Utemeljitelj susreta klapa Raspivano Bibinje Šime Šimunić: „Čuvajte kulturnu baštinu predaka, bez nje nas nema, nitko smo i ništa!“

U subotu je u Bibinjama održano 40. jubilarno izdanje susreta klapa Raspivano Bibinje. Iz prvog reda nastupe vrhunskih klapskih izvođača s ponosom je pratio utemeljitelj projekta 81-godišnji Šime Šimunić. Večer ususret koncertu u Bigečevoj kući, u samoj blizini Trga Sri sela na kojem se nalazi pozornica Raspivanog Bibinja, otvorena je retrospektivna izložba povodom ovog velikog jubileja. Većina eksponata iz privatne je Šimunićeve zbirke, a da ugledaju svjetlo dana potrudila se njegova kći Lucija uz podršku mladih Bibinjaca Ivana i Šime Sikirića.

Nakon razgledavanje izložbe, ispred pozornice koja je spremno čekala dolazak subote i početak jubilarnog 40. Raspivanog Bibinja, srid Trga Sri sela porazgovarali smo s čuvarom bibinjske kulturne baštine, idejnim začetnikom i kreatorom i realizatorom brojnih projekata koja su imale samo jedan cilj – sačuvati identitet malog domoljubnog mjesta s ljudima zaljubljenim u prošlost Bibinja i odgovornih za budućnost rodnog im kraja.

U nekoliko navrata tijekom razgovora barba Šimu su ponijele emocije, zapela bi riječ u grlu, srce bi zakucalo jače, suza bi u oku zaiskrila. Kako i ne bi kada je od 15. godine života svu svoju kreativnost stavio u službu Bibinja i kada nakon 66 godina vidi raskoš narodne baštine koja je preživjela, suše, glad, rat, pandemiju… Prvi korak prema pokretanju projekta Raspivano Bibinje bilo je osnivanje klape Fortuna. Vratite nas malo u ta vremena. Pamtite li prvu postavu?

Ideja o organiziranju Raspivanog Bibinja je potekla od članova klape Fortuna koja je osnovana 1971. godine. Prije toga su bile male grupice koje su pjevale klapske pjesme, ali bile su bezimene, nisu imale svoje nazive dok se nije osnovala klapa Fortuna. Ona se s vremenom u članstvu mijenjala, a na prvom nastupu na Omiškom festivalu 1974. godine nastupili su: prvi tenor - Martin Mičić iz Dračevca Zadarskog, nažalost pokojni, drugi tenori bili smo moja malenkost Šime Šimunić i Tomislav Lonić, bariton je bio pokojni Mladen Sikirić svima znani kao Pivac, prvi bas pokojni Petar Lisica Bačuka i profondo pokojni Venci Šimunić. Osim vokalista imali imali smo i svirače: Damir Kinda prva mandolina, pokojni učitelj Branko Lisica druga mandolina, Željko Lisica gitara te povremeno Bruno Sikirić.

Kako je došlo do ideje pokretanja susreta klapa?

