Erich Fromm još je davno rekao da nije bogat onaj koji puno ima, nego onaj koji puno daje. A žene koje smo upoznali, njih čak 13, po tome bi trebale biti najbogatije Zadranke!
Naime, one već pune tri godine nesebično daruju sebe, svoje vrijeme i znanje, onima kojima je to najpotrebnije: mladima koji nisu imali lijepo djetinjstvo i starima koje je društvo zaboravilo.
One čine Udrugu umirovljenica “Pozitiva Senior”, sve imaju više od 60 godina i, kako su nam pojasnile, ne primaju one negativan stav i lošu energiju.
– Odlučile smo da ćemo govoriti samo o pozitivnim stvarima! Zabranile smo teme o bolestima, financijama, a nema ni ogovaranja! Usmjerile smo se samo na ono što nas čini sretnim i, u konačnici, boljim osobama – kaže nam iskreno na početku razgovora Ljerka Paleka, jedna od članica ove vesele družine. Možda je baš takav stav bio i razlog da nakon samo godinu dana djelovanja osvoje županijsku nagradu “Volonterske ruke”, za najbolju grupu volontera u 2017. godini.
– Kad su nas zvali, nismo imale pojma o čemu se radi, samo smo se pojavile na dodjeli i čekale da vidimo što će biti. Kad smo shvatile da smo dobile takvu nagradu, samo smo se počele smijati jer nismo mogle vjerovati da tako mlada udruga može već ostaviti traga – smije se druga članica Nevenka Šarić, te dodaje da im je to bio samo dodatni vjetar u leđa.
Udruga umirovljenica “Pozitiva Senior”, zvat ćemo ih “seniorkama”, sasvim su slučajno krenule u volontiranje i pomaganje drugima. Sve su to žene različitih životnih pozadina, neke, poput Ljerke s početka priče, nisu nikad ni živjele u Zadru, a većina ih se nije međusobno poznavala. No, sve ih je jedna stvar povezala – želja za druženjem nakon odlaska u mirovinu.
– Ljerka se iz Zagreba, gdje je radila u “Plivi”, preselila u Zemunik, odakle joj je muž, i nije poznavala nikoga, a ja sam otišla u prijevremenu mirovinu i ostala s puno slobodnog vremena, a bez društva. I tako smo i jedna i druga krenule u potragu za kojekakvim aktivnostima i raznim udrugama te nas je obje put odveo u Udrugu umirovljenika “Jazine I”, koja je tada brojila čak 150 članova. Tamo sam prvi put upoznala Ljerku, kao i većinu od naših 11 članica, te smo shvatile da imamo puno zajedničkih interesa. Najveća nam je želja bila osnovati kreativnu radionicu gdje bi kod nas dolazili i umirovljenici, ali i svi zainteresirani te bi besplatno stvarali svojim rukama svakakve stvarčice za prodaju u humanitarne svrhe – iznosi nam Nevenka kako je nastala njihova volonterska udruga.
Ipak, planovi su im se pomrsili jer je, kako tvrde, došlo do “kratkog spoja” među bivšim i tadašnjim članovima umirovljenika iz “Jazina”, te su ubrzo ostale sa strane, bez prostora i bez željene radionice.
– Nismo htjele odustati, jedno smo vrijeme bile u jednoj konobi na Relji, pa kod mene u stanu, dok Ljerka nije odlučila otići kucati na vrata ne bi li nas tko primio. Prvo je otišla u Dom za odgoj djece i mladeži te pojasnila ravnateljici Ljiljani Šarić naše namjere – govori Nevenka.
– Tražili smo mjesto gdje možemo izrađivati svoje rukotvorine koje bismo onda dalje darivale u humanitarne svrhe. Moram reći da je ravnateljica imala sluha i objeručke nas je prihvatila. I evo, već smo tri i pol godine tamo. Znate, vrlo je teško doprijeti do te djece, oni nas sad već i poznaju, šalimo se s njima, ali pokušavamo ih pridobiti da zajedno s nama budu na radionicama i stvaraju. Inače, sve što smo napravile do sada dale bismo Domu, pa bi oni dalje to prodavali po raznim manifestacijama. Na taj su način uspjeli sebi kupiti kompjutor, razglas i dr. A za svečani božićni ručak uvijek im spremimo, kao prave bake, puno kolača – govori Ljerka uz široki osmijeh, te dodaje kako je nakon tog doma otišla u onaj drugi, starački.
