svoju radnju i jedan stan u zgradi na Kalelargi. Sjećam se kako su rijetki građani ironično govorili da je "jako velika ta familija "Zauzeto". Ima ih po cijelom gradu", priča šjor Vjeko.

Paralelno s naukovanjem za fotografa pohađao je i školu učenika u privredi. Svaki dan nakon škole odlazio je u Novakovu radnju na zanat. Nakon tri godine on i Špralja postali su pomoćnici, a još četiri godine trebalo im je da polože majstorski ispit. Bio je to preduvjet da samostalno krenu u posao i otvore svoje fotografske radnje. Tako je i bilo i Vjeko je 1951. otvorio svoju radnju u prizemnom prostoru tada slijepe ulici jer je gradski most, na koji se ulica nastavljala, bio srušen u bombardiranju. Uz njega i Ratka Novaka, fotografske radnje su još imali fotografi Ivan Jeričević i Joso Rubelj.

- Radio sam sve što se moralo. Slike za osobne dokumente, portrete, pogrebe, vjenčanja, krstitke... Snimao sam sve što se događalo u gradu. Tadašnje novine, Narodni list i Glas Zadra, nisu imale fotoreportere, pa sam snimao i razvijao slike i za njih. Sjećam se kada sam išao na Silbu snimati rezanje jedne velike brodske olupine. U pomoć nam je došla dizalica Veli Jože. Novinari su išli sa mnom, ali mog potpisa u novini nije bilo. Vladao je kolektivni duh u kojem nije bilo mjesta za isticanja pojedinaca. Potpisi pod sliku fotorepotera počeli u se pojavljivati tek kada je Ante Brkan, zasigurno najveći zadarski umjetnički fotograf, počeo raditi za Narodni list. On se izborio da ispod svake slike budu i autorska imena – pripovjeda šjor Vjeko.

Bilo je to vrijeme kada se od fotografije teško moglo preživjeti. Jugoslavenske vlasti su nakon rata fotografske radnje mahom dale u ruke udruženjima gluhonjemih, no kad su i oni vidjeli da se od toga ne da živjeti, zatvorili su ih, a ono malo radnji što ih je preživjelo ulazilo je u zadruge. Vjeko nikad nije htio ući u zadrugu, uvijek je volio i cijenio svoju samostalnost koja mu je davala slobodu da radi što i kako želi. Nije u to poslijeratno vrijeme bilo jednostavno zadržati svoju neovisnost, ali je on u tome ostao dosljedan. "Uvijek sam bi protivnik. Za nas malobrojne privatnike govorili su da smo veći neprijatelji od klera", kaže.

Nije htio ni politiku u svoju butigu, iako će kasnije godinama biti predsjednik udruženja zadarskih zanatlija, čak u tri navrata i predsjednik njihove udruge na razini Dalmacije. Uvijek se, ističe, borio za dignitet rada i profesije, nikoga nikad nije omalovažavao, ali je htio da se cijeni rad. Što je poslijeratna obnova Zadra i zemlje više napredovala Vjeko je imao sve više posla.

- Sjećam se godina kada sam redovito odlazio na zadarske otoke, Ist, Molat, Olib, Silbu, Premudu, snimati stanovništvo za osobne dokumente. Vojska bi mi dala magarca za opremu i jednog vojnika u pratnju. Došli bi na Molat pa onda pješke do vrha prema Istu odakle bi nas kaićem prebacili na drugi otok. Snimao sam i po zadarskom zaleđu, cijelu Bukovicu i Ravne Kotare, ali sam najviše išao po otocima.

Stvorio je tako jedinstvenu arhivu generacija lica i ljudi koju, nažalost, nikada nije javno izložio. Kod kuće, govori nam, ima na vreće filmova, a najmanje jedna trećina od toga upropaštena je. "Slijepili su se. Tko će to staviti na CD" govori dok ga pokušavamo snimiti naslonjenog na svoj najstariji fotoaparat, Ferd(inand) Franz Meyer izrađen u Dresdenu 1909. S njim je na početku karijere snimao isključivo portrete, na ploču, a prvi aparat u lajka formatu bio mu je američki Retineta, nešto jeftinija varijanta poznatog brenda Retina.