Bila je 1976. godina, vraćali smo se iz Omiša i zaustavili se u mjestu Podorjak gdje su sve klape dolazile na janjetinu. Bili su tu i dečki iz klape Skradinski buk iz Skradina. Rič po rič, upoznali smo se s tim dečkima i svidili su nam se jer su bili iskreni. Oni su na ovom području prvi krenuli s organiziranjem susreta klapa, baš te 1976. godine, u 12. misecu u kino dvorani. Bili smo pozvani kao gosti, a na povratku, Bibinjci, kaj Bibinjci, rekli smo: 'Kad moru oni, zašto ne bi i mi? Ajmo provati.' To je bija put u nepoznato. Nemaš ništa. Nemaš prostora, nemaš pozornice, nemaš sidalica, nemaš odgovornih ljudi koji će ti razglas postaviti, ali imali smo snažnu volju i ljubav. Ljubav prema pismi. I eto mi kaj entuzijasti krenuli smo u tu avanturu i 1977. godine, koncem sedmoga miseca, išli smo u organiziranje prvoga susreta klapa Raspivano Bibinje. Jedanaest klapa je nastupilo tada! Jedanaest! A mi šoldi nemamo! I što smo napravili? Išli smo po mistu i molili ljude da nam pomognu. Velik broj ljudi se odazvalo i pomoglo nan. Pomoć nam je pružila i tadašnja Mjesna zajednica koja je sudjelovala financijski, ali i sve tadašnje društveno političke strukture su bile iza nas. Bio je to znak da radimo nešto ozbiljno i krenuli smo. Imali smo organizacijski odbor od 28 članova, svak je imaja svoj zadatak, točno opisani. Svak ga je dobija napisanog, tako da se niko ni moga izvlačiti. Ja san bija koordinator i kontroliraja san i pratija izvršavanje tih zadataka. I to je teklo fenomenalno. E, al je nasta drugi problem. Zovemo klape izdaleka: Mostar, Sinj, Split, Solin…Di ćemo ih smistiti? Ljudi se javili, primili u svoju kuću, počastili ih, pogostili. I tako je krenulo. Susret za susretom.

Prvi susret i odmah Ksenija Urličić u ulozi voditeljice. Kako Vam je to uspjelo?

Mi smo, zadarske klape, 1977. godine u proljeće, nastupali u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu, di se održavala Večer dalmatinske pisme, a program je vodila poznata televizijska zvijezda Ksenija Urličić koja je ujedno tada vodila i Omiški festival. Onda sam ja malo onako, smjelo, po bibinjski, priša njoj i reka: 'Oprostite gospođa Ksenija, tako i tako, mi smo odlučili to i to, nemamo ko bi nam vodija, bili Vi došli?' A ona iz prve odgovara: 'Daaa! Pa biii!'. I tako je Ksenija vodila prvi susret, ali i puno njih nakon toga. Bilo je tu još velikih televizijskih zvijezda koje su vodile ove susrete: Helga Vlahović, Ana Brbora Hum, Jasmina Nikić, te iz Zadra Tamara Šoletić, Majda Mikulandra, Gordan Kurtović… Ali imali smo i bibinjskih snaga, Petar Šimunić, Danijela

Šindija, sada Sikirić...Uglavnom smo išli za tim da voditelji budu poznate osobe, ali isto je vridilo i za goste susreta poput čakavskog pjesnika Zlatana Jakšića, pa glumca Malog Marinka, i domaće legende pjesnika Ante Sikirića… Za skupinu entuzijasta bez iskustva organizirati jedan takav događaj u vremenima ni približno sličnim današnjim, kako politički tako i tehnološki, bio je izazov. Kako ste se snalazili? Znate kako smo mi radili? Mi smo zadužili određene ljude iz organizacijskog odbora da idu u Narodno kazalište posuditi pozornicu, u Kazalište lutaka po sidalice… Tribalo je to dovesti, iskrcati, montirati, sve je to naša ekipa radila. Danas je to puno lakše. Nema više volonterstva, Danas to obavljaju ljudi iz komunalnog poduzeća Bibinjac d.o.o., i svaka im čast, oni su nam kasnije bili desna ruka u svemu i na drugim manifestacijama koje smo organizirali kao KUD. KUD Ivan Goran Kovačić je bio organizator 25 susreta na čelu sa mnom. Kad ja više nisam moga, organizaciju susreta preuzela je Općina Bibinje. Fala Bogu da se to nastavilo i da to traje. Nikada neću zaboraviti sliku prvog susreta: Trg Sri sela prepun gledatelja, svi balkoni i tarace bili su puni. Bilo je oko 1500 ljudi na prvome susretu.

Spomenuli ste KUD Ivan Goran Kovačić u čiji ste rad uključeni od svoje 15. godine.