– S obzirom da smo i same u godinama, znamo koliko je važno društvo, smijeh, razgovor. I uprava Doma kod Sfinge nas je primila, te smo krenuli s našim kreativnim radionicama. Te bake toliko vole tih nekoliko sati četvrtkom ujutro što provedemo s njima da nekad nemamo mjesta za sve! Dolazi nam i jedna slijepa starica koja samo tamo sjedi. Njoj je najbitnije da je u društvu. Ima i jedna koja je već pomalo dementna, pa uvijek pravi ukrase za neke druge unuke. A učimo ih praviti sve, od ukrasnih kutijica, magneta, broševa, oslikavamo staklo, pletemo i šijemo, a zimi stvaramo ukrase za bor, vjenčiće i slične stvarčice koje obogate prostore doma tih blagdanskih dana – kaže Ljerka, dok Nevenka ističe kako na tim radionicama dolaze gotovo sve “seniorke”, opravdane su samo one koje imaju preglede.
– Znamo svi koliki je red čekanja po bolnicama, tako da kad imaju zakazan termin taj dan, opravdano im je, ha-ha! Ali uvijek nas je dovoljno, ispada da svaka baka dobije svoju mentoricu. Nastojimo uvijek da atmosfera bude ležerna i pozitivna. Često se smijemo kad nam kažu da one ne mogu, recimo, provući konac kroz ušicu igle. A kao da mi možemo! Ha-ha! Ne znamo ni mi sve, neke smo stvari učile kao male, ali često dio nas “seniorki” odlazi na razne tečajeve, koje plaćamo iz svog džepa, kako bismo skupile što više znanja koje dalje možemo prenijeti našim dragim bakama i, nadamo se uskoro, i djeci iz Doma – ističe Nevenka, koja je nekad radila u financijama, da bi se tek sad, u 62. godini, počela baviti onim što je oduvijek htjela.
– Mirovina može biti divno životno razdoblje. Djeca su vam odrasla, ne morate se za njih brinuti kao nekad, imate svoj život, nešto malo novaca i puno vremena. Bitno je konačno se posvetiti sebi i svojim strastima. Obožavam pisati, tako sam član i još jedne udruge, “Riječi iznad svega”, gdje pišemo pjesme, pa često organiziram i večeri poezije u staračkom domu – pohvalila se Nevenka, dok Ljerka ponosno kima glavom, slažući se sa svojom prijateljicom.
– Uvijek me pitaju što mi muž kaže na sve te moje “izvannastavne aktivnosti”. Iskreno, ma nije me briga tko što misli! Kad čovjek dođe u ove godine, a meni je uskoro 70, više se nema kome opravdavati ni podilaziti! Počinješ raditi na sebi i sve ono što nisi ostvario kroz život, jer si imao obveze prema svima drugima, nastojiš ostvariti sad. Meni nema veće sreće nego vidjeti te bakice kako sretno, svojim rukama, stvaraju nešto za sebe ili svoje bližnje. Nitko od nas ovo ne radi radi novaca jer, realno, mi nemamo nikakvu financijsku korist od ovoga. Uostalom, one najvažnije stvari u životu ne mogu se kupiti novcem – zaključila je Ljerka uz široki osmijeh.∙
APEL GRADU I ŽUPANIJI: Pomozite da stari ne ostanu sami
Kako to inače biva u Lijepoj našoj, oni koji imaju najveće srce često su prepušteni na milost i nemilost sustava koji ih lako zaboravlja. Zapravo, prepušteni su sami sebi, baš poput Udruge umirovljenica "Pozitiva Senior", čije članice već godinama nemaju adekvatan prostor za rad.
– Nama je najveća želja dobiti jedan lijep, topao prostor, gdje ćemo svim našim sugrađanima besplatno nuditi razne kreativne radionice. Znamo kolike su mirovine u Hrvatskoj i kako ti jadni ljudi nisu završili svoj život samo jer su otišli u mirovinu. Kaže se da budućnost ostaje na mladima, ali ja vjerujem kako dijelom ostaje i na nama! Možemo promijeniti stvari u Zadru nabolje samo kad bi netko imao sluha za nas i druge volonterske udruge – ističe Ljerka, a Nevenka nastavlja:
– Mislim da cjelokupno društvo mora promijeniti stav prema umirovljenicima, prema starijim ljudima općenito. Užasno je kad pod stare dane ostaneš sam, zato je iznimno potrebno da postanu dio kakve udruge ili organizacije, da se ne zatvore u kuću i prestanu živjeti. Ovim putem apeliramo na Grad ili Županiju da nas se sjete, i da nam poklone ili bar po nekoj simboličnoj cijeni daju prostor za rad. To je za bolje sutra! – zaključila je Nevenka.
Članice udruge: 13 je sretan broj
Ljerka Paleka, Karmela Čirjak, Nevenka Šarić, Katica Lucin, Ljiljana Perić, Marija Lalić, Danka Gulan, Veronika Frečko, Mirjana Birsa, Živka Gospić, Zlata Štrbac, Neda Klanac, Zdenka Ročak.