- Tada smo filmove razvijali noću, a umjesto svjetla koristio sam žar cigarete. Kako nisam nikad pušio, uvijek sam tražio nekoga da dođe sa mnom u tamnu komoru i povuče dim da bih mogao vidjeti je li fotografija dovoljno razvijena i spremna za fiksir. Razvijač smo sami kuhali od pet kemikalija, a svaku sam znao po okusu – govori.

Iako je kroz gotovo sedam desetljeća kontinuiranog rada snimio nebrojeno lica i događaja, fotografsku izložbu nikada nije napravio.

- Nikada se nisam bavio umjetničkom fotografijom. Moji korijeni su na selu, došao sam iz siromašne obitelji i nisam se htio vratiti u bijedu. Zanat sam izučio da se podignem na noge. Otac i drugi su me gledali sumnjičavo kada sam im rekao da želim biti fotograf, ali sam kroz godine uspio dokazati da to može biti častan i pošten posao.

Negdje istih godina kad i Vjeko, fotografsku radnju bio je otvorio i čuveni Ante Brkan, no kad bi mu dolazile mušterije za snimanje osobnih portreta ili svatova, on bi ih slao Vjeki.

- Ante Brkan je bio gospodin i umjetnik. Jednom me njegova žena pitala kako ja sve to stignem. Naime, ja sam od fotografije vremenom stekao kuću, auto, brod, vikendicu. Ali Brkan nije bio za to. Rekao sam joj, gospođo, vaš muž je s fotografijom dobio najveće svjetske nagrade, a ja se bavim fotografijom zbog egzistencije. Ja sam se borio za život, a on za priznanja. Nekada je naša obitelj bila jedna od najsiromašnijih u zadarskom kraju, a onda smo jedno vrijeme ja i moja braća, koja su gotovo cijeli život provela u Njemačkoj, imali 13 kuća.

Što je više radio bio je smostalniji pa je svojoj obitelji mogao priuštiti ugodan život. S pet godina mlađom suprugom Ankicom iz Slavonske Požege oženio se kao 23-godišnjak i u braku su dobili dvoje djece. Sin Jadranko izučio je za građevinskog inženjera i sa svojom obitelji danas živi u Zadru, dok je Vjekinim fotografskim stopama krenula njegova kći Dolores i unuka Oya.

- Volio sam putovati i uživati u životu. Talijanski jezik sam naučio još u osnovnoj školi u Murvici za vrijeme Italije, a kasnije sam savladao i njemački, putujući svake godine kod braće u Njemačku i na skijanje u Austriju. Cijeli život se bavim i lovom, tako da sam bio i na safariju u Keniji. Obišao sam dobar dio svijeta i gotovo cijelu Europu. Što kao fotograf, prateći zadarske košarkaše, od generacije Kreše Ćosića i Pina Giergie, pa do generacije Stojka Vrankovića i Vladimira Petranovića, što kao predstavnik udruge zanatlija obilazeći sjamove diljem Europe. Sa košarkašima je uvijek bilo zabavno, putovali smo avionom i autobusima. Iz putovanja pametan čovjek može više naučiti nego netko drugi i nakon deset završeni škola i fakulteta – kaže šjor Vjeko.

Kroz putovanja, hobije i ulogu predstavnika zanatlija Zadra i Dalmacije stvorio je široki krug poznanstava i prijateljstava na području cijele bivše države. Posebno se rado sjeća čestih druženja sa Borisom Dvornikom i Milijenkom Smojom. S legendarnim splitskim glumcem upoznao se kad je u zaleđu Zadra snimao film "Hajdučka vremena" 1977. godine. Od tada su se družili i sastajali više puta godišnje, nekada i više puta mjesečno. Boris je dolazio u Zadar i zajedno bi odlazili na ribe.