Istina, KUD je utemeljen 1955. godine i najstariji je KUD, kada su mjesta oko Zadra u pitanju. Od nas je stariji tek Zoranić, iz samog grada… I ne samo to nego naš KUD i traje najduže. Kroz rad KUD-a Ivan Goran Kovačić prošlo je više stotina amatera, zaljubljenika, kako u dramski izričaj, tako i u klapsko pivanje, folkor i pjesništvo… Imali smo mnogo nastupa, ne samo u Bibinjama nego na brojnim festivalima, smotrama i susretima. Tako su klape Fortuna, Bibinje i Garofuli pivali u Njemačkoj, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori. Folklorna sekcija Veseli Bibinjci nastupila je na brojnim folklornim smotrama u Hrvatskoj. Na Vinkovačkim jesenima tri puta, na Đakovački vezovima dva puta, jednom na Brodskom kolu, da ne nabrajam puste susrete po Slavoniji i Dalmaciji. I dan danas u KUD-u aktivno djeluje preko 30 članova KUD-a, a ono što me raduje je da ima dosta mladih.

I vi imate članove svoje obitelji u KUD-u Ivan Goran Kovačić.

Je, u klapi Garofuli piva mlađa ćer Lucija. Starija Ana - Marija sada piva u splitskoj ženskoj klapi Ventula, a do udaje je pivala u Garofulicama. Mlađi sin Ante je piva u pomlađenom sastavu klape Bibinje…Stariji sin Marin je također pivaja i bija je jedan od prvih voditelja klape Garofuli i voditelj mandolinskog ansambla Moba koji je nastupa na festivalu u Imotskome. Prije i poslije njega ansambl su vodili Damir Kinda pa Ivica Kinda… Nažalost, taj sastav više ne djeluje u okviru KUD-a. Zato djeluju klapa Garofuli, folklorna sekcija Veseli Bibinjci i povremeno dramska sekcija. To je bila najjača dramska sekcija na ovom području s nizom nastupa na republičkim smotrama s poznatim predstavama poput Hamleta u selu Mrduša Donja, Don Stipan Sorić, Mećava, Moja kontrada itd. I svi su oni imali nastupa na ovoj pozornici na Sri sela. Trg Sri sela važan je dio bibinjske baštine.

Mene je oduševila ljubav Bibinjaca s kojom su oni prihvatili ovaj trg. Bila je dilema di ćemo prvi susret održati. Imamo mi Crljenicu, može stati tri tisuće ljudi. Reka san: 'Ne! Ajmo na Sri sela. Ajmo viti ambijent. vode ćemo. Nek stane sto ljudi, ali kad vode zaori pisma!' Mušica se more čuti kada pianissimo pivaju klape… To je ta divota. Kad kamen odzvanja i upija tu pismu.

Kao osoba s utjecajnog medija, a u to vrijeme to je bila Televizija Zagreb, povukli ste neke poteze koje su Raspivano Bibinje podignuli na višu razini - snimanja smotre primjerice.

Hvala Bogu da smo to uspjeli zahvaljujući RTV Centru Zadar u kojem sam desetak godina radio kao pravnik. Znao sam sve snimatelje i tonske realizatore pa smo s centralom u Zagrebu imali brzi dogovor i razumijevanje. Snimili smo mnoge stvari i sačuvali ih kao spomen svega što smo radili.

Kako je bilo organizirati Raspivano Bibinje u ratnim vremenima, na puškomet neprijateljima koji su s brda Križ imali Bibinje na dlanu.

To je bio jedan veoma riskantan potez, ali dišpet bibinjski i domoljublje bibinjsko su bili jači od svega. I od topovskih cijevi i od mitraljeza i od minobacača… Nismo se bojali nikoga.

Odaziv klapa uvijek je bio odličan. U čemu je tajna?

