Oliver Dragojević za Uskrs, 20. travnja 2014. godine, pjevao je u zadarskom “Arsenalu”, baš kao i puno puta uoči Uskrsa kad je volio dolaziti pjevati u Zadar. Uoči blagdanskog koncerta kojega su Zadrani nestrpljivo iščekivali, porazgovarali smo tada s bardom dalmatinske pjesme te shvatili da je Oliver o glazbi još uvijek govorio s tolikom strašću i entuzijazmom kao da je tek na početku karijere.
Olivera smo telefonskim pozivom zatekli u Veloj Luci, gdje je uživao u sinovu društvu.
- Guštamo blagodati ovog lipog vrimena i onda nešto ispečemo, malo se družimo i tako. Ovdi se baš odmorim, ka čovik. Imam puno koncerata, imamo jednu turneju u petom misecu po Americi. Šest koncerata po velikim dvoranama koje su baš koncertne. Gosti će nam bit Nina Badrić, Tedi Spalato i Ljiljana Nikolovska. Bit će lipo... - pričao nam je tada Oliver.
Njegov zadnji album izišao je godinu prije u lipnju, još je bilo rano za novi. Dok je ipak pripremao pjesme za budući CD, radio je na projektima koje je, kako kaže, “sam sebi zacrtao”, pa je dogovarao Moskvu, Japan, pozvan je bio u Argentinu, Čile...
- Vidit ćemo. Je da sve teže padaju putovanja, jer je to sve daleko, ali gušt je doći tamo i nešto napraviti – kazao je Oliver, za čiju će se karijeru zauvijek vezati i nastupi u kultnim dvoranama kao što je newyorški Carnegie Hall ili londonski Royal Albert Hall.
- Milijun poznatih ljudi je tamo nastupalo, pa je lipo osjetit se dijelom toga, bude ti drago što se baviš tim poslom. Svaki put kad u foyeru tih dvorana vidim izložene plakate glazbenika koji su ondje nastupali, osjetim se važno. Lip je to osjećaj...
Olivera smo tada pitali jedno neobično pitanje - što privatno sluša? Podsjetili smo ga kako je jednom izjavio da je jako volio slušati Colosseum, sjajnog pjevača Chrisa Farlowea...
- Colosseum sam volio slušati u svojoj ranoj fazi, s nekih 18, 19 godina, zatim The Spencer Davis Group, njih sam jako volio. To mi je bilo super, oni i nekakve grupe koje nisu bile toliko popularne, a ja sam ih volija jer su bili malo ekstremni u to doba, pa mi je to činilo zadovoljstvo. Slušao sam i orguljaša Briana Augera i The Trinity... Uvijek sam neki svoj film imao u glavi. To su i svevremenske pisme i dan danas. Način sviranja bija je za ono vrime jako moderan. Ne znam koliko ljudi to sluša sad, ali ja se nekad sitim i poslušam i bude to lipi osjećaj. S današnje scene i dalje volim poslušati neki dobar fusion. Ako je Chick Corea fusion, onda je to to. Ako je Herbie Hancock neka jazz alternativa i to slušam. Slušam i klasiku, neke stvari koje su meni interesantne i to se ne mora svakome sviđati, ali je to meni za gušt.
’Loša umjetnost’
- Biste li nešto takvo odlučili snimiti za vlastiti album? - pitali smo Olivera.
- Problem je što albumi uopće ne idu. Ljudi slabo kupuju albume inače, što znači da je sada jedini izlaz snimiti jednu pismu i ako nema videospota, niti ta pisma nigdi ne izađe. Imamo malo glazbenih emisija na televiziji, to je malo zanemareno, valjda to smatraju nekom “lošom umjetnošću“. Ima puno ljudi koji su dosta tihi, a rade dobre stvari. Danas je buka glavni adut.
- U vašem glasu uvijek ima puno soula, a iz klavira zna često ‘izbiti’ blues. Kao da vas podsvjesno vuče u te vode...
- Od toga ne možeš uteć. Evo, prateći Paca de Luciju, uz njega sam uočio meksičkog usnoharmonikaša Antonija Serrana, koji je čisti genijalac i kojeg sam pokušavao uloviti za album za pjesmu “Tristeca”. Kako je Paco radio svaki dan, odnosno 300 dana godišnje turneje, tako je radio i Serrano, tako da nije to bilo moguće. Nažalost, sada je Paco umro, ali eto nadam se mogućnosti suradnje sa Serranom. Čovjek svira usnu harmoniku, ne na tragu Stevieja Wondera ili Tootsa Thielemansa, nego je neka treća varijanta. Virtuoz koji ima svega u sebi. Čovjek je mlad, ima 39 godina, završio je glazbenu akademiju, povijest umjetnosti, pravo je otkriće! Elvis Stanić je s njim u kontaktu i nadam se da ćemo ga na sljedećem CD-u imati - otkrio nam je Oliver svoju veliku želju.
I mogao je tada, činilo nam se, pričati o svemu još barem sat vremena, toliki je bio zaljubljenik u glazbu, ne samo onu dalmatinsku po kojoj je bio poznat, već i u jazz, soul, fusion, za većinu ljudi malo "zahtjevnije" forme, ali ne i za Olivera, muzičara u punom smislu riječi.