- Boris je više volio loviti ribu nego je jesti. Jednom smo prilikom tako krenuli na kupanje u Proversu, on, supruga mu Dijana, glumica Ružica Sokić i žena od pokojnog filmskog snimatelja Tomislava Pintera. Gostioničar Roko je otišao na drugi kraj otoka loviti ribu, a ja i Boris smo s damama ostali na kupanju. Bilo je vruće, sva se roba uz tijelo lijepila, i u jednom trenutku njih su tri ostale bez gornjeg dijela kostima. U toplesu. "Nemojte se sramiti, ja sam fotograf, ja sam na to navikao", rekao sam im, ne prestajući buljiti u sve tri. Ubrzo je došao Roko, sav uzbuđen kako je tamo na nekoj punti, dok je lovio ribu, vidio dvije gole Njemice kako se sunčaju. "A šta će ti one pored ovih ovdje ljepotica", rekao sam mu.

S Borisom je bio prijatelj sve do njegove smrti. Zadnji put Boris ga je nazvao za vrijeme snimanja dokumentarne serije o svom životu.

- Nazvao me i pitao imam li 10-15 dana vremena da zajedno obiđemo mjesta gdje smo nekada bili i snimimo neke kadrove za potrebe četvrte epizode dokumentarnog serijala o njegovom životu. Tri je epizode već bio snimio. Nažalost, ništa nismo snimili. Niti mjesec dana od tog pozivao Boris je umro.

U bogatoj karijeri šjor Vjeko je dobio brojna strukovna priznanja, prvo nagradu za životno djelo Hrvatske obrtničke komore, a potom i "Zlatne ruke" HOK-a, no najdraže su mu dvije nagrade. Značka Sv. Huberta koju dobivaju samo rijetki lovci i nagradu za životno djelo Zadarske županije.

Kao svojevrsna kruna karijere ovih je dana u koautorstvu s Dragom Marićem, bivšim novinarom Slobodne Dalmacije i poznatim zadarskih publicistom, objavio autobiografiju "Foto Vjeko", s raznim crticama iz života i karijere, sve do osobnih i obiteljskih ispovijesti. Među njima su i slike s brojnim prijateljima među kojima je uvijek bilo poznatih Zadrana. Od pokojnog novinara Jandre Širinića i braće Ivčić, pa do zadarskih liječnika, gradonačelnika, gospodarstvenika, generala Gotovine...

- Knjiga bi trebala imati 500 stranica, ali i ovako sam zadovoljan kako je ispala. Ona služi kao posjetnik na jedan život. Drago me dugo nagovarao, a ja sam se opirao. Što ćeš pisati o meni, ja nisam ni političar ni javna osoba. Ja sam običan građanin, kakvih je na tisuće, govorio sam mu. Sada sam Drago kaže da mu je to jedna od najdražih i najboljih knjiga, a napisao ih je preko trideset.

Prije tri mjeseca, nakon 65 godina zajedničkog života, šjor Vjeko je ostao bez svoje Ankice. Nije mu bilo lako, s njom je proživio najteže, ali i najljepše trenutke u životu. No ipak nije klonuo, uspio je zadržati vedar i zafrkantski duh. Dok sjedimo i razgovaramo, prilazi nam mlada konobarica jedrih prsiju, samo što joj košulja ne prsne, a on dobaci: "Pazite se Ivica, mogli bi dobiti botun u oko..."

- I danas mi u radnju dolaze ljudi koje sam prije 50, 60 godina snimio za dokumente prije njihovog odlaska u Kanadu ili Ameriku. Uđu u radnju i pitaju je li ovo još uvijek ono isto mjesto gdje su nekada radili slike za pasoše. Dolaze mi kao starci, mene i ne prepoznaju. Otišli su u potragu za boljim životom, a ja sam ostao. Ostarjeli su, ostario sam i ja, ali ja od nijih još uvijek bolje izgledam.

- Ma živjeli vi nama šjor Vjeko, sto godina! – podignemo čašu s viskijem na zdravicu.

- Sto? Hm, niste mi još puno dali...