Rado su nam klape dolazile. DC, Trogir, Lučica, Mostar, Sinj, Kamen, Vokalisti Salone, Cambi, Luka, Fortunal, Šibenik, Maslina, Srdela, Adrion, Skradinski Buk…Sve zadarske klape su nastupale na Raspivanom Bibinju: Zadar, Foša,

Intrade, Leut, Zadranke, pa biogradska klapa Tramuntana, jedna od najboljih klapa do četiri glasa koja je postojala u Hrvatskoj ikad. Zašto volu doći? Jer se kod nas ne gleda priko ramena drugu klapu. Nema bodovanja i ocjenjivanja. Vlada opuštenost, piva se iz duše, srca.. I onda kada vidu tu masu prid sobon i proživljavanje pisme s njima, pa čovik mora biti ispunjen i vesel.

Retrospektivna izložba povodom 40 godina Raspivanog Bibinja Vas je snažno dojmila.

Oduševljen san! Ovo je kulturni spomenik Bibinja i bibinjskog klapskog pivanja…Neka ova izložba posluži Bibinjcima da ustraju u održavanju te tradicije, kulturne baštine svojih predaka, mista, kraja, izričaja…Bez toga smo nitko i ništa. Nema nas! I zato mladi prionite. Uključite se u rad KUD-a, ima više sekcija.

Dobra volja ipak nije dovoljna.

Veliki je problem nedostatak stručnih voditelja. Profesor Tomislav Košta je tri miseca radia s klapom Garofuli i napravija čudo od njih. Takvi nama tribaju. Ima zainteresiranih, ima volje i ljubavi, samo nam fali poveznica sa stručnom osobom, pravom stručnom osobom. Ne samo zapivat, pa ćemo Moja jube za tri dana naučiti. Čekaj! To ja ne priznajen za ozbiljan rad.

Bilo je projekta koji nisu prošli, ali vi se niste predavali.

Imali smo jedan projekt van KUD-a s drugim članovima Mjesne zajednice vezan uz Muzej narodne baštine – etnografsku zbirku. Prikupljene predmete smo donosili u staru školu, a od tamo su nestali… Ali, hvala Bogu da napredujemo i idemo dalje, korak po korak, bez velikih ambicija, u skromnosti i u ljubavi prema onom što radimo, a to je naša narodna baština.

Što biste poručili mladim naraštajima?

Neka krenu našim putom i nastave ovo. Neka ne dozvole da se ikad ovo prekine i da pomognu da se bogata kulturna tradicija Bibinja nastavi. To ja želim! Čujem da se pojavljuju dvije mlade klape. Pa to je bogatstvo, to je divota i to triba podržati! Kao pojedinac nastojao sam da se ta kulturna razina digne jer Bibinje je uvik bilo zaista raspivano. Naše žene i cure, koje su radile u Adriji išle su na noge na posa. Išli bi tamo pivajući i vraćale se pivajući. Pisma se pivala uz motiku, u mobi - zajedničkom obrađivanju zemlje, u svatovima. Kolo se igralo oko kolede na Sri sela. Tu je nekad bila zemlja i jedan bunar…I tu se palila koleda. To je jedan simbol Bibinja, simbol zajedništva Bibinja. Cipanice bi se skupljale po cilom mistu, iz svakog domaćinstva je neko nešto da. I poslije blagoslova i molitve za pokojne tu bi se pivalo, tu bi se igrala kola koja smo mi oživili u folklornoj skupini Veseli Bibinjci. To su tri kola: Kolo igra kraj svetoga Roka, Kolo igra na dvadesetidva i Naše kolo. I sve te starinske pisme smo čuli od starijih koji su nam ih pivali i sačuvali smo ih. Prije toga u KUD-u je bila manja grupa koja je pivala starogradske pisme. Tako je to tada bilo. Za dalmatinsku pismu se vode ni znalo do Raspivanog Bibinja i klape Fortuna. To su činjenice. Zato mladi, ne bojte se izazova, ostavite te igrice, oslobodite svoju nutrinu, družite se i raspoložite se i shvatite da morete doći do ispunjenja kroz klapsku pismu, folklor, sviranje…